Željko Tomašić je svoj ratni put započeo u Međimurju vodeći inženjerijsko zaprečivanje objekata bivše JNA u Međimurju po zapovijedima Kriznog stožera tadašnje Općine Čakovec. Po zapovijedi ministra obrane bio je nositelj ustrojavanja i prvi zapovjednik Domobranske bojne Čakovec, pa je nastavio kao Načelnik inženjerije VI. Zbornog područja Bjelovar. Tamo je organizirao i vodio inženjerijsko osiguranje bojnih djelovanja u VRO „Bljesak, Oluja i Una“ na području djelovanja, te rukovodio početnim razminiranjem Zapadne Slavonije ustrojivši s pripadnicima 34. inženjerijske bojne iz Čakovca prvi Stožer za razminiranje u Hrvatskoj sa sjedištem u Daruvaru.
Zatim kao stožerni časnik za inženjeriju u Glavom stožeru oružanih snaga RH radi na preustroju inženjerijskih postrojbi OS RH, te je kao predsjednik Povjerenstva RH za uništavanje protupješačkih mina, prema preuzetoj međunarodnoj obvezi RH, organizirao i proveo uništavanje PP mina u Hrvatskoj. Izvješće o učinjenom u ime RH bez primjedbi uz priznanje prihvaćeno u UN-u. Vojnu karijeru je nastavio kao Načelnik odjela inženjerije u Hrvatskoj kopnenoj vojsci, gdje je provodio organizaciju inženjerijskog osiguranja za potrebe OS RH, te razminiranje vojnih objekata. Vojnu karijeru završio je kao zapovjednik 33. inženjerijske brigade, gdje je osposobio prve inženjerijske postrojbe za djelovanje u međunarodnim misijama mira.
Po umirovljenju je počeo aktivno djelovati u civilnom sektoru, te je kao jedan od osnivača i prvi predsjednik vodio udruge: „KORANA“ – udruga za zaštitu potrošača Karlovačke županije, Razvojnu organizaciju zaštite potrošača (savez udruga potrošača) i bio je glavni tajnik u Savezu „POTROŠAČ“. Uz navedeno je inicijator i prvi predsjednik udruge „PINKLEC“ – zavičajno društvo Međimuraca Karlovačke županije. Danas obnaša dužnost predsjednika Zajednice braniteljskih udruga ratnih postrojbi Međimurske županije (ZBUMŽ).
Pitanje: Koja je uloga civilnog društva u suvremenom svijetu?
Demokratska društva karakterizira supostojanje triju sektora: javnoga (država), privatnog (tržište) i građanskog (civilno društvo). Najkraće rečeno, civilno društvo jesu građani koji se aktivno i slobodno upliću u sve sfere društvenog djelovanja.
Na relaciji javni (vlast) – neprofitni sektor (udruge) postoje veliki problemi u komunikaciji jer vladajuća garnitura ne prepoznaje potrebe civilnog sektora i smatra umjesnim uplitanje u njihov rad što je nedopustivo. Još jedan od problema u djelovanju udruga su građani koji općenito prepoznaju vrijednost volontiranja, ali ga rijetko prakticiraju. Isto tako, neke tendencije u decentralizaciji koje kreću s više instance stvaraju pasivan stav građana u sudjelovanju u civilnom društvu. Dok se u pravilu, organizacije civilnog društva financiraju iz članarina, donacija, dotacija, prodaje usluga i iz sredstava lutrije, u provedbi nastaju brojne nepravilnosti kao primjerice netransparentnost kriterija dodjele sredstava iz javnih izvora.
Kako bi se riješili ti problemi, Vlada je 2002. godine osnovala Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske, te je iste godine donesen Zakon o udrugama, a 2003. godine je osnovana Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva čije bi aktivnosti trebale spriječiti te probleme. Razvoj kombiniranog modela sufinanciranja udruga koji podrazumijeva zajednička nastojanja javnog i civilnog u saniranju socijalnih problema nailazi na brojne prepreke u realizaciji, te se izmjenama i dopunama Zakona o udrugama i podzakonskim spisima, pokušava u Hrvatskoj implementirati navedena definicija demokracije.
Pitanje: Znači u Hrvatskoj, a time i Međimurskoj županiji funkcionira taj dio demokracije u odnosu civilnog i javnog sektora?
Pa i nije baš tako, implementacija nailazi na veliki otpor na regionalnoj i lokalnoj razini, jer su čelnici županija, gradova i općina proračunski novac predviđen za rad civilnog sektora koristili za osobnu promociju i svoje političke ambicije. Kako bi se spriječilo takvo netransparentno trošenje proračunskog novca Vlada RH je 2015. godine donijela Uredbu o kriterijima, mjerilima i postupcima financiranja i ugovaranja programa i projekata od interesa za opće dobro koje provode udruge u kojoj je propisan postupak dodjele sredstava udrugama putem javnih natječaja.
Pa je tako propisano da se godišnji plan raspisivanja javnih natječaja objavljuje na mrežnim stranicama davatelja financijskih sredstava te se evidentira u objedinjenom godišnjem planu javnih natječaja dostupnom na mrežnim stranicama Ureda za udruge. Uvidom u javno dostupni Godišnji planovi natječaja jedinica lokalne i regionalne (područne) samouprave, može se vidjeti da u Međimurskoj županiji samo Međimurska županija, te općine; Domašinec, Donji Kraljevec, Kotoriba, Nedelišće, Pribislavec, Sveta Marija i Sveti Juraj na Bregu ispunili zakonsku obvezu i dostavili Uredu za udruge godišnje planove objave javnih natječaja i da su objavljeni. Znači samo 8 tijela javne vlasti od 26 je ispunilo prvu obvezu iz Uredbe ili drugom riječima 70% JLS nije ispunilo zakonsku obvezu, a očekuju od građana da poštuju propise.
Slijedeće, nijedna JLS, pa ni Županija nemaju formirana Povjerenstva za provedbu natječaja i evaluaciju projekta sukladno Uredbi. Manje – više na lokalnoj razini to su samo po tri čovjeka na papiru koji potpišu ono što čelnik JLS naloži. U Županiji je nešto ozbiljnije, ali je pitanje koliko Župan poštuje ocjene Povjerenstva, a njegovo je zakonsko pravo da odluči kome će koliko sredstava dati, a je li transparentno to kažu nadzori. No, ni u županijskom povjerenstvu nema predstavnika organizacija civilnoga društva, predstavnika znanstvenih i stručnih institucija, te nezavisnih stručnjaka za područja obuhvaćena prioritetnim područjima natječaja, a Uredba nalaže.
Na to sam kao Predsjednik Zajednice braniteljskih udruga Međimurske županije otvoreno ukazao u Županiji, a rezultat je što su nam na natječaju za projekt ove godine u Županiji odobrili samo 25% od predloženih sredstava, a ostalim projektima udruga su u prosjeku odobrili 70% od predloženih sredstava. Ako prihvatimo da su ocjene projekta realne, iako sam uvjeren da nisu, naš projekt je bio na 6. mjestu, a dobio je u postotku manje sredstava od projekta udruge na 13. (zadnjem) mjestu. Čvrsto sam uvjeren da slučajnosti nema.
Pitanje: Koji je onda odnos čelnika tijela vlati u Međimurskoj županiji prema civilnom sektoru?
Već iz navedenog se vidi odnos čelnika JLS prema udrugama, a praksa pokazuje da upravo oni koji ne poštuju Zakon najviše koriste udruge za svoje interese i ciljeve. Pa tako npr. Načelnik Donje Dubrave javno preko medija izjavljuje da nema problema da dobije izbore, jer je dovoljno da udrugama plati autobus za izlet i biti će ponovo izabran za Načelnika ili Načelnik Goričana koji objavljuje javni poziv za sufinanciranje projekta u kulturi, a „svojim“ udrugama, iz drugih područja djelovanja, poruči neka se jave na taj natječaj i dodjeljuje im sredstva. Kod nekih JLS su objave javnih poziva za sufinanciranje udruga službena tajna JLS, ne objavljuju se ni na mrežnim stranicama, a ako se i objave onda treba „izvidnička satnija“ da otkrije na kom mjestu na mrežnoj stranicu su objavljeni.
Kod onih koji ipak javno objave cijeli proces natječaja i dodjele sredstava najčešće se javno ne objavljuju rezultati natječaja, već samo izvješće kako su potpisani ugovori o sufinanciraju. Zakon nalaže da se udruge čiji projekti nisu prihvaćeni pismeno obavijeste o tome, pa mogu navesti osobni primjer iz iskustva, da npr. Općine Donja Dubrava i Strahoninec nikada nisu obavijestile udruge koje sam vodio kada nisu prihvatili projekt.
Veliki problem u razvoju demokracije u JLS je što čelnici JLS smatraju da su udruge sa sjedištem u njihovoj JLS, „njihove“ udruge, čak do toga da neke JLS ne žele sufinancirati projekte udruga koje nemaju sjedište u njihovoj JLS. Ono što još više zabrinjava, ti čelnici traže od udruga da sa sredstvima koja su dobili za projekte rade za promociju čelnika, npr. da se uključe u obilježavanje općinskim manifestacija.
Pitanje: Može li se unaprijediti suradnja javnog i civilnog sektora na lokalnoj i regionalnoj razini?
Naravno, ali tek kada će JLS poznavati Zakon o udrugama i druge pozitivne zakone koje definiraju ovo područje.
Da navedem nekoliko primjera. Udruge su pravne osobe i imaju sva prava i obaveze koje iz toga proizlaze. U većini JLS djeluju podružnice i ogranci nekih udruga koji nemaju pravnu osobnost, a time njihovi predsjednici nisu ovlaštene osobe za predstavljanje udruge. Ovdje se usuđujem reći da su te udruge zaostaci iz nekih drugih vremena, jer suvremeni civilni sektor predstavljaju male, učinkovite udruge koje su sposobne zastupati interese svih članova, ili bolje reći, aktivnosti udruge mogu konzumirati svi članovi udruge. Takve male, učinkovite udruge se udružuju u saveze preko kojih ostvaruju zajedničke interese itd.
Ali da se vratim navedenim podružnicama i ograncima udruga, kako čelnici JLS ne znaju da oni nisu pravne osobe dodjeljuju im sredstva, a da stvar bude još gora, projekte, ugovore i izvješća o realizaciji potpisuju predsjednici tih sastavnica udruga koji nema ovlast zastupanja. Zavisi od količine sredstva, ali ta rabota predstavlja kazneno djelo lažnog predstavljanja, a odgovornost snose i čelnici JLS. Neznanje ne oslobađa od odgovornosti.
Pitanje: Znači li to da davatelji sredstava iz javnih izvora moraju dati sredstva za svaki projekt koji je pristigao na natječaj?
Nikako! Već kod prve evaluacije tj. provjere ispunjava li projekt uvjete natječaja, trebaju se odbaciti nekompletni projekti i oni koji ne ispunjavaju formalne uvjete natječaja i Uredbe. Znači, ako fali neki dokument koji se po natječaju traži, projekt se odbacuje i ne ide u daljnji postupak evaluacije, bez obzira koliko kvalitetno bio napravljen. Jedan od uvjeta prema Uredbi da se dobiju sredstva iz javnih izvora je da udruga mora na prikladan način javno objavljivati programski i financijski izvještaj o radu za proteklu godinu na mrežnim stranicama udruge. Navodim primjer iz braniteljskog sektora u Međimurskoj županiji. U Registru udruga RH upisane su 22 braniteljske udruge, samo njih sedam ima mrežne stranice, što znači da mogu ispuniti navedeni uvjet. Ako pogledamo ovogodišnje rezultate natječaja u Županiji vidimo da su prihvaćeni za sufinanciranje projekti 13 braniteljskih udruga od toga samo 7 udruga ima mrežne stranice, što znači da su ostalima netransparentno dodijeljena sredstva, jer je jasno da ako nemaju mrežne stranice, ne mogu ni izvršiti obvezu javnog objavljivanja programskog i financijskog izvještaja.
Namjerno ili ne, takvim odnosom prema udrugama JLS znatno utječu na razdor između udruga, jer se sredstva ne dodjeljuju prema kvaliteti projekta, nego „glasačkom potenciju“, te one koju ukazuju na te nepravilnosti proglašavaju svađalicama, što su jako dobro poznate metode iz nekih bivših, nadam se, vremena.
Odobravanje sredstava radi odobravanja u smiješno malim iznosima, je bacanje novaca, jer kada JLS odobri za neki projekt, neke udruge 100 €, jasno je da se s tim sredstvima ne može napraviti ništa za opće javno dobro, to je tek dovoljno za pokriće troškova izrade projekta i izvješća.
(R. Tomanić, foto: privatna arhiva Ž.T.)
