SAMO KOMEMORIRANJE ŽRTAVA NE ŠTITI ŽIVE ŽENE OD NASILJA
Sjećamo li se Istanbulske konvencije? Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama prilika je da se sjetimo događaja koji je uznemirio hrvatsku javnost, ali i da se sjetimo tog bitnog dokumenta. Prije dvadeset i četiri godine, na današnji dan, 22. rujna, na zagrebačkom Općinskom sudu, tijekom brakorazvodne parnice, obiteljski nasilnik i ubojica Mato Oraškić usmrtio svoju suprugu i njezinu odvjetnicu te sutkinju, a ranio sudsku zapisničarku.
Devetnaest godina kasnije, u Hrvatskoj je stupila na snagu Istanbulska konvencija, točnije Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji.
Pet godina nakon stupanja na snagu ovog dokumenta, točnije 6. rujna ove godine, objavljeno je prvo evaluacijsko izvješće o hrvatskoj provedbi Istanbulske konvencije koje potpisuje skupina stručnjaka Vijeća Europe za djelovanje protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji.
Što su, između ostaloga, zaključili? Zaključili su da u Hrvatskoj predrasude i patrijarhalni stavovi još uvijek prevladavaju u kaznenom pravosuđu, što dovodi do toga da se ozbiljni incidenti nasilja tretiraju kao prekršaji, a ne kao kaznena djela, a to onda rezultira manjim sankcijama za počinitelje nasilja. Zaključili su da nemamo cjelovitu politiku za rješavanje drugih oblika nasilja nad ženama poput uhođenja, genitalnog sakaćenja žena, prisilnog braka, prisilne sterilizacije ili prisilnog pobačaja. Njihova je analiza također pokazala da Hrvatska ima samo 25 sigurnih kuća s ukupno 346 kreveta i time ne ispunjava cilj od jednog skloništa na 10.000 stanovnika. Uz taj mali broj sigurnih kuća, u njima nedostaje i stručnog osoblja pa je pružanje psihološke i psihosocijalne podrške žrtvama otežano. Većina postojećih skloništa nema uvjete za smještaj žena s invaliditetom, žena koje pate od ovisnosti i žena kojima je potrebna posebna medicinska njega, a europski stručnjaci primijetili su i nedostatak sustavne i obvezne edukacije stručnjaka u zdravstvu i socijalnoj skrbi o ovoj specifičnoj problematici. Uz još niz zaključaka, europski su stručnjaci pozvali hrvatske vlasti da osiguraju stabilno i održivo financiranje nevladinih organizacija koje rade na sprječavanju nasilja i potpori žrtvama. Preporučili su da se uspostave krizni centri za žrtve silovanja i/ili seksualnog nasilja. I preporučili su da se zakonodavno uredi da se u situacijama neposredne opasnosti bez odgađanja poduzmu mjere za sigurnost žrtve i njezine djece, a to uključuje uklanjanje počinitelja iz zajedničkog prebivališta.
Koliko će još godina proći dok se poprave nedostaci koji su zabilježeni? Ili koliko će se puta još održati simbolično komemoriranje žrtava u sklopu Nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad ženama, dok se ne poduzmu ozbiljni i konkretni koraci i ne urede suštinski bitne stvari koje će doista zaštititi žene u našem društvu od nasilja? Istanbulska konvencija ne bi smjela biti samo mrtvo slovo na papiru, nego dokument koji će se poštovati i slijediti jer predstavlja temelj sustavne zaštite žena. Ni jedna simbolična komemoracija, ma kako važna i duboka bila, neće zaštititi žive žene koje dana trpe nasilje. Njih mogu zaštititi samo konkretni potezi Vlade i istinska nepatvorena usmjerenost na cjelovitu provedbu Istanbulske konvencije.
SDP Međimurske županije