OTVORENO PISMO: Više od 1000 potpisnika protiv erupcije mržnje prema izbjeglicama

Kritički osvrt “Budućnost izvan humanitarnog nakovnja i policijskog čekića”, odnosno tekst reakcije na medijsku i općedruštvenu erupciju mržnje prema izbjeglicama, u svega nekoliko dana supotpisalo je više od 930 osoba iz aktivističkih, medijskih, akademskih, umjetničkih i drugih krugova te podržalo više od 70 kolektiva, organizacija, inicijativa i uredništava.

Aktualan popis potpisnika i podržavatelja dostupan je ovdje.

U reakciji se ističe kako je o nedavnom prosvjedu na graničnom prijelazu Velika Kladuša-Maljevac većina hrvatskih medija izvještavala iz daljine, iza policijske barikade. „Novinarska izvješća s terena očekivano su se stoga primarno temeljila na službenim priopćenjima MUP-a i izjavama predstavnika vlasti, a poruke i glasovi izbjeglica ili pojedinaca koji im pružaju podršku tih se dana nisu probijali do šire javnosti. Uzevši u obzir višegodišnje napore organizacija civilnog društva, aktivista i aktivistkinja za slobodu kretanja, ali i pučke pravobraniteljice, da ukažu na nasilje koje je provodila i provodi hrvatska policija prema izbjeglim ljudima, posebno je zabrinjavajuće da je u medijskim izvještajima izostalo kontekstualiziranje prosvjeda iz te perspektive”, stoji u reakciji.

Naglašava se kako se radilo o pojednostavljenom, neistinitom i nepoštenom, a zbog erupcije neznanja i mržnje koja je uslijedila, i opasnom izvještavanju. Time su se mediji, zaključuju potpisnici/e reakcije, još jednom odrekli svoje važne društvene uloge u zastupanju utišanih i marginaliziranih glasova, kao i sudjelovanju u propitivanju onih koji imaju moć i vlast, zanemarivši pritom načela novinarskog rada.

U tekstu reakcije se poziva na prestanak fabriciranja „izvanrednog stanja” kojim se „pokušava ispisati nova stranica hrvatskog nacionalizma i netrpeljivosti”. “U sumrak etičkog i profesionalnog medijskog izvještavanja i predstavljanja, a u jeku histerije lažnih vijesti i zazivanja ‘mitraljeskih gnijezda’, ne možemo se ne zapitati, koliko još huškačke retorike i manipulacije kao društvo možemo podnijeti, a da riječi prijezira, osude i  mržnje ne postanu okrutna, stravična, nasilna djela. Pozorno prateći medijsko izvještavanje, izjave i komentare koji su se kretali u rasponu od širenja fobije do huškanja na progon, kao i mrziteljsku propagandu koja je društvenim mrežama harala sistematično, gotovo štreberski militantno, preostaje nam, dakle, tek utvrditi da se radilo o već poznatom, ali ovog puta i svojim razmjerima ekstremnom, sustavnom poticanju na rasizam, ksenofobiju i islamofobiju. Sistemskim poticanjem i predstavljanjem ekstremno desnih stavova kao općeprihvaćenih načela u našem društvu, uz kontinuirano, zlonamjerno fabriciranje priča o, eto, vrlo opasnim ljudima na granici, željelo se do kraja zatrti sve ono slobodno, solidarno i srčano u nama. A to je nešto što ne želimo i na što nikada nećemo pristati”, zaključuje se u reakciji.

Kontakt za medije: reakcijananakovanjicekic@gmail.com

Tekst reakcije na medijsku i općedruštvenu erupciju mržnje prema izbjeglicama, u svega nekoliko dana supotpisalo je više od 930 osoba iz aktivističkih, medijskih, akademskih, umjetničkih i drugih krugova te podržalo više od 70 kolektiva, organizacija, inicijativa i uredništava.

Izbjeglice koji su u Bosni i Hercegovini zaustavljeni doslovce pred vratima Europske unije, uputili su se u ponedjeljak, 22. listopada 2018. godine, na službene granične prijelaze prema Hrvatskoj. Grupe i pojedinci, među njima i obitelji, žene i djeca, koji su sljedećih dana uspjeli doći i zadržati se na graničnom prijelazu Velika Kladuša-Maljevac započeli su prosvjed kojim su tražili da im se omogući prolaz do odredišta na kojima bi napokon, neki i nakon godina i desetljeća, mogli započeti graditi svoju budućnost izvan humanitarnog nakovnja i policijskog čekića. Izbjeglice je Hrvatska dočekala podizanjem ograda i policijskim kordonima. Došlo je do sukoba u kojima je na obje strane bilo ozlijeđenih. Sljedećih dana nekoliko je stotina osoba bilo na graničnom prijelazu, neki i noću, izolirani i izloženi različitim pritiscima, bez ikakve vanjske organizirane pomoći. Mirno su prosvjedovali sve dok ih bosanskohercegovačka policija nije udaljila s prijelaza. Iako je medijski prostor bio preplavljen vijestima s granice, sam je prosvjed u Hrvatskoj, slobodno to danas možemo reći, bio potpuno nevidljiv. Snimke, slike, izjave i komentari koji su nam posredovani bili su pomno rasterećeni svakog konteksta i kritičkog stava te su umjesto o prosvjedu govorili o nečem sasvim drugom, o napadu na hrvatsku granicu.

O prosvjedu na graničnom prijelazu Velika Kladuša-Maljevac većina hrvatskih medija izvještavala je iz daljine, iza policijske barikade. Novinarska izvješća s terena očekivano su se stoga primarno temeljila na službenim priopćenjima MUP-a i izjavama predstavnika vlasti, a poruke i glasovi izbjeglica ili pojedinaca koji im pružaju podršku tih se dana nisu probijali do šire javnosti. Uzevši u obzir višegodišnje napore organizacija civilnog društva, aktivista i aktivistkinja za slobodu kretanja, ali i pučke pravobraniteljice, da ukažu na nasilje koje je provodila i provodi hrvatska policija prema izbjeglim ljudima, posebno je zabrinjavajuće da je u medijskim izvještajima izostalo kontekstualiziranje prosvjeda iz te perspektive. Kao što je to dobro poznato, hrvatski granični prijelazi zatvoreni su za izbjeglice, zbog čega su oni u zemlju prisiljeni ulaziti mimo tih prijelaza, izlažući se pritom stradanjima i nasilju, i zato je traženje prolaza na graničnom prijelazu imalo posebnu simboličku težinu.

Korporativnim i političkim interesima devastirano medijsko polje otvorilo se i u ovom slučaju jednostranom, pojednostavljenom pa u konačnici i neistinitom i nepoštenom, a zbog erupcije neznanja i mržnje koja je uslijedila, i opasnom izvještavanju. Time su se mediji još jednom odrekli svoje važne društvene uloge u zastupanju utišanih i marginaliziranih glasova, kao i sudjelovanju u propitivanju onih koji imaju moć i vlast, zanemarivši pritom načela novinarskog rada formulirana i Kodeksom časti hrvatskih novinara.

U medijskim prilozima koje smo tih dana imali priliku vidjeti, naglasak je bio na „proboju granice”, „eskalaciji stanja”, „dramatičnim scenama” i „kaosu na granici”, što se isticalo i u naslovima i izdvojenim dijelovima tekstova. Pritom se izbjeglice upotrebom sintagmi poput „probijanja kordona” označavalo kao aktivne aktere na granici, ali u negativnom smislu, kao homogenu, prijeteću masu ilegalnih migranata, kako ljude u migraciji nazivaju stvarni krivci za opću, globalnu i nacionalnu, političku, ekološku, klasnu i etičku krizu ne bi li se nesmetano opetovale i opravdavale kolonijalne, izrabljivačke i autoritarne prakse i politički režimi. Pasivna uloga „primoranih“ branitelja granice u medijskim je prilozima pridana policiji, o čijem se djelovanju izvještavalo u eufemističkom ključu, govoreći primjerice o tome da je policija “pomaknula migrante”. Takvim korištenjem jezika izvrtali su se i suprotno stanju na terenu prikazivali odnosi moći između izbjeglica i policije. Dodatno, mediji su lokalnu zajednicu i njezine želje i potrebe suprotstavljali onima izbjeglica, čime su se potpirivali strah i panika, a prešućivali napori pojedinaca koji su unatoč pritiscima i dalje podržavali i pomagali izbjeglice. U tom kontekstu ne čudi ni izbor gostiju u pojedinim TV emisijama, mahom stručnjaka za tzv. sigurnosna pitanja i predstavnika policija obiju zemalja, kao i sugestivna pitanja, primjerice o slanju vojske na granicu, koja su pridonosila eskalaciji senzacionalizma i jednostranosti. Mediji su konačno takvim načinom izvještavanja išli direktno na ruku političkim strankama i strujama na društvenim mrežama koje se hrane širenjem straha, mržnje i ksenofobije, a koje su se ovoga puta mogle osloniti i na istupe dežurnog stručnjaka iz humanističkog područja. U tim se istupima utemeljenim, kako se u međuvremenu već pokazalo, na neistinama i poluinformacijama, a oblikovanim kroz zamjenu teza, promašene zdravorazumske prispodobe, zazivanje prirodnog poretka i druge dobro poznate mehanizme stvaranja moralne panike, huškački osuđivalo i proganjalo izbjeglice i sve druge koji ne pristaju na tako postavljene okvire mišljenja.

Dok se, manipulirajući emocijama (strahom), hrvatska politika i njezini predstavnici na vlasti i pri njoj te javni medijski servisi bave fabriciranjem „izvanrednog stanja“ – fantomske, prijeteće krize u kojoj bi jedna grupa deprivilegiranih ljudi uskoro mogla ugroziti suverenitet i živote drugih – pokušava se ispisati nova stranica hrvatskog nacionalizma i netrpeljivosti. Mržnja koju se promiče iznova stvara nelagodu, uznemiruje i posramljuje, baš kao i slični primjeri iz ne tako nam davne prošlosti. I danas živimo u vremenu potpune političke neodgovornosti. U raljama hrvatske politike koja „voli“ oružje, umjesto ljude, kukavički slijedeći europski režim kontrole migracija, naturalizira se mržnja i strah prema potrebitima „s one strane“ policijskog kordona na hrvatsko-bosanskoj granici. U sumrak etičkog i profesionalnog medijskog izvještavanja i predstavljanja, a u jeku histerije lažnih vijesti i zazivanja “mitraljeskih gnijezda”, ne možemo se ne zapitati, koliko još huškačke retorike i manipulacije kao društvo možemo podnijeti, a da riječi prijezira, osude i mržnje ne postanu okrutna, stravična, nasilna djela.

Pozorno prateći medijsko izvještavanje, izjave i komentare koji su se kretali u rasponu od širenja fobije do huškanja na progon, kao i mrziteljsku propagandu koja je društvenim mrežama harala sistematično, gotovo štreberski militantno, preostaje nam, dakle, tek utvrditi da se radilo o već poznatom, ali ovog puta i svojim razmjerima ekstremnom, sustavnom poticanju na rasizam, ksenofobiju i islamofobiju. Sistemskim poticanjem i predstavljanjem ekstremno desnih stavova kao općeprihvaćenih načela u našem društvu, uz kontinuirano, zlonamjerno fabriciranje priča o, eto, vrlo opasnim ljudima na granici, željelo se do kraja zatrti sve ono slobodno, solidarno i srčano u nama. A to je nešto što ne želimo i na što nikada nećemo pristati.

Maddalena Avon, Selma Banich, Emina Bužinkić, Marijana Hameršak, Lea Horvat, Marija Mileta, Ivana Perić i Iva Pleše

(FOTO: Davor Konjikušić)