Zoran Milanović predsjednik je Republike Hrvatske, a Andrej Plenković predsjednik Vlade. Obojica su pripadnici zlatne zagrebačke mladeži što znači da im je budućnost bila određena samim rođenjem. Kao u Americi ili Engleskoj kad bogati roditelji djecu staru jedan dan već upisuju na prestižne fakultete ili u Hrvatskoj kad zagriženi torcidaš netom nakon rođenja, svojeg tića upiše u Hajduk koji živi vječno. Vječnost mu je i najpotrebnija kako bi možda osvojio neku titulu.
Tako je i ovom našem dvojcu unaprijed bila određena politička karijera jer potječu iz bogatih političkih obitelji. Roditelji su im mislili da će je ostvariti u Jugoslaviji, no povijesne okolnosti se s time nisu složile, pa su se politikom počeli baviti u maloj Hrvatskoj. Pošto je Milanović preuzeo SDP, Plenkoviću je ostao HDZ. Kada je postao predsjednik stranke, Milanović je ironično komentirao da Plenković po svjetonazoru u stvari pripada lijevo-liberalnom krilu SDP-a, a ne nekoj zatucanoj zločinačkoj organizaciji.
Od tada počinje njihovo prepucavanje, a od kada su završili na sadašnjim funkcijama, ono postaje svakodnevno. Time zabavljaju narod kojem treba kruha i igara, no dobija samo političke igre, a po kruh odlazi u druge zemlje iako je sit svega što se događa u Hrvatskoj.
Nećemo sada nabrajati sve njihove intelektualne, humorističke i ironične dosjetke koje bez posla ostavljaju kazalište Kerempuh, jer je to poznato i djeci iz vrtića. Zbog toga bi ih ta mudra djeca upitala: „Zoki, Plenki, što želite biti kad odrastete? Mi dobro znamo što mi želimo, a to je otići iz Hrvatske u neku normalnu zemlju čije građane ne zanima tko im je predsjednik Republike ili Vlade jer zbog standarda kojim žive to pitanje postaje nepotrebno.“
Evo, to je budućnost Hrvatske na čijem se čelu momentalno nalaze dva jarca, a brvno je samo jedno!
(R. Tomanić, foto: lustracija, nije greška)