Postoji u našem kraju jedna čudna pojava: ljudi koji čim sjednu u fotelju, zaborave da je fotelja samo komad namještaja, a ne tron. Kao da im je netko dao krunu, a ne mandat. I onda se dogodi ono staro narodno: „Tko bi gori, eto je doli, a tko doli, gori ustaje.“ Sve se vrti u krug, samo se imena mijenjaju.
Kad ih gledaš, vidiš da su uvjereni kako su tvrđi od oraha. A orah, znamo, „voćka je čudnovata: ne slomiš ga, al’ zube polomiš.“ Tako i oni — misle da su neuništivi, da im nitko ništa ne može, da je njihova riječ zadnja, a njihova volja zakon. Ali orah pukne kad-tad. I zaboli. Obično baš onoga tko ga je najjače stiskao.
Ima i onih koji se vole slikati s narodom. Kad kamera radi, naravno. Tad su široki, nasmijani, puni razumijevanja. A kad se kamera ugasi, nestane i briga. Pa se onda čude što narod pamti. A narod pamti sve — i dobro i loše. I zna onu biblijsku: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste.“ I ne zaboravlja. Nikad.
Najveća zabluda lokalnih moćnika jest uvjerenje da će funkcija trajati vječno. Neće. Mandat je kao kišobran: koristiš ga dok pada kiša, ali kad sunce izađe — ostaneš opet samo čovjek. A tada se treba vratiti među narod. Među iste one ljude koje si godinama gledao preko ramena, kroz tamna stakla službenog auta ili s pozornice na kojoj si mislio da stojiš zato što si poseban, a ne zato što si izabran.
I tu nastaje problem. Jer narod ima dužu memoriju nego što političari misle. I kad se vratiš među ljude, više ne vrijedi ni funkcija, ni titula, ni počasna lentica. Vrijedi samo ono što si bio — čovjek ili nešto drugo.
U svakoj zajednici postoji i onaj mali „kamenčić u cipeli“. Onaj koji se usudi reći ono što drugi misle. Nekad pod imenom, nekad pod pseudonimom. Ali uvijek s istom namjerom: da se bahatost prozove, a ne imenuje; da se nepravilnosti pokažu, a ne personaliziraju. I to najviše žulja moćnike. Ne tekstovi. Ne riječi. Nego činjenica da netko vidi ono što oni misle da je skriveno.
Moć je prolazna. Fotelje se pune i prazne. Naslovi se mijenjaju. Ali karakter ostaje. A narod, koliko god šutio, uvijek zna tko je čovjek — a tko samo nosi titulu.
Stršljen