Članovi Udruge specijalne policije Domovinskog rata Republike Hrvatske izražavaju beskompromisni negativan stav o zahtjevu za pomilovanjem šefova UDBA-e, Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, a koji je pokrenuo odvjetnik Anto Nobilo podržan pismom pojedinih hrvatskih generala.
Ovim putem ne osporavamo ničije zakonsko pravo za takvim inicijativama, jer mi smo branili Republiku Hrvatsku, između ostalog, s ciljem stvaranja demokratskog društva koje počiva na VLADAVINI PRAVA. Međutim, žalosno je i za svaku osudu iskorištavanje obola hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu u svrhu ostvarivanja nedosanjanog sna dionika bivšeg sustava SFRJ koji nam ni danas ne mogu oprostiti neovisnu Hrvatsku.
Josip Perković i Zdravko Mustač osuđeni su na doživotni zatvor u Njemačkoj za pomaganje u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića. UDBA je niz godina NAKON II Svjetskog rata špijunirala, progonila i likvidirala Hrvate i Hrvatice po svijetu. Naša hrvatska dijaspora živjela je u trajnom opravdanom STRAHU od te organizacije i egzekutora sve do pobjede Hrvatske u Domovinskom ratu. Nikako i iz niti jednog razloga ne možemo usporediti veličinu hrvatskih branitelja koji su branili Domovinu od UDBA-inih šefova, poslušnika, likvidatora. Jedno dobro djelo ne može umanjiti sve prethodno počinjene zločine nad jednim narodom. U ovom slučaju nad nama Hrvatima.
Ne ulazeći u razloge političkog otklona Perkovića i Mustača devedesetih godina prošlog stoljeća, čvrsto zauzimamo stav kako je kršćanski oprostiti i biti milosrdan, ali nas je Bog naučio da kao kršćani ne smijemo biti naivni. Pomaganje hrvatskoj strani tijekom Domovinskog rata, a koje je prilično upitno, ne može opravdati niti umanjiti sve zlo počinjeno toj istoj strani od prije. Oružje za našu stranu nabavljali su i drugi, iznimno časni, ljudi i danas se zbog UDBA-ša na „našoj strani“ vode kao NESTALI.
Nažalost hrvatska povijest nikad neće pokazati širinu i veličinu štete koju nam je kao narodu nanijela UDBA. MI za sad znamo samo za bol i tugu obitelji koje su izgubile najmilije, a sve ostale ekonomske, gospodarske, vanjsko i unutarnjopolitičke posljedice NIKAD nećemo ni saznati. O šteti nanesenoj ugledu i časti hrvatskih branitelja nećemo ni pisati, jer mi smo najveći dio posla stvaranja Republike Hrvatske obavili i ponosni smo na to. Preko 3000 branitelja nije se moglo nositi s tim osudama javnosti koje plasiraju određene skupine. Počinili su suicid. Osuđeni i osramoćeni hrvatski branitelji, a koji se nisu ubili, nisu dočekali milosrđe. Umrli su zatočeni, zaboravljeni, ostavljeni. Mi i dalje kršćanski trpimo.
Što se tiče pokušaja podjele među nama također imamo čvrst stav. NE POSTOJI naša i njihova Hrvatska. Postoji JEDNA i JEDINA HRVATSKA koja pripada Hrvaticama i Hrvatima i svim ljudima koji poštuju hrvatske nacionalne interese. Složno i jedinstveno zastupamo stav kako ne postoji čovjek koji ima moralno pravo u ime bilo koga i bilo čega zastupati stav kojim traži ili daje oprost UBOJICAMA JEDINE HRVATSKE.
Predsjednik USPDR RH
Stevo Culej