Danas je u Murskom Središću obilježena 55. godišnjica rudarske nesreće u jami „Maj 3“. Kod halde gdje je nekad bila jama položili su vijence i zapalili svijeće gradonačelnik Dražen Srpak, zamjenik gradonačelnika Zvonko Vrtarić, predsjednik GV Miljenko Cmrečak, župnik Tomislav Antekolović, rudarski zbor, predstavnici udruge umirovljenika, obitelj poginulih rudara i rudar koji je jedini preživio u nesreći Franjo Bogdan. Gradonačelnik se obratio prisutnima, a gđa. Braniša Katarina je posvetila pjesmu rudarima .
RUDORI
Tu v našem malom Međimurju od Štrigove do Podturna
rudniki su bili, a naši japeki i dedeki to delat hodali.
Nej su se meli kak na posel voziti
morali su peške hoditi,
debeli sneg gaziti
kaj bi mogli svoju dečicu othroniti i kruha im v roke dati.
Teško je bilo saki den v jamu iti
lenku sobom nositi
ugljena kopati
a na kraju šihte moker i blaten vum dojti.
Prije nek su v jamu išli Bogu su se pomolili
i svoju zaštitnicu svetu Barbaru za pomoć zaprosili.
Jedni su nažalost pod zemlom živote zgubili
drugi su nas od bolesti i starosti ostavili
a mi smo denes tu kaj bi im se globoko naklonili
sveću zapalili i Boga za njih zmolili.
Podsjetimo, u noći s 8. na 9. studeni 1961. godine u tamošnjoj jami “3. maj” došlo je do požara, u kojem je život izgubilo deset rudara. Tijekom uobičajenog posla u rudniku, radnici su osjetili dim, a ubrzo zatim i plamen. Zbog požara između 14. i 15. etaže život je izgubilo deset rudara, no neki od njih ipak su se puzeći uspjeli spasiti. Traganje za ugroženim rudarima trajalo je punih 15 sati. U pomoć su im stigle ekipe za spašavanje iz Maribora, Lendave, Golubovca te Zagreba, te su izvučena tijela šestorice rudara. Preostala trojica izvučena su naknadno. No, jedan rudar ostao je zauvijek zakopan u rudniku.
Bilo je to vrijeme u kojem ugljena i sličnih pogonskih sirovina ni uz najveće iskorištavanje tih podzemnih bogatstava nije bilo dosta. Posebice je tako bilo poslije Drugoga svjetskoga rata, u doba prvih „petoljetki“ (petogodišnjih planova na „saveznoj“ razini) obnove i izgradnje, zatim industrijalizacije i elektrifikacije, pa onda i ostalih oblika razvoja zemlje.
Sad već malo tko pamti da tada ni Međimurje nije bilo pošteđeno jagme za „crnim zlatom“. U prvi mah, ponovo su bila aktivirana već napuštena i zapuštena rudarska okna iz predratnih vremena u okolici Peklenice i ispod Pleškovca, a kad je potražnja naglo porasla, ugljenokopi su bili otvarani svagdje gdje se god moglo naslućivati da ugljena ima. Tako su proradili „Međimurski ugljenokopi“ s novim rudnicima u Jurovčaku i Robadju – bio je pokušaj i u Jalšovcu – ali su zbog tankoga „fleca“ bili kratkoga vijeka. Najduže su se održala okna oko Murskoga Središča, iz jednostavnoga razloga: bila su najbogatija i zato najisplativija. (Koliko je ipak i „jalovine“ trebalo iskapati da bi se mogao ugljen vaditi, svjedoče još uvijek jasno vidljiva čitava umjetna brda, nastala usporedno sa stotinama i tisućama vagona ugljena koje su nestale bez traga u pećima diljem zemlje.)
Kako je to izgledalo, vidi se iz povremenih zapisa u novinama od kojih (ne samo) jedan hvali rudare da su „premašili plan takmičenja“:
„U tradicionalnom takmičenju koje se u čast 2. ožujka – Dana rudara Hrvatske, odvija u Međimurskim ugljenokopima postignuti su izvanredni rezultati. Prema informacijama koje smo dobili u upravi ovog poduzeća, za prvih deset dana veljače (1961. – prije pedeset godina!) iskopano je 1199 tona ugljena izvan plana. Time je predviđena količina od 844 tona ugljena ostvarena sa 142 posto … a do kraja ovog mjeseca taj će se plan višestruko prebaciti.“ I tako iz godine u godinu, ne uvijek baš tako „glatko“ i uspješno kako se čini, ali ni u kojem smislu usporedivo s onim u uvodu.
A onda, iznenada, kao grom iz vedra neba: „U noći između 8. i 9. studenoga – 1961., prije pedeset i pet godina! – na pogonu ‘Maj 3’ Međimurskih ugljenokopa u Murskom Središču došlo je do teške nesreće u kojoj je izgubilo živote deset rudara.“
Prema nalazu službenog istražitelja, „nesreća se dogodila u 1,45 sati kad je između XIV. i XV. etaže kod spremišta crpki izbila vatra koja je prouzročila gusti dim. On je pomiješan sa sagorjelim plinovima krenuo obrnutim pravcem zračenja, tj. prema XIV. etaži, a zatim se postepeno širio sve do IX. galerije. Radnici sa XIV. i XV. etaže bili su neposredno ugroženi uslijed prodora dima u kojem su se nalazile velike količine ugljičnog monoksida kroz koji su se morali probijati.
Rudari, kojima je instinktivno uspjelo, puzeći po niskopu, dospjeti do XI. etaže, spasili su se. Vatra se počela naglo širiti od podnožja niskopa prema gornjim horizontima, pa je ubrzo zahvatila elektro-instalacije i potpornu građu, a možda čak i ugljen, obzirom na visoku temperaturu koju je razvila. Uslijed djelovanja ugljičnog monoksida rudari su se gušili. Prema nalazima liječničke komisije, na leševima nastradalih ustanovljeno je da je smrt nastupila naglo zbog trovanja ugljičnim monoksidom.“
Nezapamćenu nesreću životom su platili: četrdesetsedmogodišnji „palilac mina“ Franjo Kodba iz Murskoga Središča (rodom iz Križovca), jamski vozači četrdesetogodišnji Mijo Sobočan iz Brezovca i tridesetpetogodišnji Ivan Novak iz Plešivice, pomoćni kopači četrdesetjednogodišnji Aleksa Čurin iz Zebanca (rođen u Peklenici) i tridesetdvogodišnji Martin Škrobar iz Grkaveščaka, te kopači tridesetsedmogodišnji Stjepan Kutnjak iz Žabnika, tridesetčetverogodišnji Ivan Perčić iz Lapšine, najstariji od njih pedesetogodišnji Stjepan Pintarić iz Šafarskoga, tridesetčetirigodišnji Josip Šafranić iz Jurovčaka i, najmlađi među njima, tridesetogodišnji Ivan Vinko iz Grkaveščaka. (izvor: Vladimir Kapun)
(R. Tomanić, foto A. Jurak)
