Na naslovnoj fotografiji: Autorica Mostarkić Gobbo / Tito
Tek što obrisah posljednju suzu s lica prisjećajući se djetinjstva i primanja u pionire kada smo glasno i jasno pred drugaricom, mamama, tatama, djedovima i bakama te inom rodbinom koja se na desetke naguravala u već oronulu učionicu sa škripavim i pretjerano izglancanim parketima, u bijelim košuljama lošeg kroja osamdesetih (čitaj: sa spužvastim jastučićima na ramenima!), plavim kapicama i crvenim maramama, k’o po kazni stajali poredani pred pločom da bi izrecitirali zakletvu i popratne prigodne recitacije, eto ti začas radosne gomile koja se diljem bivše Juge 4. svibnja sjetila najbolje plaćenog bravara ikada na ovim prostorima.
Znate na koga mislim, a ne bih htjela navoditi njegove inicijale jer bi to baš zazvučalo jako nepristojno. No, dobro, kad već moram… J.B.T. Eto. Napisala sam. Dakle, pažljivo s kraticama!
Rekoše nedavno deklarirani titoljupci – i svi oni koji se tako osjećaju – da obilježavanjem svih tih Titovih dana (a ima ih, bome) oni nipošto ne njeguju kult ličnosti. Ma, jok. Oni se samo tako češljaju. Ne zna čovjek bi li žalio ekipu s tih balkanskih derneka koji svako toliko, na neki prigodan datum, izvuku iz ropotarnice povijesti kakvog partizana, ustašu, lijevog ili desnog, pa ga uz grah, roštilj i cugu kvalitetno proslave ili oplaču. A ponekad to ide i jedno s drugim, onako k’o kad na svadbi, koja je radosna prigoda (ili bi barem trebala biti), u 4 sata ujutro neki tetak iz Njemačke naruči pjesmu “Prokleta je Amerika”, pa mu suza krene. A često i tetki jer joj je muž u naletu emocija razderao najnoviju košulju, k’o da je nekadašnji direktor Dinama.
Ali nitko se nikada kao jedinka na ovim prostorima nije slavio (i još uvijek se slavi!) kao Joža koji se ne preziva Manolić. I kako to onda drukčije nazvati nego kultom ličnosti?
Ono što mogu reći o Titu koji je umro kad sam imala manje od godinu dana, mogu reći samo na temelju sjećanja iz ranog djetinjstva. Tijekom čitavih osamdesetih, u kojoj god se republici bivše nam bratske i jedinstvene države zatekao, duh Josipa Broza pratio ti je svaki pokret i svaku izgovorenu riječ. Tek toliko da se vidi jesi li tih onoliko koliko bi trebao biti. Bilo je poprilično čudno koliko se taj drug – bog morao veličati, bez razmišljanja i bez da o takvoj praksi itko kritički promišlja ili postavlja pitanja. Jer, kad bi čak iz puke dječje znatiželje postavio pitanje o svetoj temi zvanoj Tito, odrasli bi te pogledali i kažiprstom preko nosa ukazali da se takve stvari ne prevaljuju preko usana ili, ako se već govore, onda se to čini ispod glasa, uz neizostavno upozorenje “Nemoj da te tko čuje”.
Ma, kakav crni Superman, kakvi akcijski junaci i leteći heroji! Tito je vladao i iz groba, iz one mramorne Kuće cvijeća gdje sam u čudu krajem ’88. gledala ukočena lica Titovih gardista! Jednoumlje koje se pod krinkom bratstva i jedinstva sasvim uspješno prodavalo narodu, a on ga kupovao češće nego benzin, kavu i prašak za rublje, u mnogima je ostalo živjeti do današnjeg dana. Najveća je razlika u tome što Goli otok više nije aktivan, mada ga mnogi i danas, iz raznih pobuda, zazivaju.
Uopće ne mogu zamisliti kako bi izgledala, recimo, kolektivna građanska proslava Tuđmanovog rođendana, koji bijaše neki dan (valjda za opstati kao dugotrajan predsjednik traže i ciljani horoskopski znak, što li?). Iako je obilježavanje stote obljetnice rođenja prvog predsjednika u konačnici i organizirano u njegovom rodnom Velikom Trgovišću, Zagrebu i Vukovaru, više su pozornosti izazvale najave tog obilježavanja nego što je odjeka imao sam događaj.
Tko zna kako će se, recimo, jednoga dana narod sjećati Stjepana Mesića? Što se Ive Josipovića tiče, vjerujem da bi se u budućnosti mogli njegova rođenja prisjećati na pristojnim koncertima klasične glazbe. Proslave rođendana Kolinde Grabar Kitarović trebale bi se lijepo zaliti, naprimjer, jogurtima. Jedino su mi sasvim zamislive već i sadašnje proslave aktualnog predsjednika Milanovića za koje vjerujem da su izvrsne. On je, usput rečeno, jedini dosadašnji predsjednik koji se ne uklapa u zemljane horoskopske znakove čiji su pripadnici bili njegovi prethodnici (što treba primiti na znanje ako ste bik, djevica ili jarac, povećane su vam šanse na predsjedničkim izborima; dakle, nije ni za mene kasno).
Ipak, Josip Broz nadmašio je sve smrtnike mnogočime, pa i rođendanima, jer ih je slavio čak dva! Iako je bio rođen 7. svibnja, Dan mladosti koji se u Jugoslaviji slavio 25. svibnja (ne pravite se da se ne sjećate), bio je proglašen njegovim rođendanom. Dakle, em prvomajski grahić, em sirene 4. svibnja u 15:05, em još dva datuma… ta dražesni pupoljci svibanjski imaju što obilježavati cijeli mjesec! Za potpuni dojam nedostaje još jedan zabavni, šareni slet. Baš bi bilo slatko. I famoznu štafetu će također netko negdje ipak donijeti, premda rijetko tko od Titovih fanova još može optrčati neku kilometražu.
Vjerujem da ovakav tekst nijedan urednik ne bi želio, a i da je htio ne bi ni mogao objaviti u osamdesetima. Tada je, htjeli ili ne htjeli priznati, vladalo jednoumlje, iako je Tito bio mrtav. A oni koji osporavaju današnju slobodu izražavanja, pisanog i izgovorenog, neka samo bace pogled na komentare na društvenim mrežama. Jest da su na njima neki zamijenili pojmove slobode i mržnje, ali svatko ima priliku pokazati svoju (ne)kulturu.
I za kraj jedan mali, usputni podsjetnik: 2022. godina je. Znaaam, znam da mnogi još nisu pomireni sa ’45., a još manje s ’91., ali nijedna godina za Balkan nije bila toliko presudna kao 1980. Zašto? Pa mnogi u njoj još uvijek žive.
Autor: Helena MOSTARKIĆ GOBBO
(izvor Glas Istre, https://www.glasistre.hr/, )