13. srpnja 2024. godine u župnoj crkvi sv. Jelene u Šenkovcu, svetom misom zadušnicom počela je komemoracija nedužnim žrtvama ubijenim poslije drugog svjetskog rata na stratištu u blizini ciglane na Ksajpi.
Komemoraciji su nazočile, uz obitelji žrtava, izaslanica potpredsjednika Vlade i ministra hrvatskih branitelja gospođa Ana Mikulka – voditeljica Službe za prikupljanje, obradu i istraživanje saznanja o žrtvama Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja, načelnik općine Šenkovec Robert Meglić, predstavnici Područnog odsjeka za poslove obrane Čakovec, Policijske uprave Međimurske, Hrvatskog žrtvoslovnog društva, Društva za obilježavanje grobišta Varaždinske županije, Matice hrvatske, Bratovštine ceškog društvo sv. Leonarda iz Goričana, Udruge specijalne jedinice policije “RODA” Varaždin, Krovne udruge veterana 54. samostalne pješačke bojne Međimurske županije, Udruge veterana inženjerijske bojne Domovinskog rata – Čakovec, „VETERAN“ – društva branitelja Domovinskog rata i “HOS – BELICA” – kluba branitelja Domovinskog rata Međimurske županije.
Svetu misu predvodio je vlč Antun Toni Štefan koji je u nadahnutoj propovjedi istaknuo je da oni koji se spominju imaju smisao ljudskog dostojanstva i njihovu žrtvu ne treba zaboraviti ali treba naći snage za pomirbu i opraštanje.
Nakon svete mise nazočni su otišli do mjesta stradanja i okupljeni oko raspela položili cvijeće i upalili svijeće za sve likvidirane na ovome mjestu i za žrtve svih hrvatskih stratišta.
Nazočne je u ime organizatora pozdravio Josip Kolarić, voditelj aktivnosti, tajnik Zajednice braniteljskih udruga Međimurske županije i predsjednik udruge HOS BELICA, te ih podsjetio na ovo mjesto užasa i boli u Ksajpi. Podsjetio je da je jugo-komunistička vlast na ovom mjestu poslije svibnja 1945. godine pa do kraja 1947. godine ubijala i zatrpala u pješačke rovove, ostale od rata, ljude koje je noću dovozila iz tamnice u Starom gradu u Čakovcu, bez grobnih oznaka i podataka o identitetu žrtava. Istaknuo je kako na grobnim mjestima tih nesretnika nitko godinama i desetljećima nije zapalio svijeću, a ovo mjesto stradanja je godinama prešućivano i skrivano.
Potom se okupljenima obratio Željko Tomašić, predsjednik Zajednice braniteljskih udruga Međimurske županije koji je istaknuo:
Poštovani, okupili smo se danas „da se ne zaboravi“, ne iz mržnje ili osvete, nego da odamo dužni kršćanski, ljudski i moralni pijetet žrtvama kojima je tzv. „narodna vlast“ uskratila temeljno ljudsko pravo na život.
Mi profesionalni vojnici znamo da se čak ni neprijateljski vojnici koji bace oružje i predaju ne ubijaju. Najočitiji dokaz tome je postupak Hrvatske voske prema vojnicima 21. kordunskog korpusa srpskih snaga koji se u Domovinskom ratu predao generalu Petru Stipetiću.
Sakaćenje i ubijanje metkom u potiljak i rezanjem vrata vezanog, a često i skinutog do gola da bi poniženje bilo veće, nije kažnjavanje, nije čak ni ubojstvo, to je zvjerstvo nedostojno čovjeka i to su mogli napraviti samo antikristi. Sve te ubojice, krvnici iz redova partizana – komunista, nevjernika, koji se danas nazivaju antifašistima u pravilu nisu mogli rastati s dušom, pred kraj ovozemaljskog života zatražili su oprost i božji blagoslov. Očigledan primjer je nedavno preminuli dugovječni Manolić. Po završetku II. Svjetskog rata tadašnje jugo-srpske vlasti su otvorile neslužbenu olimpijadu u natjecanju tko će pobiti više Hrvata. Onaj tko ih je pobio više bio bi postavljen na više mjesto u političkoj hijerarhiji.
Kako god računali, između popisa stanovništva 1931. i 1948. nedostaje najmanje pola milijuna Hrvata, od kojih se vrlo malo spasilo bijegom u inozemstvo. U istom razdoblju broj Srba porastao je za oko 700 000. Tu je i odgovor na pitanje tko je nad kim počinio genocid.
Po svim raspoloživim dokumentima te izjavama svjedoka, pokolji u poraću bili su počinjeni planski, da se uništi biološki potencijal hrvatskog naroda, u čemu su nažalost u znatnom dijelu uspjeli.
Samo u Međimurju je mlađa muška populacija desetkovana, neki su se uspjeli spasiti bijegom u Austriju i kasnije prekomorske zemlja, ako nisu ubijeni na granici.
Često se čuje „da za ta ubojstva nije nitko odgovarao“, pa danas više nema ni smisla da odgovara, jer ljudi koji su to počinili, a još su živi u biološkom su stanju da ne bi shvatili optužnicu. Ali se teško moliti za njih po onoj kršćanskoj „Bože oprosti im nisu znali što čine“, jer oni su jako dobro znali što čine, ali naša vjera nas uči i to je u bilu Hrvata da nema mržnje i ne zagovaramo mržnju i osvetu, želimo jedino da se sazna potpuna istina za naša buduća pokoljenja da se takve strahote više ne ponavljaju.
Poznata je istina da narod koji ne poznaje svoju povijest nema budućnosti, a činjenica je da Hrvati skoro pa da ne znaju svoju povijest jer nam povijest interpretiraju političari, a službeni dokumenti se skrivaju po arhivima Londona, Beča, Budimpešte i Beograda.
Zato čuvajmo sjećanja za buduća pokoljenja!
Neka nam vječno živi jedina nam domovina Hrvatska !
Nakon svečanog dijela komemoracije slijedilo je druženje i domjenak u prostorijama župne crkve koji su zajednički priredili općina Šenkovec i župa sv. Jelene Šenkovec.
Branitelji zajedno
