Temelj kvalitetnog zdravstvenog sustava su provoditelji zdravstvene zaštite, odnosno djelatnici u zdravstvu te dostupno i uređeno zdravstvo, a u središtu sustava je zadovoljan bolesnik. No hrvatski zdravstveni sustav daleko je od toga.
Kao liječnica koja u zdravstvu radi preko 20 godina, najprije u ordinaciji obiteljske medicine, pa u Hitnoj medicinskoj pomoći, i potom u bolničkom sustavu, a sada imam pogled i s druge strane, znam koje su prednosti, problemi i nedostaci u našem zdravstvu. Ono što ne znam, razgovaram sa svim dionicima u zdravstvenom sustavu. Trudim se uvijek biti argumentirana, objektivna i pristojna i ne služim se populističkim izjavama. Postojeći zdravstveni sustav je nakaradan: plaćanje po DTP-u i DTS-u (npr. potrošite na liječenje pacijenta 10000 kn, DTS vam po HZZO-u plati 5000 kn), nerealne cijene pruženih zdravstvenih usluga, nedovoljni financijski limiti za pruženu zdravstvenu zaštitu, nedostatak djelatnika u zdravstvu, problem prekovremenih sati, itd. Nažalost novi nacrt izmjena Zakona o zdravstvenoj zaštiti, koji je ovih dana (19.10., s uputom ministra da se svi očituju do 22.10.2021.) iz Ministarstva zdravstva poslan na raspravu dionicima u zdravstvu, ne nudi potrebne reforme.
Kakvo je postojeće stanje? S jedne strane imate opće i županijske bolnice, Domove zdravlja, Ljekarne, Zavode za hitnu medicinu, Zavode za javno zdravstvo, za čije poslovanje je odgovoran osnivač: županija, Grad Zagreb. Klinički bolnički centri su pod kapom države koja ih sanira. Prema Zakonu o ustanovama navodi se da osnivač ustanove solidarno i neograničeno odgovara za njene obaveze, a prema Zakonu o zdravstvenoj zaštiti navodi se da u ostvarivanju svojih prava, obaveza, zadaća i ciljeva na području zdravstvene zaštite jedinica lokalne (regionalne) samouprave osigurava sredstva ako to ne osigurava Republika Hrvatska. Država određuje cijene lijekova, veličine limita, kategorije stanovništva koji su oslobođeni plaćanja doprinosa za zdravstvo i dopunskog osiguranja, a za koje sama ne podmiruje sve obveze, a osnivači zdravstvenih ustanova, dakle županije bi morale podmirivati dugove? Pa se onda u praksi dešava da je županija prisiljena prelijevati novčana sredstva iz jedne ustanove u drugu, kako bi je bar dijelom sanirala, posezati u rebalanse proračuna i slično. No i to je nedovoljno. Ovim prijedlogom izmjena i dopuna Zakona o zdravstvenoj zaštiti uglavnom se predlaže centralizacija cijelog sustava. Sve opće i specijalne bolnice na županijskoj razini, njih 57, dobit će novog vlasnika – državu. Također se predviđa ukidanje 21 županijskog zavoda za javno zdravstvo, a ostao bi samo Hrvatski zavod za javno zdravstvo. I županijski zavodi za hitnu medicinu, njih 21, također bi trebali zatvoriti vrata na dosadašnji način i kao “vrhovno tijelo” ostao bi Hrvatski zavod za hitnu medicinu. Dijelom se šire ovlasti domova zdravlja, a liječnici koji u njima rade u privatnim ordinacijama ubuduće bi morali obavljati sve one poslove za koje u domu zdravlja drže da su nužne. Točnije, ne bi mogli odbiti obaviti posao koji je u opisu rada doma zdravlja. Tko će njih financirati u tim situacijama? Kao osnovni razlog za pokretanje ove centralizacije u zdravstvenom sustavu navodi se racionalizacija, koja u ovakvim slučajevima služi kao alibi, no neće se mnogo uštedjeti bez dodatnih reformi.
U Nacrtu prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti želi se doslovce “potezom pera” oteti Županiji njezinu imovinu i osnivačka prava, u mojoj sredini za Županijsku bolnicu Čakovec, Zavod za hitnu medicinu i Zavod za javno zdravstvo. Stanovnici županije i Međimurska županija ulagali su vlastita sredstva u naše zdravstvene ustanove, Županijska bolnica Čakovec izgrađena je samodoprinosom stanovnika Međimurja. Nećemo dopustiti ukidanje naših odjela i zdravstvenih ustanova! U ovom nacrtu ne vidi se hoće li se voditi računa o postotku gravitirajućeg stanovništva koje ustanova zbrinjava (npr. Županijska bolnica Čakovec zbrinjava > 80% gravitirajućeg stanovništva), o ekipiranosti i opremljenosti odjela i ustanova, broju usluga koje se izvršavaju, koliko je dužna država ustanovi, koliko je županija dužna ustanovi, itd. Ovaj nacrt ne jamči da će se zadržati svi zaposleni, ustanove i odjeli koji dobro rade svoj posao. Zar će se voditi računa samo o kilometrima koliko su ustanove udaljene? Zašto se preuzimaju pod državu i one ustanove koje posluju pozitivno? U novom nacrtu niti riječi o mogućoj funkcionalnoj integraciji zdravstvenih ustanova unutar samih županija. Radije se išlo na potpuno preuzimanje od strane države. Vezano uz čl. 168: zašto se ne ukine pripravnički staž za preostale zdravstvene struke koje ga još moraju obaviti? Ako se ne ukine, država ga je dužna osigurati unutar godine dana od završetka školovanja.
I na kraju, u završnom članku 42.u nacrtu: kakav je to posebni sporazum između države i jedinica lokalne/regionalne samouprave? Kako će se riješiti pitanje imovinsko-pravnih odnosa, dosadašnje pružanje nadstandarda, uložena golema sredstva županija u ustanove? O tome nikakvih planova, niti riječi.
Prim.dr.sc. Andreja Marić, dr.med.
Zastupnica u Hrvatskom saboru (SDP)