14. svibnja za mene je važan dan. Svake ga se godine prisjetim i pomalo s nostalgijom, barem na trenutak zaronim u prošlost. Ali ne 100 godina unatrag, na dan rođenja prvog hrvatskog predsjednika F. Tuđmana, ja se prisjetim 14. svibnja 1997, danas je eto lijepih, okruglih 25 godina od tog dana.
Tog dana bila je naime održana konstituirajuća sjednica prvog Gradskog vijeća Grada Mursko Središće, na kojoj je gospođa Nada Cesar postala prva predsjednica Gradskog vijeća, a ja sam, tada s 31. godinom, u mladom gradu postao prvi, a ujedno u tom trenutku i najmlađi gradonačelnik u Hrvatskoj. Koalicijska većina bila je tanka, 11 članova imao je HSLS, SDP i HSU, 9 članova tada oporbeni HDZ i partneri s desnog političkog spektra. Međusobna netrpeljivost bila je visoka, napetost se mogla rezat nožem, obje strane bile su čvrsto ukopane u svojim stavovima. Sjećam se čak i podsmjeha pojedinaca mom imenovanju, nikakve šanse ni za izdržat mandat do kraja nisu nam davali, osobno sam u lice dobio prognozu da ću „pasti“ najkasnije za 2 mjeseca… Vremena nezrele lokalne demokracije rekao bih, opterećenost ideološkim pitanjima i podmetanja nadvladala su interes za boljitak lokalne zajednice, a umjesto sloge, produbila se netrpeljivost između ono malo kreativnih i za javne stvari zainteresiranih ljudi. A bilo je na početku sve drugo nego jako: s jedne strane vladala je proračunska besparica, karakteristična za malu, pograničnim statusom devastiranu sredinu; s druge strane pak očekivanja su bila ogromna jer, ipak, „sad smo grad“.
I tako, korak po korak, proračun po proračun, godina po godinu, vrijedni pojedinci, volonteri u poglavarstvu, moja malenkost i Gradska uprava te 1997. sastavljena od troje (!?) zaposlenika, gradili smo i kapacitete grada i sami rasli s njima. Odrađivali što se dalo i moglo, a s ove pozicije rekao bih i puno više od toga, a i više nego smo realno mogli i očekivali da ćemo napraviti. Za 4 godine, na izborima 2001. politički rezultat je to i potvrdio, moja, liberalna opcija, osvojila je dvostruko više glasova (oko 40% ako se ne varam), većina u istom sastavu postala je stabilnija, a oporba puno konstruktivnija, počeli smo se međusobno sve više uvažavati, postali smo politički zreliji. Nakon 7 nezaboravnih godina, savladavši sve zamke lokalnog političkog života u gradu i na županijskoj razini (gdje sam bio predsjednik tada najuspješnije županijske HSLS-ove organizacije), otišao sam za novim izazovima, na poziciju državnog tajnika.
Za 14. svibnja, veže se međutim i jedna anegdota: kada se odlučivalo o Danu grada (kasnije je to promjenjeno), odluku o tome, začudo, Gradsko je vijeće donijelo, ako se ne varam, jednoglasno! Svaka je strana međutim, za to imala svoje razloge, koje smo si međusobno priznali tek nakon sjednice, na piću „kod Vurija“, gdje su sjednice narijetko imale svoj, ako ne interesantniji, a ono svakako iskreniji nastavak. „Zauvijek ćemo dan grada slaviti na Tuđmanov rođendan“, rekli su mi slavodobitno iz HDZ-a. „Ne, zauvijek ćemo dan grada obilježavati na dan kad sam ja imenovan prvim gradonačelnikom“ odvratio sam na to ko iz topa.
I tako, ujedinjeni u različitosti, otplovili smo tog 14. svibnja 1997. u avanturu koja je danas, 25 godina kasnije, s mojim imenjakom Dražen Srpak na čelu, preobražena u lijepu, urednu i perspektivnu sredinu, u koju se rijetko, ali rado vraćam i u kojoj se svakom napretku i svakom susretu iskreno veselim. Mursko Središće i Međimurje neraskidiv su dio mene i tako će ostati zauvijek. Čak se i moj 4 i pol godine star sin, izjašnjava kao „Međimurec“, a rekao bih da je čak i dobro savladao nekoliko izvornih međimurskih riječi koje, ruku na srce, sam sve rjeđe koristim, ali kojih se nikada ne sramim niti ću ih ikada zaboraviti.
Dražen Breglec
Foto: HINA