Ne postoj kristalna kugla, ali do sada je razvijeno nekoliko politoloških modela koji predviđaju pobjednika na Američkim predsjedničkim izborima. Profesor koji je najpoznatiji po točnom predviđanju ishoda američkih predsjedničkih izbora je Allan Lichtman. On je razvio svoju metodu “13 ključeva za Bijelu kuću” (13 Keys to the White House) koja se temelji na seriji pitanja koja ocjenjuju političke, ekonomske i društvene faktore. Četiri desetljeća do sada bio je točan ….
Allan Lichtman osmislio je ovu metodu 1981. godine zajedno s ruskim seizmologom Vladimirom Keilis-Borokom. Metoda se temelji na povijesnoj analizi izbora od 1860. godine do danas i koristi niz “ključnih” izjava (odnosno pitanja) na koje se odgovara s “točno” ili “netočno”. Ako se šest ili više ključeva ocijeni kao “netočno”, stranka koja trenutno drži Bijelu kuću gubi izbore. Ako je šest ili više ključeva “točno”, stranka koja trenutno drži Bijelu kuću pobjeđuje.
Evo popisa 13 „ključeva“:
- Stranački mandat: Nakon Izbora na sredini Predsjedničkog mandata (Midterm elections), stranka koja trenutno drži Bijelu kuću ima više mjesta u Zastupničkom domu nego nakon prethodnih Izbora za to tijelo.
- Natjecanje: Ne postoji ozbiljan izazivač za nominaciju predsjedničkog kandidata iz stranke koja trenutno drži Bijelu kuću.
- Treća strana: Ne postoji ozbiljan treći kandidat. Nastupa „Kvantna spregnutost“ dva protukandidata.
- Ekonomija (kratkoročna): Ekonomija nije u recesiji tijekom izborne kampanje.
- Ekonomija (dugoročna): Realni prihod po glavi stanovnika raste tijekom razdoblja između izbora.
- Politika: Aktualna administracija donosi značajne političke promjene.
- Socijalna nemira: Nema dugotrajnih društvenih nemira.
- Skandal: Aktualna administracija nije zahvaćena velikim skandalom.
- Vanjski ili vojni uspjeh: Aktualna administracija postiže barem jedan značajan vanjskopolitički ili vojni uspjeh.
- Vanjski ili vojni neuspjeha: Aktualna administracija nije zahvaćena velikim vanjskopolitičkim ili vojnim neuspjehom.
- Karizma (aktualni predsjednik): Aktualni predsjednik je karizmatičan ili nacionalni heroj.
- Karizma (izazivač): Kandidat izazivač nije karizmatičan ili nacionalni heroj.
- Stranačka ideologija: Stranka koja trenutno drži Bijelu kuću nije ekstremno liberalna ili konzervativna.
Korištenjem Lichtmanove metode “13 ključeva za Bijelu kuću” možemo pokušati procijeniti šanse Kamale Harris i Donalda Trumpa kao suprotstavljenih kandidata Demokrata i Republikanaca na predstojećim predsjedničkim izborima. Treba napomenuti kako konačna procjena ovisi o trenutnoj političkoj i ekonomskoj situaciji, koja se može promijeniti do Predsjedničkih izbora.
Evo kako bi svaki ključ mogao izgledati u ovom scenariju:
Stranački mandat: Ako su Demokrati trenutno na vlasti (Bidenova administracija), ocjenjujemo situaciju nakon Midterms izbora. Ako su Demokrati izgubili mjesta u Zastupničkom domu, to ide protiv njih.
Natjecanje: Ako nema ozbiljnog izazivača za Kamalu Harris unutar Demokratske stranke, to je plus za nju. S druge strane, ako Trump nema ozbiljnog protivnika unutar Republikanske stranke, to je plus za njega.
Treća strana: Ako nema ozbiljnog trećeg kandidata, ovo nije faktor za nijednu stranu. Primjerice, Ross Perot je bio treći kandidat na predsjedničkim izborima u Sjedinjenim Američkim Državama 1992. godine (18.9% glasova) i ponovno 1996. godine (8.4% glasova).
Ekonomija (kratkoročna): Ako je ekonomija u recesiji tijekom izborne kampanje, to ide protiv stranke koja je trenutno na vlasti (Demokrati).
Ekonomija (dugoročna): Ako realni prihod po glavi stanovnika raste tijekom razdoblja između izbora, to ide u korist Demokrata.
Politika: Ako Bidenova administracija donese značajne političke promjene, to ide u korist Demokrata.
Socijalna nemira: Ako nema dugotrajnih društvenih nemira, to ide u korist Demokrata.
Skandal: Ako je aktualna administracija (Demokrati) zahvaćena velikim skandalom, to ide protiv njih. Trump također može biti zahvaćen skandalima iz prošlosti ili aktualnim pravnim problemima, što ide protiv njega.
Vanjska ili vojna uspjeha: Ako Bidenova administracija postigne značajan vanjskopolitički ili vojni uspjeh, to ide u korist Demokrata.
Vanjski ili vojni neuspjeha: Ako je Bidenova administracija zahvaćena velikim vanjskopolitičkim ili vojnim neuspjehom, to ide protiv Demokrata.
Karisma (aktualni predsjednik): Ako je Kamala Harris percipirana kao karizmatična ili nacionalna heroina, to ide u korist Demokrata. Ako nije, to ide protiv njih.
Karisma (izazivač): Ako je Donald Trump percipiran kao karizmatičan ili nacionalni heroj, to ide u njegovu korist.
Stranačka ideologija: Ako Demokrati nisu ekstremno liberalni, to ide u njihovu korist. Ako su Republikanci percipirani kao ekstremno konzervativni, to ide protiv njih.
Prema Lichtmanovoj metodi, ako Demokrati (Kamala Harris) imaju šest ili više ključeva u svoju korist, oni bi trebali pobijediti. Ako Republikanci (Donald Trump) imaju šest ili više ključeva u svoju korist, oni bi trebali pobijediti.
Za konačnu procjenu, potrebno je provesti detaljnu analizu trenutnih političkih, ekonomskih i društvenih okolnosti koje se mogu promijeniti do izbora. No, temeljem trenutnih trendova i percepcija;
Kako su ekonomski pokazatelji loši, a Bidenova administracija se suočavala s društvenim (manjim?!) nemirima i/ili skandalima, to ide protiv Kamale Harris. Istovremeno, Trump je uspio zadržati svoju bazu i nema ozbiljnih izazivača unutar Republikanske stranke, a to isto ide u njegovu korist. Karizma i percepcija oboje kandidata također igraju ključnu ulogu.
Uzimajući sve to u obzir, potrebno je pratiti kako se situacija razvija kako bi se mogla donijeti preciznija procjena, ali već sad je Trumpova pobjeda izgledna.
MODELI PREDVIĐANJA i SAMO-OSTVARUJUĆE PROROČANSTVO – što nam kazuje Kvantno zarobljeno stanje američke politike?
Postoji nekoliko drugih politoloških modela predviđanja pobjednika na američkim predsjedničkim izborima. Evo nekoliko značajnih:
- Fair Model (Fairova formula):
- Stvoritelj: Ray Fair, ekonomist sa Sveučilišta Yale.
- Kada: Prvi put predstavljen 1978.
- Opis: Ovaj model koristi ekonomske varijable za predviđanje izbornih rezultata. Ključne varijable uključuju stopu rasta realnog BDP-a po glavi stanovnika, inflaciju i broj četverogodišnjih mandata koje je stranka trenutno na vlasti već osvojila.
- Time for Change Model:
- Stvoritelj: Alan Abramowitz, politolog sa Sveučilišta Emory.
- Kada: Razvijen krajem 1980-ih.
- Opis: Ovaj model koristi kombinaciju tri varijable: popularnost aktualnog predsjednika (ili njegove stranke) u sredini godine izbora, stopu rasta realnog BDP-a u drugom kvartalu godine izbora i broj mandata koje je stranka trenutno na vlasti već osvojila.
- The Primary Model:
- Stvoritelj: Helmut Norpoth, politolog sa Sveučilišta Stony Brook.
- Kada: Prvi put predstavljen sredinom 1990-ih.
- Opis: Ovaj model koristi rezultate primarnih izbora (predizbori unutar stranaka) kako bi predvidio pobjednika predsjedničkih izbora. Temelji se na pretpostavci da kandidati koji dobro prolaze u ranim predizborima imaju veću šansu za pobjedu na općim izborima.
- Stock Market Model:
- Stvoritelj: Kolektiv istraživača, često povezanih s ekonomistima i financijskim analitičarima.
- Kada: Razvijan tijekom nekoliko desetljeća.
- Opis: Ovaj model koristi performanse burze kao indikator za predviđanje rezultata izbora. Ideja je da rast burze odražava povjerenje u ekonomiju i trenutnu administraciju, što može povećati šanse za ponovni izbor predsjednika.
- Polling Aggregation Models:
- Stvoritelji: Nate Silver (FiveThirtyEight), Sam Wang (Princeton Election Consortium), i drugi analitičari.
- Kada: Razvijeni tijekom 2000-ih i kasnije.
- Opis: Ovi modeli koriste agregaciju i analizu anketa kako bi predvidjeli pobjednika. Modeli uključuju statističku analizu i ponderiranje različitih anketa kako bi se dobila preciznija prognoza. Također uključuju i druge faktore kao što su demografski podaci i povijesni trendovi.
Svaki od ovih modela ima svoj pristup i koristi različite varijable, ali svi teže točno predvidjeti ishod američkih predsjedničkih izbora na temelju kombinacije ekonomskih, političkih i socijalnih čimbenika. No sve su otišle u povijest nakon upotrebe jer ih već u sljedećem ciklusu obadvije strane anticipiraju. Problem je što nakon jedne do dvije primjene prijeđu u „kvantno zarobljeno stanje“ tj. nastupi apsurd „samo-ostvarujućeg proročanstva“.
Samo-ostvarujuće proročanstvo je koncept iz sociologije koji opisuje situaciju u kojoj neko vjerovanje ili očekivanje, samo po sebi, doprinosi kako bi se to vjerovanje ili očekivanje ostvarilo. Koncept je prvi put predstavio američki sociolog Robert K. Merton 1948. godine.
Kako ga analitičari opisuju?
Analitičari opisuju samo-ostvarujuće proročanstvo kao proces koji uključuje nekoliko ključnih koraka:
- Proročanstvo ili Vjerovanje: Pojedinac ili grupa ljudi ima određeno vjerovanje ili očekivanje o budućem događaju ili ishodu.
- Ponašanje Vođeno Vjerovanjem: Zbog tog vjerovanja ili očekivanja, ljudi se počinju ponašati na način koji indirektno ili direktno potiče ostvarenje tog vjerovanja.
- Ostvarenje Vjerovanja: Ponašanje izazvano vjerovanjem ili očekivanjem dovodi do ishoda koji potvrđuje početno vjerovanje.
Utjecaj na buduće događaje u društvu
Samo-ostvarujuće proročanstvo može imati značajan utjecaj na društvo na različite načine:
- Ekonomija: Ako investitori vjeruju da će tržište rasti, mogli bi početi kupovati dionice, što zapravo uzrokuje rast tržišta. Suprotno, ako se vjeruje da će doći do pada tržišta, investitori mogu početi prodavati dionice, što može dovesti do pada.
- Obrazovanje: Očekivanja učitelja prema učenicima mogu utjecati na uspjeh tih učenika. Ako učitelj vjeruje da je neki učenik sposoban i talentiran, može mu posvetiti više pažnje i podrške, što pomaže učeniku da postigne bolje rezultate.
- Politika: Političke ankete mogu utjecati na ponašanje birača. Ako ankete pokazuju da je neki kandidat u vodstvu, to može motivirati više ljudi da glasaju za njega jer vjeruju da će on pobijediti, ili obrnuto.
- Sociologija i Psihologija: Na osobnoj razini, vjerovanja o vlastitim sposobnostima mogu utjecati na stvarne performanse. Ako osoba vjeruje da može uspjeti u nekom zadatku, vjerojatnije je da će uložiti trud i postignuti uspjeh.
Primjeri Samo-ostvarujućeg Proročanstva
- Placebo Efekt: Ako pacijent vjeruje da će lijek pomoći, često se osjeća bolje, čak i ako lijek nema aktivne sastojke.
- Pygmalion Efekt: Očekivanja učitelja prema učenicima mogu utjecati na njihove performanse, gdje visoka očekivanja dovode do boljih rezultata.
- Financijske Krize: Strah od bankovne panike može dovesti do stvarne panike, gdje ljudi masovno povlače svoj novac iz banaka, što može izazvati financijski kolaps.
Samo-ostvarujuće proročanstvo pokazuje koliko su vjerovanja i percepcije moćni u oblikovanju stvarnosti, te kako društvene, ekonomske i političke odluke mogu biti vođene očekivanjima i vjerovanjima, često neovisno o stvarnim okolnostima. U mjesecima koji slijede gledati ćemo kako ekstremno lijevi i WOKE mediji promoviraju pobjedu Kamale Harris kao sigurni događaj ne bi li izazvali efekt samo-ostvarujućeg proročanstva, ali u Americi pri izboru Predsjednika SAD-a često nastupi Kvantno zarobljeno stanje, poznato i kao kvantno zapleteno stanje (quantum entanglement), je fenomen u kvantnoj fizici gdje su dva ili više kvantnih sustava (poput čestica) međusobno povezana na takav način da stanje jednog sustava neposredno utječe na stanje drugog, bez obzira na udaljenost između njih. Ova veza znači da se kvantna svojstva (kao što su spin, polarizacija, položaj, itd.) tih čestica ne mogu opisivati nezavisno jedno od drugog.
Opisivanje američke politike na predsjedničkim izborima kroz prizmu kvantno zarobljenog stanja može se shvatiti kao međusobna ovisnost i momentalna reakcija između dviju političkih strana, slično kao kod kvantno zapletenih čestica. Ovdje su dva glavna aktera – Demokratska i Republikanska stranka – duboko međusobno povezani na način koji se može usporediti s kvantnom zapletenošću, gdje akcije i stavovi jedne strane odmah utječu na drugu.
Kvantno zarobljeno stanje američke politike;
Međusobna ovisnost: Slično kao zapletenost čestica, akcije jedne stranke (npr. donošenje politika, iznošenje stavova, kandidiranje određenih osoba) izazivaju neposredne reakcije kod druge stranke. Ove reakcije nisu samo političke, već uključuju i stavove birača.
Galvanizacija: Kada jedna stranka mobilizira svoje pristalice oko određenog pitanja ili kandidata, to može izazvati pojačanu aktivnost i motivaciju kod pristalica druge strane. Na primjer, izbor Donalda Trumpa za predsjednika galvanizirao je mnoge birače Demokratske stranke da izađu na birališta kako bi se suprotstavili njegovim politikama.
Polarizacija: Visok stupanj polarizacije u američkoj politici znači da su stavovi i akcije jedne stranke često ekstremno suprotstavljeni stavovima i akcijama druge stranke. Kao rezultat, kada jedna stranka zauzme određeni stav, to često uzrokuje trenutni kontrastni stav kod druge stranke i njezinih pristalica.
Efekat reakcije: Slično kao što mjerenje stanja jedne zapletene čestice odmah utječe na stanje druge, medijski izvještaji, politički govori, debate i kampanje jedne stranke odmah utječu na percepcije, reakcije i ponašanje pristalica druge stranke. Na primjer, snažna mobilizacija birača na jednoj strani može dovesti do povećane izlaznosti birača na drugoj strani.
SUMA SUMARUM – Utjecaj na buduće događaje ?!
Izlaznost birača: Intenzivna kampanja jedne strane često galvanizira birače druge strane. Ako jedna stranka uspije mobilizirati svoje birače oko ključnih pitanja, druga stranka mora odgovoriti sličnom mobilizacijom kako bi održala ravnotežu.
Stavovi i politika: Povećana aktivnost i angažman jedne strane mogu radikalizirati stavove i politike druge strane. Na primjer, progresivne politike jedne strane mogu izazvati konzervativniju reakciju s druge strane.
Medijski utjecaj: Mediji igraju ključnu ulogu u ovom procesu, prenoseći informacije i reakcije koje dodatno pojačavaju međusobnu zavisnost političkih strana. Često, medijski narativi mogu povećati osjećaj hitnosti i galvanizirati birače s obje strane.
Strategije kampanje: Političke kampanje moraju uzeti u obzir ovu međusobnu ovisnost. Strategije često uključuju anticipaciju reakcija druge strane i prilagođavanje vlastitih taktika kako bi se maksimalno iskoristila dinamika zapletenosti.
Kao rezultat, politički analitičari i kampanje moraju neprestano pratiti ne samo svoje vlastite poteze, već i kako ti potezi utječu na protivnike i njihove pristalice, te prilagođavati strategije u skladu s tim. Ovo stalno međudjelovanje čini američku politiku izrazito dinamičnom i složenom, sličnom kvantno zapletenom stanju gdje svaka akcija izaziva trenutnu reakciju.
Politička i izborna scena u SAD-u bitno je starija i razvijenija od one u RH. Iznimno je važno pratiti izborne i medijske strategije te pomalo „cijepiti“ građane RH na ono što dolazi, jer se svi noviteti politike iz SAD-a prelijevaju u Europu s odmakom jedne generacije. Cilj ovog članka je približiti složenost predviđanja i povratnog među-djelovanja politike u SAD-u. Iako cilj nije predvidjeti pobjednika, na osnovu dosadašnjih modela pobjeđuje g. Donald Trump.
Zoran Grgić mag. ing.
neovisni analitičar