Druge subote u srpnju (12. srpnja 2025.) u župnoj crkvi sv. Jelene u Šenkovcu, svetom misom zadušnicom počela je komemoracija nedužnim žrtvama ubijenim poslije drugog svjetskog rata na stratištu u blizini ciglane na Ksajpi.
Komemoraciji su nazočile, uz obitelji žrtava, izaslanica potpredsjednika Vlade i ministra hrvatskih branitelja gospođa Ivana Horvat – voditeljica Službe za obilježavanje mjesta masovnih grobnica i suradnju s organizacijama civilnoga društva, izaslanik gradonačelnika Murskog Središća, pročelnica JUO Općine Šenkovec Lana Križarić, Načelnik PP Čakovec Krešimir Jurčević, Predstavnik Hrvatskog žrtvoslovnog društva Josip Horvat, Predsjednik Društva za obilježavanje grobišta Varaždinske županije Franji Talan, Predsjednik Zrinske garde i predstavnik Matice Hrvatske Đuro Bel, te članovi Zrinske garde Čakovec, Udruge specijalne jedinice policije “RODA” Varaždin, Krovne udruge veterana 54. samostalne pješačke bojne Međimurske županije, Udruge veterana inženjerijske bojne Domovinskog rata – Čakovec, „VETERAN“ – društva branitelja Domovinskog rata i “HOS – BELICA” – kluba branitelja Domovinskog rata Međimurske županije, Udruga branitelja i pripadnika vojne policije međimurske županije, Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata – podružnica Međimurske županije ogranak Šenkovec.
Svetu misu predvodio je vlč Antun Toni Štefan koji je u nadahnutoj propovjedi istaknuo je da oni koji se spominju imaju smisao ljudskog dostojanstva i njihovu žrtvu ne treba zaboraviti ali treba naći snage za pomirbu i opraštanje.
Nakon svete mise nazočni su otišli do mjesta stradanja i okupljeni oko raspela položili cvijeće i upalili svijeće za sve ubijene na ovome mjestu i za žrtve svih hrvatskih stratišta.
Nazočne je u ime organizatora pozdravio Josip Kolarić, predsjednik Odjela za žrtve Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja u Međimurju BRANITELJI ZAJEDNO, te ih podsjetio na ovo mjesto užasa i boli u Ksajpi. Podsjetio je da je jugo-komunistička vlast na ovom mjestu poslije svibnja 1945. godine pa do kraja 1947. godine ubijala i zatrpala u pješačke rovove, ostale od rata, ljude koje je noću dovozila iz tamnice u Starom gradu u Čakovcu, bez grobnih oznaka i podataka o identitetu žrtava. Istaknuo je kako na grobnim mjestima tih nesretnika nitko godinama i desetljećima nije zapalio svijeću, a ovo mjesto stradanja je godinama prešućivano i skrivano.
Potom se okupljenima obratio Željko Tomašić, predsjednik BRANITELJI ZAJEDNO – zajednice braniteljskih udruga ratnih postrojbi Međimurske županije čiju govor prenosimo u cijelosti:
Poštovani, okupili smo se danas „da se ne zaboravi“, ne iz mržnje ili osvete, nego da odamo dužni kršćanski, ljudski i moralni pijetet žrtvama kojima je tzv. „narodna vlast“ uskratila temeljno ljudsko pravo na život.
Mi profesionalni vojnici znamo da se čak ni neprijateljski vojnici koji bace oružje i predaju ne ubijaju. Najočitiji dokaz tome je postupak Hrvatske voske prema vojnicima 21. kordunskog korpusa srpskih snaga koji se u Domovinskom ratu predao generalu Petru Stipetiću, nijednom zarobljeniku nije pala ni vlas sa glave, pače, pušteni su da idu kuda žele i podijeljena im je voda i hrana.
Sakaćenje i ubijanje metkom u potiljak i rezanjem vrata vezanog, a često i skinutog do gola da bi poniženje bilo veće, nije kažnjavanje, nije čak ni ubojstvo, to je zvjerstvo nedostojno čovjeka i to su mogli napraviti samo antikristi. To su ponovili tijekom Domovinskog rata na Ovčari, Baćinu i mnogim drugim stratištima Hrvata. Sve te ubojice, krvnici iz redova partizana – komunista, nevjernika, koji se danas nazivaju antifašistima u pravilu se nisu mogli rastati s dušom, pred kraj ovozemaljskog života zatražili su oprost i božji blagoslov.
Po završetku II. Svjetskog rata tadašnje jugo-srpske vlasti su otvorile neslužbenu olimpijadu u natjecanju tko će pobiti više Hrvata. Onaj tko ih je pobio više bio bi postavljen na više mjesto u političkoj hijerarhiji. Tako se i danas slave npr. Šlibar koji je između ostalog u sred bijela dana iz pištolja ubio na ulici nedužnog čovjeka u Štrigovi, bez suđenja i nikada nije odgovarao, ali je u našoj demokratskoj Hrvatskoj pokopan uz najviše počasti. Ili poznati španski borac Karlo Mrazović Gašpar, naš Međimurec, koji je kao zapovjednik Prvog slavonskog partizanskog odreda pobio sve Hrvate koji nisu uspjeli pobjeći u šumu, u selu Španovici kod Pakraca, opljačkao selo, te tu naselio Srbe i promijenio naziv sela u Novo Selo, kojem je vraćen stari naziv tek poslije Domovinskog rata. Ali sve to zanemaruju fašistički antifašisti paleći svake godine svijeću na njegovom grobnom spomeniku.
Kako god računali, između popisa stanovništva 1931. i 1948. nedostaje najmanje pola milijuna Hrvata, od kojih se vrlo malo spasilo bijegom u inozemstvo. U istom razdoblju broj Srba porastao je za oko 700 000. Tu je i odgovor na pitanje tko je nad kim počinio genocid.
Po svim raspoloživim dokumentima te izjavama svjedoka, pokolji u poraću bili su počinjeni planski, da se uništi biološki potencijal hrvatskog naroda, u čemu su, nažalost u znatnom dijelu uspjeli.
Samo u Međimurju je mlađa muška populacija desetkovana, neki su se uspjeli spasiti bijegom u Austriju i kasnije prekomorske zemlje, ako nisu ubijeni na granici.
Često se čuje „da za ta ubojstva nije nitko odgovarao“, pa danas više nema ni smisla da odgovara, jer ljudi koji su to počinili, a još su živi u biološkom su stanju da ne bi shvatili optužnicu. Ali se teško moliti za njih po onoj kršćanskoj „Bože oprosti im nisu znali što čine“, jer oni su jako dobro znali što čine, ali naša vjera nas uči i to je u bilu Hrvata da nema mržnje i ne zagovaramo mržnju i osvetu, želimo jedino da se sazna potpuna istina za naša buduća pokoljenja da se takve strahote više ne ponavljaju.
Poznata je istina da narod koji ne poznaje svoju povijest nema budućnosti, a činjenica je da Hrvati skoro pa da ne znaju svoju povijest jer nam povijest interpretiraju političari, a službeni dokumenti se skrivaju po arhivima Londona, Beča, Budimpešte i Beograda.
Nažalost i danas postoje političke stranke i udruge koje se bore protiv Hrvatske, koje se zahvaljujući demokraciji koja je na djelu u Hrvatskoj sve više javno deklariraju protiv Hrvatske i hrvatskih institucija sve glasnije zagovarajući primjenu Memoranduma SANU II, što dokazuje činjenica što je ove godine u Međimurju osnovana udruga Josip Broz Tito, po odobrenju nadležnih institucija, suprotno Deklaracijama EU i EP o osudi totalitarnih režima, pa čak je takvu deklaraciju donio i Hrvatski Sabor. Svjedočili smo i ove godine orgijanju fašističkih antifašista po Međimurju i dijelu Hrvatske.
Jasno je da je to pokušaj davljenika na aparatima jer Rezolucija Europskog Parlamenta podsjeća da “zločini totalitarnog jugoslavenskog komunističkog režima nisu bili ograničeni na Sloveniju i da žrtve postoje u svim bivšim jugoslavenskim republikama i autonomnim pokrajinama” te poziva na “sveobuhvatno ispitivanje arhiva jugoslavenskih tajnih službi, posebno KOS-a i UDBA-e”.
Osnivanjem Odjela za žrtve poraća Zajednica BRANITELJI ZAJEDNO podupire i provodi radnje i postupku na razotkrivanju istine o genocidu nad Hrvatima za vrijeme totalitarnog jugoslavenskog režima.
Zato čuvajmo sjećanja za buduća pokoljenja!
Neka nam vječno živi jedina nam domovina Hrvatska !
Potom je nazočne u ime domaćina pozdravila Pročelnica JUO Općine Šenkovec, a u ime Ministarstva hrvatskih branitelja nazočnima se prigodnim riječima obratila osobna izaslanica potpredsjednika Vlade i Ministra hrvatskih branitelja, istaknuvši značaj očuvanja sjećanja i obilježavanja mjesta stradanja hrvatskog naroda, te zahvalila Zajednici BRANITELJI ZAJEDNO na angažiranju.
Nakon svečanog dijela komemoracije slijedilo je druženje i domjenak u prostorijama župne crkve koji su zajednički priredili općina Šenkovec koja je ujedno bila glavni pokrovitelj komemoracije.
BRANITELJI ZAJEDNO
