Prije dvadeset i osam godina naše su kćeri imale dvije odnosno četiri godine. Na kraju dana uranjale bi u san u toploj sobi, pripijene uz nas, slušajući neobične priče koje smo im s puno strasti i ljubavi izmišljali. Tih su dana s mnogih strana domovine pristizale jezovite i razorne vijesti. U svim se domovima živio nekakav pritajeni, neveseli poluživot.
Bili smo zahvalni za svaki novi dan i udaljavanje ratnih djelovanja od Međimurja. Samo 400 km istočnije, očevi su ulazili u rovove, matere i djeca u mračne i hladne podrume, a njihove priče pred san ušutkivale su granate, bombe, meci, plamen i užas smrti. Vukovar za sva vremena od nas živih zaslužuje tihi i ponizni naklon do zemlje i neba.
Ne samo jedan dan, već svaki dan, dok trajemo. Ne za slavu kamera, duplerica, jumbo objava, dizanje rejtinga vlastima, već za naše Vukovarce, žive i stradale, sebe i svoj narod.
Ivan Goričanec
(foto: ilustracija)