Poštovane Hrvatice i Hrvati, simpatizeri Domovinskog pokreta, stojim
pred svima vama, slično kao što je tajnik rekao, ispunjen ponosom. Kako
ne biti ponosan u ovako prepunoj dvorani ljudi koji su odlučili ustati i
ostati. Ostati i boriti se. Nekada u kritičnim trenutcima, u teškim
vremenima najveće postignuće i najveće moguće napredovanje je ostati na
svom mjestu i ostati svoj. Zato, nimalo slučajno, malo ću namučiti neke
ljude, ali molim kako redom ih prozovem da ustanu i ostanu stajati.
Stjepan Tuđman, Bosiljko Mišetić, Željko Olujić, Josip Pečarić, Antun
Mateš, Predrag Mišić Peđa, Zlatko Zaoborni, Tomislav Josić, Stipe
Mlinarić, Zvonimir Roda, Marijan Mlinarić i ostali.
Domovinski rat je bitka iza nas, koju su ovi ljudi koje smo nabrojali
iznijeli na svojim leđima, a bitka za ustati i ostati u Hrvatskoj je
bitka svih nas koji upravo ovdje stojimo.
Mi nemamo drugo vrijeme osim ovoga, nemamo drugu državu osim Hrvatske.
Osim nas tko će to učiniti? Znamo da je vrijeme naše, da je vrijeme sada
i ovdje. Stoga, mogli bi pričati puno o prošlosti, o bitkama koje su iza
nas, o konačno dosanjanom snu, međutim posljednjih 30 godina nas uči da
žrtva ne prestaje i ne staje. Žrtvu je potrebno doprinositi na oltar
domovine svakog dana.
Oko nas se događaju zlokobne politike. Stiskali su nas ovih dana s
upitnicima „s kim ćete? Kako ćete? Jeste li slabi? Je li vas malo?“.
Nisu pitali ono najvažnije. Kuda ide Hrvatska? Što je Hrvatska? Kako
treba izgledati Hrvatska? Nisu pitali za žrtve čijim krvnicima nismo
presudili. Nisu pitali za mladost koja je napustila našu domovinu. Nisu
pitali za recepturu i programe kako ćemo vratiti tu mladost u Hrvatsku.
Nisu pitali kako ćemo naučiti svoju djecu da hodaju uzdignute glave
ulicama svojih gradova i sela. Nisu pitali kako vratiti ponos hrvatskom
seljaku koji se bori za svako zrno pšenice ili za ribara koji se
mukotrpno bori noću, zorom i u sumrak.
Rade za one kojima je u interesu da ti ljudi kleče, da ljudi odlaze i
nestaju s lica zemlje. Neki misle da pretjerujem? Pretjeruju li brojke
od 413,056 stanovnika koliko je Hrvatska izgubila u deset godina?
Pretjeruju li podatci Eurostata prema kojima je od 406 regija Europske
unije Vukovarsko-srijemska najgora prema depopulaciji ruralnih regija?
Zadnji smo. Županija koja obiluje najplodnijom zemljom, najbogatijom
šumom hrasta u Europi, obiluje naftom, obiluje plinom, ograničavaju je i
omeđuju rijeke poput Dunava i Save. I ne ide. Zašto ne ide? Što se treba
dogoditi da krene? Treba li zlato nicati iz zemlje i ubirati ga iz
drveća. Jel bi to bilo dovoljno? Bandi lopovskoj to ne bi bilo dovoljno!
Zašto im to ne bi bilo dovoljno? Zato što nemaju ono što mi imamo. Oni
nemaju emociju, nemaju dušu i srce. Nemaju hrvatsku dušu i hrvatsko
srce. Njihovi šefovi su negdje u bijelomu svijetu, negdje u Bruxellesu.
Oni ne razumiju bol majke koja traži sina, oni ne razumiju bol oca koji
ispraća kćer u Irsku ili Njemačku. Zašto? Zato što oni jako dobro znaju
što je Njemačka, Irska i Belgija. Oni su tamo poslani na skupe škole.
Njihov put je bio davno isplaniran i popločen pločicama koje je kreirala
Partija i svi njezini ogranci.
Oni ne znaju, jer ne žele znati što znači prazna sela, prazne kuće,
prazne njive, prazne štale. Na njima ništa ne uspijeva, jer ništa što se
provede, proizvede i zamisli ne može realizirati u Hrvatskoj. Vlasnici
farmi iz cijele Hrvatske, iz Like, Zagorja odlaze u Austriju, Njemačku,
Irsku raditi na tuđe farme. To je politika koju su ih naučili vani. To
je politika diplomate odškolovanih u zagrljaju i krilu UDBA-e koja se
nije borila za ovu državu. To je politika koju je davno opisao Antun
Gustav Matoš koji je predvidio i današnji trenutak.
Dragi prijatelji, nema mjesta za paniku. Nema mjesta za tugu. Mi smo
svoj san dosanjali. Mi smo najteži dio puta prošli u procesu stvaranja
moderne hrvatske države. Molim jedan veliki pljesak za našu Škabrnju i
Marka Miljanića.
Mi imamo svoju državu. Dobili smo prigodu od našeg naroda igrati važnu
ulogu u kreiranju politika moderne hrvatske države. Naše su politike
kristalno jasne.
Sva intelektualna snaga ove zemlje, svi kapaciteti moraju se staviti u
svojstvo zaustavljanja demografskog sloma kojeg imamo u Hrvatskoj. U tom
svojstvu mi smo ovdje pozvali hrvatske demografe. Put koji Domovinski
pokret iscrtava je primjer ovog najtežeg gorućeg problema, a to je
ogroman gubitak stanovništva i zamjena stanovništva koja je u tijeku.
Zalažemo se za to da u ovoj zemlji struka dođe na svoje i preuzme posao
koji je potrebno odraditi u svoje ruke. Demografi neka vode brigu o
demografskim problemima ove zemlje, gospodarstvenici o gospodarstvu,
vojnici i sigurnosno sustav o sigurnosti, seljaci o poljoprivredi,
medicinari o zdravlju i zdravstvenoj skrbi svih nas. To je jedini put
kojim Hrvatska može ići dalje. Ne mislim da je politika tu nebitna.
Naravno da kao stranka komuniciramo vrijednosti iza kojih stojimo kako
bi toj struci trasirali smjer kojim ići. Točka jedan je, dakle,
zaustavljanje negativnih procesa koji znače demografski slom.
Broj dva: borba, pod svaku cijenu, protiv sustavne koruptivne politike
koju provodi pakt Pupovca i Plenkovića.
Tri: sprječavanje migrantske invazije koja nam čini šupljom granicu koje
više gotovo da nema. Granicu za koju se ginulo, a bruxelleski su ju
činovnici gumicom izbrisali. Oni su ugrozili sigurnost naših majki,
naših žena i naših kćeri, svih nas. Toj pošasti ćemo stati na kraj. Ako
netko pita kako – pustit ćemo našoj policiji da radi svoj posao i štiti
Hrvatsku za koju su sami ginuli.
Zaustavljanje nametanja i financiranja rodne ideologije koju provodi i
nameće Andrej Plenković kao i svi Sorosevci, od njega do Sandre Benčić
na lijevom krilu. Prodaju nam demagogiju da se moramo mijenjati jer
nismo dovoljno humani i po ovoj točki rodne ideologije i po točki
ilegalnih migranata. Daleko smo mi humaniji od njih. Gdje ćete veće
humanosti od one koja je pokazana pri povratku u Vukovar i u odnosu
prema onima koji su nas protjerali, a prijatelje i obitelji protjerali.
Neka nam ti lažni zagovornici „ljudskih prava“, koji su sve okrenuli
naopako, poput možemovaca Sandre Benčić, Urše Raukar i ostale klike, ne
govore što i kako moramo činiti u svojoj državi. Boreći se za sigurnost
naše granice i naše domovine borimo se i za njihovu sigurnost. Ako im
ovdje dođu ISIL-ovci i Al-Qaeda više ne će moći govoriti što ih je volja
te će umotani i omotani morati hodati ovom zemljom. Mi to ne ćemo
dopustiti! Mi ćemo braniti i njih, jer poštujemo njihovo pravo da
drugačije razmišljaju. Ne poštujemo i ne ćemo dopustiti da mijenjaju ono
tko smo i što smo.
Hvale se ovi dana da je Hrvatska proglašena najsigurnijom zemljom u EU.
Zašto je to tako? Jel zato što smo puštali u ovu državu tko je kad i
gdje htio? Zato što nismo imali najbolje vojnike i najbolju policiju na
svijetu? Zašto što nismo imali najmudrije vodstvo pod ravnanjem dr.
Franje Tuđmana i Gojka Šuška? Ili smo imali one koje predsjednici
Europske komisije štipaju za stražnjicu? One koji prije godinu dana
ispijaju na Trgu kavu s Ursulom von der Leyen, ukidaju nam nacionalnu
valutu i obećaju kako ništa ne će poskupjeti. Smutljivci i konjokradice.
To je izraz u ulici i narodu kojim se takvi kite.
Hrvatsku državu, jedinu nam domovinu štitit ćemo i poštovati pod svaku
cijenu, sve njezine institucije i sve njezine ljude. I jedno i drugo
brdo. I Vladu i predsjednika. Međutim, ne dajte se navući o sukobu i
odabira između dva brda, na priču o crvenoj i plavoj Hrvatskoj. Ne dajte
se navući, to je škripac, isprogramiran, kako bi nas zgnječili. Nas,
običan hrvatski narod i državu. Postoji treći put, on je uzak, malen.
Taj put ne raspolaže silnim medijima, kamerama i milijardama iz
globalističkog svijeta. Nije glasan, dapače vrlo je tih. On nije spreman
na apsolutno sve jer ima vrijednosti, ideale i emociju. Taj put između
crvene i plave Hrvatske zove se vukovarska Hrvatska. To je dragulj u
kruni, tamo je Vodotoranj, simbol hrvatskog zajedništva. Vukovarska
Hrvatska smo mi. To su branitelji koji su došli iz Kutine poput Damira
Markuša. To su branitelji koji su došli iz Tuzle poput našeg prijatelja
Viktorina Jurića Paše, poput Tulzaka Marinka Antunovića Bosanca, poput
našeg pokojnog heroja Andrije Marića, naših sokolova iz Hercegovine, a
bilo ih je i iz Njemačke, Amerike, Kanade.
To je taj treći put: vukovarska Hrvatska. Svi su se okupili tamo gdje je
bilo najteže. Tamo je povijesti htjela da se prelomi i da se polomi do
kraja kralježnica velikosrpskom agresoru. To ne znači da nije bilo teško
i u Sunji, Kostajnici, Petrinji i bilo gdje u zapadnoj Slavoniji, u
našoj Bosanskoj Posavini, Tuzli, Zenici, srednjoj Bosni, Sarajevu,
Hercegovini, Kupresu, Dubrovniku, Sisku, Škabrnji, Šibeniku, Zadru,
Gospiću itd. To je ta vukovarska Hrvatska. Naravno, ne zaboravimo naše
krajeve koji su slali i vojsku i opremu iz Istre, Zagorja i odradili
ogroman posao u toj priči. To je to naše zajedništvo i put-
Na tom putu ne dijelimo na crveno i plavo, pratimo vukovarski put. Ne
pitamo štuje li netko poput Peđe julijanski ili gregorijanski kalendar.
Znamo koje smo vjere, znamo da smo katolici. Poštujemo i naše prijatelje
muslimane koji su se borili s nama i počivaju na brojnim memorijalnim i
mjesnim grobljima diljem Hrvatske.
Ključno pitanje je volimo li mi svoju djecu? Volimo li svoju djecu?
Znamo da su naša djeca naša Domovina i naša budućnost, znamo da ćemo sve
učiniti što je potrebno da osiguramo tu budućnost. Ako se pitate kako
ćemo to napraviti? Ponovit ću jednu priču koju sam pričao nekoliko puta
i vratit se na prosvjede protiv neprocesuiranja ratnih zločina u
Vukovaru. Bio sam tada u HDZ-u i njihov gradonačelnik. HDZ vlada ovom
zemljom, Andrej Plenković i ja si mislim u svojoj glavi kad ako ne sad.
Možda neki ne znaju što se dogodilo u Vukovaru, da su neki generali
isplanirali masakr mojih prijatelja i njihovih obitelji.
I odlučimo napraviti taj skup i taj prosvjed. U situaciji dok jurišamo
na cijelu državu i prijete vam sa svih strana, šalju vam delegacije da
gutate žabe zbog stranke i gazite ljudske vrijednosti, svoje prijatelje
i svoj grad, svoju domovinu. U jednom trenutku ja kažem mojim najbližim
suradnicima: i da sam sam samcat to će se dogoditi, a znam da su svi oni
sa mnom, njih tada četvorica u mom uredu. Znam sam da ćemo dobiti ono
što je vukovarska Hrvatska. Nikad puniji Trg s ljudima od kojih su neki
došli čak iz Sjedinjenih Američkih Država na taj prosvjedu. To je
vukovarska Hrvatska. Ne dajte da vam ubiju hrabrost i vjeru u sebe i
svoj narod!
Primjer broj dva: organizirali smo kolonu sjećanja prošle godine. Opet
su nam gazili vrijednosti, gazili ratnu postrojbu HOS-a i pritiskali na
svim mogućim instancama. Opet su na pojedinci i mediji pitali „a kako
ćete vi to. Plenković organizira kolonu, Medved je glavni oko kolone. Vi
to ne ćete moći“. Što se dogodilo? Dogodila se vukovarska Hrvatska! Sto
i pedeset tisuća ljudi, kao nikada do sada u Vukovaru. Svi ti
bruxelleski gmizavci i prodane duše postrojeni kao jedan ispod stijega
HOS-a i hrvatske domovine. To je ono tko smo mi. Naš je samo jedan jači
od njihova vodstva. Među vama ovdje sada ja vidim puno pojedinaca, puno
iskri koje gore i nose tu energiju koja je dokazana i prokazana. Trebam
li pričati o sudbini Tomislava Josića, Marka Miljanića ili Zlatka
Zaoborna? Tko može pognuti glavu pred životopisima i sudbinama tih
ljudi? Taj koji ima karaktera pognuti glavu pred njima i povući se s
obrane tih vrijednosti ne zaslužuje se nazivati Hrvatom i ne može
upravljati jedinom nam domovinom Hrvatskom.
Dragi prijatelji, ne pitajte se za brojke i lažljive naslove u novinama
jer tajna Hrvatske, izvor Hrvatske ne leži na vrelu Europske unije.
Hrvatski narod se od tamo ne napaja. Snaga hrvatske države i naroda ne
leži u NATO paktu. To smo naučili kroz Domovinski rat. Unatoč svim
izgledima sami smo se izborili za svoju državu. Zapamtite jednu misao:
okrjepa našem narodu i državi krije se u znoju našeg seljaka i snaga
našeg naroda krije se u mišićima naših radnika i policajaca, vojnika i
svih nas. Živjeli i neka nam živi jedina Hrvatska!
Služba za odnose s javnošću Domovinskog pokreta
