Ovih dana rješava se sudbina dvaju poduzeća, MEISA iz Goričana i 3. maja iz Rijeke. I dok je sudbina MEISA još uvijek neizvjesna i rješava se u tišini, budućnost 3. maja rješava se na najvišoj razini, na sjednici Vlade RH.
Pred televizijskim ekranima brojni akteri izražavaju zadovoljstvo što je Vlada, a zapravo mi, još jednom postala jamac 3. maju za 150 milijuna kuna kredita, a predsjednik Vlade RH predstavlja ambiciozni plan za spas 3. maja.
‘Prva faza bi se odnosila na deblokadu računa, druga na dogovor brodogradilišta, Vlade i naručitelja brodova s ciljem iznalaženja adekvatnih financijskih sredstava koji bi omogućili dovršetak tih broda, a treći korak bio bi pronalaženje ozbiljnog partnera koji bi našao interes za održivost, vjerojatno ponovno kroz neke prilagodbe i restrukturiranje’.
Država je i do danas imala različit odnos prema MEISU i 3. maju, što nam pokazuje i ova mala usporedba:
MEISO je poduzeće osnovano 1978. godine, sa sjedištem u Goričanu. Danas zapošljava 370 radnika. Osnovni program proizvodnje je izvoz gornjišta obuće i izrada gotove zaštitne obuće s čeličnom kapicom ili termo kapicom, te proizvodnja zaštitne ženske obuće.
Prosječna plaća u MEISU je 3.564 kune.
U MEISU su zaposlene većinom žene.
Osnovni problem u poslovanju MEISA je dug prema državi koji je, u desetak godina, s 8 milijuna, s kamatama narastao na 23 milijuna. Država se ne želi odreći svojih potraživanja. MEISO podmiruje sve svoje obveze, ali ne i naslijeđeni dug, jer ga nema od čega platiti. MEISO je 80 % u vlasništvu države.
3. maj je najveće hrvatsko brodogradilište, sa sjedištem u Rijeci. Dio je Uljanik Grupe. Bavi se izgradnjom tankera, teretnih i kontejnerskih brodova, te trajekata. Danas zapošljava 900 radnika.
Prosječna plaća u 3. maju je 6.800 kuna.
U 3. maju rade većinom muškarci.
Država je do sada poslovanje 3. maja pomogla sa više od 9 milijardi kuna (!). 3. maj je većinski u privatnom vlasništvu.
Iz odnosa države prema ovim poduzećima, koji je očito neravnopravan i nepravedan, možemo iščitati i politike centralne vlasti na različitim razinama: regionalnoj, gospodarskoj, pa i rodnoj. Politike koje nisu imale ravnopravan pristup prema određenim gospodarskim granama, hrvatskim regijama i dijelovima hrvatske populacije.
Naime uočljiva je razlika u pristupu centralne vlasti prema određenim industrijskim granama; do danas je država brodogradnju pomogla sa skoro 35 milijardi kuna (!), tekstilnu i obućarsku industriju sa stotinjak milijuna kuna, sva brodogradnja smještena je u županijama uz jadransku obalu, tekstilna i obućarska u Međimurju i susjednim županijama, većina zaposlenih u brodogradnji su muškarci, a u tekstilu i obući žene.
Zbog toga MDS poziva Vladu Republike Hrvatske da uspostavi ravnopravan odnos prema svim hrvatskim građanima, gospodarskim subjektima i regijama, odnosno da u rješavanju problema pomogne MEISU na istoj razini kao što pomaže i 3. maju.
Predsjednik MDS-a Željko Pavlic
(foto: arhiva)
