Proučavajući Socijalne programe tijela javne vlasti diljem Međimurju, može se jasno zaključiti kako su izjednačeni sudionici II. svjetskog rata i Domovinskog rata u pravima o socijalnom zbrinjavanju. Zako na primjer uzimo ovaj program za tekuću godinu jedne Općine, uz ispriku toj Općini, jer ostalih 70% čak ni nema Socijalni program ili ga ne provodi. Sam početak navedenog Programa u članku 2. stavak 4. „Pomoć u vidu stalne novčane pomoći vojnim i civilnim osobama s invaliditetom i sudionicima II. svjetskog rata i Domovinskog rata.“ je vrlo nejasan što je autor zapravo time htio reći.
Postavlja se pitanje koja je razlika između vojnih osoba s invaliditetom i sudionika II. svjetskog rata i Domovinskog rata? Izgleda da HRVI imaju pravo na pomoć kao sudionici rata i kao invalidi, znači imaju pravo da dvije vrste pomoći. Drugo što je nejasno, „pomoć u vidu stalne novčane pomoći“? Zar se hrvatskim braniteljima može pomagati samo novcem?
Pored tih nekakvih pojmovnih nejasnoća, dokumenat ne definira što se smatra pod „sudionikom II. svjetskog rata? „. Pod sudionikom Domovinskog rata je za pretpostaviti da se radi o hrvatskim braniteljima. Po toj logici sudionici II. svjetskog rata (iako vuče na „partizane“ su i „domobrani“ i „ustaše“ i pripadnici njemačke i mađarske vojske, ako su bili na ovom teritoriju tj. mobilizirani. Jesu li kreatori takvog Socijalnog plana spremni dati potporu pripadniku „Crne legije“ ? Jasno je da će pripadniku „Kalničkog partizanskog odreda“ dati potporu. Šalu na stranu, pa tih ljudi već odavno nema, ni partizana, ni ustaša, ni domobrana ni ostalih iz 2. svjetskog rata, završimo već jednom s tim ratom, neka ostanu sjećanja, ali ne i laži.
Pretpostavimo da se iz onog vremena priznaje i maloljetnim učesnicima rata (partizanima) sudioništvo u ratu, iako se još uvijek ne priznaje učešće u ratu maloljetnim hrvatskim dragovoljcima iz Domovinskog rata.
Neka je dijete /partizan/ imao 15 godina kad je završio rat, znači bilo je borac s 10 godina života, ono bi sada imalo 95 godina. Sa ratnim traumama jedino je Manolić živio vječno. Da ne ulazimo u politiku, ali je činjenica da su partizani uveli Hrvatsku u Jugoslaviju što smo u Domovinskom ratu platili rijekama krvi i izgubljenim životima. Nemojmo miješati kruške i jabuke, sudionike II. svjetskog rata se nikako ne može izjednačavati s hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata. Ako se misli na obitelji ratnih stradalnika, zašto se onda zaboravljaju „sudionici I. svjetskog rata“?
Zar nisu sudionici Domovinskog rata svi građani Republike Hrvatske? Ali nemaju svi građani status hrvatskog branitelja, a još manje status hrvatskog ratnog vojnog invalida.
Političari dajte malo empatije prema hrvatskim braniteljima, nemojte kupovati glasove nekih povampirenih politika koji čak i na deklaracijama nekih proizvoda pišu da je hrvatski i srpski isti jezik, jer se „razumemo“. Naši poginuli branitelji u Domovinskom ratu koji su omogućili da sada budete na političkim funkcijama se okreću u grobu. Pustimo prazne priče, djela su boduju.
Kako pjesnik kaže: „Bodimo Međimurci, bodimo Hrvati!“
RATNIK SVJETLOSTI