Nakon dužeg vremena i nagovaranja Željko Tomašić, predsjednik BRANITELJI ZAJEDNO – zajednice braniteljskih udruga ratnih postrojbi Međimurske županije, pristao je dati intervju za Muralist. Prenosimo ga u cijelosti.
Muralist: U lokalnom javnom i braniteljskom sektoru bije Vas glas da ste arogantni, da se svađate sa svima. Čak Vam i najviši političari i aktivisti lijepe etikete „glavnog krivca“ za njihove nedaće. Što kažete na to?
Tomašić: Da, u pravu ste, lijepe mi vrlo podle etikete, pa neka se ja perem, ali to su stare partijsko – komunističke metode, koji se očigledno pojedinci ne mogu ili ne žele odreći. Zanimljivo je da te laži i blaćenje još nitno nije usudio mi reći u lice ili u mom prisustvu, jer nemaju obraza suočiti se s hrvatskim braniteljem, dragovoljcem Domovinskog rata, HRVI, jer dok sam ja godinama gubio zdravlje, ali uz Božju pomoć ipak ostao živ, po hrvatskim ratištima, oni su po podrumima osnivali udruge i hvatali političke pozicije.
Moj „veliki problem“ je očito u tome što se zalažem za određene vrijednosti i što ih pokušavam provesti svim demokratski raspoloživim sredstvima.
Naime, tijekom rata sam oblikovao svijest o slobodi. Kada je Hrvatska izborila teritorijalnu slobodu u Domovinskom ratu, bio sam uvjeren da je to konačna pobjeda. Ispostavilo se nažalost, da društvene strukture naslijeđene iz bivšega sustava nisu nestale, već su se ‘začahurile’ unutar podobnih institucija, posebno javnog i civilnog sektora. Zato se na mome primjeru u Međimurju jasno vidi da je tranzicija bila uspješna samo u formi, ali ne i u sadržaju. Uvjeren sam da će ta tranzicija još dugo trajati, jer povampirene aveti prošlosti nam ponovo pokušavaju nametnuti njihova morbidna mišljenja i stavove.
Valja uočiti da su pritisci raznih institucijskih kartela, informacijskih lobija, a posebno malicioznih pojedinaca na strukture odlučivanja prisutni od mog stupanja na ‘javnu scenu’, tj. kad sam se aktivno uključio u rad civilnog sektora, prvo na području zaštite prava potrošača, a potom i braniteljskom sektoru.
Muralist: U čemu se ogledaju ti pritisci i kako se nosite s njima?
Tomašić: Da ne zamaram s cijelom pričom, krenuti ću iz vremena kad sam se aktivno uključio u djelatnost „Branitelji i stradalnici“, kako to definira klasifikacija udruga. Kad sam osnovao Društvo VETERAN, prvo su me susretali razni emisari s porukama „čemu osnivati male udruge“, kako „otimaju novac velikima“? Pričali mi parole „zajedno smo jači“, pa do toga da je Društvo VETERN, fantomska koordinacija (nepostojeća organizacija civilnog sektora u Međimurju) stavila na njihovu mailing listu, te bi mi kao morali njih izvještavati što radimo, pa čak tražiti dozvolu da nešto radimo. Svaka čast svakome, ali to su od mene tražili ljudi koji da se slikoviti izrazim, nisu bili u Domovinskom ratu ni do prvog malog odmora, ljudi koji nisu bili ratni zapovjednici bilo koje razine, ali su zato bili na izbornim listama.
Kad sam odbio podaništvo i poltronstvu, krenulo je orkestrirano lijepljenje izmišljenih etiketa, da ne ponavljam sve, spomenuti ću samo najpodliju zadnju, da sam dobio nečasni otpust iz HV, jer je mojom krivicom poginulo 70 branitelja. Da je tako, zar bi dobio čin pukovnika, zar bi mi dali da do mirovine u koji sam otišao na osobni zahtjev, budem zapovjednik brigade? Zar bi sada imao brigadirsku mirovinu? Sa nečasnim otpustom nema mirovine.
Kada to nije upalilo onda se krenulo preko raznih ogranaka, podružnica, grupica i pojedinaca u uvjeravanje čelnika JLS kao im ja želim i radim zlo, kako ih stalno prijavljujem i ine gluposti. Nažalost to je naišlo na plodno tlo, jer veliki broj lokanih čelnika, da se ne ljute, ne poznaju zakona i propise koji se odnose na branitelje i civilni sektor, a neki su nažalost branitelje iskoristili kao izbornu bazu, pa je valjalo i s te razine nalijepiti pokoju etiketu Tomašiću.
A direktan udar je nastao zadnjih par godina, kada su ti moćnici počeli odbijati sufinancirati projekte kojima sam bio potpisnik. Ili što je još gore odobravati sredstva za projekte koji su prijavljeni na natječaj, ali u iznosu 10 – 20 % od predloženog proračuna, čime su de facto odbacili sufinanciranje predloženog projekta s tom količinom odobrenih sredstava se ne može ostvariti planirani cilj projekta, a nametnu mi posao rebalansa, znači korekcije tj. izrade novog projekta i izvješća, tako da se bespotrebno gubi vrijeme na administraciji, kako ne bi mogli efikasno provesti projekte.
Kako se nosim sa svime time? Mogu vam reći vrlo lako, jer imam čistu savjest i miran san. Nisam nikome ništa dužan, a ne može me nitko ni kupiti. Samo se zalažem za funkcioniranje pravne države, pa ako pri tome neki budu kažnjeni zbog nepoštivanja hrvatskih pozitivnih zakona tko je onda kriv? Ja ili on(i) ? Ja ne vjerujem da naša država, da naša Županija da naše JLS štite i prikrivaju kriminal i varanje države i većina čelnika to vidi i prihvaća, te odlično surađujem s njima po svim pitanjima vezanim za branitelje i članove njihovih obitelji.
Muralist: Kažu da želite napraviti reviziju povijesti, o čemu se radi?
Hahahaha,…. Neki bi rekli da je to škakljiva tema, a tko zna možda za njih i je. Da odmah razjasnimo poslijeratnu (2. svj. rat) povijest je lažirala KPJ-u i partizani („antifašistički fašisti“). Kroz sve oblike školovanja su mojoj generaciji, a i mlađima pričali laži i izmišljotine, a neki su čak doktorirali na tome. Da budem malo konkretniji, pogledajmo Međimurje, posebno donje, je premreženo spomenicima partizanima. Da je bilo toliko partizana koliko je na tim popisima, mađarska okupacije ne bi trajala 5 godina. No, šalu na stranu, činjenica je da na području Međimurja nije bilo organiziranog djelovanja partizana. Bilo je Međimurca u partizanima, kako ne, pa Karlo Mrazović Gašpar je kao zapovjednik Prvog slavonskoj partizanskog odreda pobio sve Hrvate koji nisu pobjegli u selu Španovica kod Pakraca, te opljačkao i spalio selo. Ne ulazim u činjenica zašto je netko pobjegao iz Međimurja preko Drave i priključio se Kalničkom partizanskom odredu, ali znam da ih je malo otišlo iz uvjerenja i tim pojedincima skidam kapu. A ako se 2 – 3 pojedinačna upada preko Drave nazivaju djelovanjem partizana u Međimurju, onda smo zaista negdje promašili. Međimurci su Kalničkom partizanskom odredu vremenom bili raspoređeni u „Međimurski bataljun“, koji se doduše 1945. počeo pripremati za uključivanje u oslobođenje Međimurja, ali po direktivi Tita nisu smjeli prismrditi u Međimurje, jer je tu prolazila Crvena Armija. Sišli su s planine i došli u Međimurje uspostaviti „narodnu vlast“ pri čemu su uskratili temeljno ljudsko pravo na život preko 1.000 Međimurki i Međimuraca.
Iz ovog kratkog osvrta razvidno je tko je bio revizionist, a ja se samo zalažem za to da imamo pravo znati istinu. Da imamo pravo znati svoju povijest, ma kakva bila. Mi se ne možemo odreći ni Tomislava, ni Pavelića, ni Tita itd. jer vrijeme se ne može vratiti, ali možemo temeljem činjenica i dokumenata reći tko je dobro radio za Hrvatsku, a tko nije.
Istraživanje komunističkih zločina neophodno je za istinsku demokratizaciju društva. U određenome smislu radi se o povijesnoj lustraciji koja uvjet naše opstojnosti.
Muralist: Spomenuli se braniteljske udruge, vidite li probleme u njihovom djelovanju?
Tomašić: Ne vidim probleme u djelovanju udruga, ali vidim da je sve nepopularnije biti „hrvatski branitelj“. Npr. poslije smrti branitelji se pokapaju uz najviše državne počasti, ali na tim ispraćajima nema lokalnih političara, nema posljednjeg slova – zahvale, nema čak ni svijeće od JLS.
Do toga je dovelo to što se braniteljski sektor organizirao naopako. Bez želje za dociranjem, ali Zakon o udrugama je jasan. Udruge se mogu udruživati u saveze, ali je jako loše kada se prvo ustroju savez, pa pokušava djelovati preko svojih organizacijskih cjelina dok se ne opamete i definiraju pravnu osobnost. Zašto mislim da je to, usuđujem se reći, čak jako opasno za branitelje? Naime, udruge slijednice ranih postrojbi ili pojedinih kategorija branitelja omogućavaju da se svi članovi udruge međusobno poznaju i znaju tko je gdje i kada bio. Udruge koje žele okupiti sve branitelje, kao prvo ne mogu ostvariti interese svih članova, a drugo međusobno se ne poznaju i zato su nastali pojmovi „lažnih branitelja“ i lažnih invalida“ .
Zaključak
Intervju s Tomašićem otvara pitanja koja rijetko čujemo javno. Njegove riječi su oštre, ali i poziv na raspravu: o istini, o braniteljima, o društvu koje se još uvijek bori s naslijeđem prošlosti.
R. Tomanić