Dok se ostatak Hrvatske trese kao lonac pun kipuće juhe, Međimurje je mirno – jer kod nas vrije samo mošt.
Od Splita do Vukovara, od Trga bana Jelačića do zadnje kavane u Slavoniji, Hrvati su se opet našli pod parom – ne od vina, nego od bijesa. Razlog? Dani srpske kulture, koji se ove godine održavaju baš u studenom, mjesecu kada se cijela Hrvatska prisjeća pada Vukovara. Neki kažu – loš tajming, drugi – namjerna provokacija, treći – „a što fali kulturi, ako je kultura“. Uglavnom, svatko ima mišljenje, a nitko mira.
U Zagrebu su tenzije dodatno zakuhale kad je otvorena izložba posvećena Dejanu Medakoviću, autoru zloglasnog Memoranduma SANU. Neki su odmah vidjeli „kulturnu subverziju“, drugi „znanstveni doprinos“. A treći su se samo zapitali ima li na otvorenju besplatnog vina.
Na jugu – more vrije. U Dalmaciji, narod diže transparente i prosvjeduje.
Na istoku – Dunav šuti, ali Vukovar gori emocijama. I dok se rasprave prelijevaju u sve krajeve zemlje, Hrvatska još jednom pokazuje svoju vječnu sposobnost da se posvađa oko svega — od jezika do datuma, od ploča do plakata.
U Međimurju, ljudi imaju važnijih briga. Kod nas ne vrije politika, nego mošt. Umjesto prosvjeda mi dižemo čaše. Umjesto parola – nazdravljamo. Dok se ostatak zemlje glođe oko kulturnog identiteta, mi Međimurci smo svoj već definirali: „Crno, bijelo, a može i roze.“
Dođe tako Vincekovo i cijelo Međimurje oživi. Krsti se mošt, pjeva se, smije se, a jedina dilema oko datuma je – kad će mošt postati vino.
I nitko se ne ljuti na susjeda, osim ako nije uzeo zadnju kobasicu s roštilja.
Dakle, dok Hrvatska vrije – Međimurje pije, Jer ako išta može spojiti Hrvate i Srbe, lijeve i desne, Zagorce i Dalmatince – to je dobra kapljica!
R. Tomanić