Svakako je važno obilježavati sjećanja na povijesna događanja naroda i države, pa tako i oslobđenje Međimurja od stranih okupatora u proljeće 1945. godine.
Ali je prvo jako važno razlučiti da izjednačavanje oslobođenja Međimurja 1945. godine nema baš neke veze s antifašizmom, a posbeno to neprimjereno izjednačavati partizane s antifašistima, jer su partizani počinili strašnije zločine nego svi okupatorski vojnici fašisti i nacisti zajedno i to ne samo u ratnom vihoru borbama, nego po završetku rata. Ta “borba” partizana se slobodno može nazvati i genocidom, bar što se Međimuraca tiče.
Da bi se sakrila istina osim neviđenog terora nad domicilnim stanovništvom, komunustičke vlasti su raselile veliki broj Međimuraca u Baranju, a veliki broj Međimuraca je zbog progona da bi sačuvao živu glavu bio prisiljen pobjeći iz tadašnje države, uglavnom u sabirni centar u Austriji, odakle su deportirani najviše u Australiju i Kanadu. Pri tome su mnogi ubijeni na granici ili su se utopili pri prelasku Mure.
Unatoč zabranama i opstrukcijama svih vlasti do danas su na području Međimurske županije pronađene četiri masovne grobnice poubijanih nedužnih stanovnika Međimurja, te je popisano preko 700 žrtava od kojih se većini ne zna grob, što je više od navodno poginunulih partizana Međimurca tijekom drugog svjetskog rata. Neprimjereno je doduše prebrojavati tko je pobio više i koje su žtve više mrtve, svi su jednako mrtvi, ali istina se mora znati.
Utvrđeno je da se u masovnim stratištima: Repova šuma kod Štrigove, stratištu Sep kod Gornjeg Hrašćana u župi Macinec, stratištu Ksajpa kod Šenkovca te posljednjem obilježenom grobištu Leš u Kotoribi, nalazi se samo manji dio tih žrtava. Gdje se nalaze ostale žrtve? Nitko ni dan danas ne želi čuti što imaju za reći nezavisni živi svjedoci tog vremena.
Više od tridest godina živimo u slobodnoj i suverenoj Hrvatskoj državi, u slobodnom Međimurju, a još uvijek nismo u potpunosti odlučni suočiti se sa istinom. Vjerojatno se zato svako malo otkrivaju nova stratišta, a svjedoci bešćutnih zločina komunističkih vlastodržaca još uvijek nisu sigurni je li vrijeme istine napokon došlo.
Možda je tako i poradi činjenice da su poneki izvršitelji ili nalogodavci zločina još uvijek živi. Oni koji skrivaju istinu ili to čine njihova djeca samo pokušavaju pobjeći od nečiste savjesti, a nerijetko su se uspijeli infitrirati u aktualne vladajuće strukture.
Nema podataka da je ijedan partizan poginuo, pače bio ranjen u borabama za oslobođenje Međimurja. Postoje podaci da je u Drugom svjetskom ratu zatvoreno i internirano 1839 Međimuraca, 848 ih je ubijeno ili su umrli od ratnih nedaća, te da je poginulo 329 Međimuraca partizana, ali ne na području Međimurja.
Činjenice su da je početkom drugog svjetskog rata, točnije 06. travnja 1941. godine njemačka vojska ušla je u Međimurje bez borbe. Dan nakon toga uspostavljena je u Međimurju hrvatska vlast, tj. 07. travnja 1941. Mr. Teodor Košak, ljekarnik, povjerenik NDH za Hrvatsko Međimurje preuzima građansku vlast u Međimurju.
Njemačka vojska se doduše nije duže zadržala u Međimurju, pa je nova vlast trajala svega osam dana, kada je Mađarska voska okupirala Međimurje, također bez borbe, jer “Košakova država” zaista nije predstavljala vojnu silu sastava jedne konjičke pukovnije, koja se povukla preko Drave u Varaždin. Činjenica je da je to bio dogovor tadašnje Njemačke i Mađarske tj. nagrada Mađarskoj za partnerstvo.
Ni danas “nije primjnereno” to spominjati, iako su to činjenice, ali ih je važno sagledati da bi se spoznala ostala događanja u ta vremena. Naime Međimurje je puno partizanskih spomenika, a najčešći su oni “neznanim junacima”, a povijesna je činjenica da u Međimurju nisu postojale partizanske formacije, osim što su pripadnici Međimurskog bataljuna iz Kalničkog partizanskog odreda jednom prešli Dravu i izvršili prepad na dvije žandarmerijske stanice, ali su već ujutro Mađari poslali vojsku i partizani su pobjegli nazad preko Drave na Kalnik i nisu dolazili više do kraja rata.
Pred kraj rata u Međimurju su se stacionirale jake njemačke snage koje su se povlačile pred sovjetskom i bugarskom armijom. Oslobođenje Međimurja je započelo 1. i 2. travnja 1945. Jedinice Crvene armije pod zapovjedništvom maršala Tolbuhina i bugarska armija prešli su pontonski most na Muri kod Kakinje i zauzeli Donju Dubravu i Kotoribu. Nakon većih sukoba (Donji Vidovec) zauzeli su Prelog (4.travnja) i Čakovec (6.travnja). Završne borbe u Međimurju vodile su se oko Štrigove sredinom travnja. Te su borbe potrajale desetak dana i u njima su saveznici imali velikih ljudskih gubitaka protiv dobro ukupanih Nijemaca. Iako su oslobodioci donijeli slobodu, mnogi Međimurci pamte da su ih Bugari često pljačkali i maltretirali pučanstvo. Sovjetski oslobodioci zapamćeni su po nasilju, pijanstvu, silovanjima i ubojstvima žena, posebno u Štrigovi.
Nakon oslobođenja Sovjeti i Bugari krenuli su dalje za Nijemcima, a na oslobođeni teritorij došli su partizani i uspostavili svoju vlast.
Temeljem navedenih činjenica postavlja se pitanje, tko, kada i zašto je baš 06. travnja proglasio Danom oslobođenja Međimurja u II. Svjetskom ratu? Je li to namjerno ili slučajno ujedno obilježavanje okupacije Međimurja od strane Njemačke? Zašto recimo nije uzet datum početka ili kraja akcije? Činjenice su da se rat u Međimurju nije završio oslobađanjem Čakovca. Najkrvavije borbe s najviše žrtava su se vodile sredinom travnja 1945. kod Štrigove, no taj dio povijesti je izbrisan iz sjećanja Međimuraca.
U Štrigovi postoji spomen obilježje gdje se vodila krvava bitka između snaga 57. sovjetske armije i preostalih ostataka SS-a i mađarskih snaga koje su izbjegavale predaju. U borbama za oslobođenje ovog kutka Međimurja i Hrvatske položili su živote vojnici i oficiri iz svih dijelova Sovjetskog Saveza. Čitajući njihova imena tu pronalazimo i Ruse, i Kazake, i Moldavce, i Ukrajince, ali nijednog partizana – Međimurca.
Uz malo sarkazma, samo još fali da se u Međimurju obilježava Dan ustanka 27. srpnja. Naravno da je pravedno i potrebno primjereno obilježiti kraj krvavog rata u Međimurju, ali II. Svjetski rat nije završio u Međimurju 06. travnja 1945. godine, a još manje je primjereno zahvaljivati partizanima za oslobođenje Međimurja.
Željko Tomašić
predsjednik Društva VETERAN