Dokumentarni film ugledne novinarke i publicistice Višnje Starešine „Neprijatelj naroda“ tematizira komunističku represiju i njezine žrtve.
Film je producirala udruga Centar za demokraciju i aktivno sjećanje – CDAS koju je zajedno s grupom građana pokrenula Starešina. Cilj im je pridonijeti javnoj spoznaji o tamnim stranama svih totalitarnih i autoritarnih režima kroz koje je prolazila Hrvatska u 20. stoljeću i to kroz prizmu njihovih žrtava, pridonijeti razobličavanju totalitarnog komunističkog nasljeđa u današnjem hrvatskom društvu i jačanju europskih demokratskih vrijednosti i na tim vrijednostima utemeljene kulture sjećanja.
Dokumentarni film „Neprijatelj naroda“ je tek prvi korak na tom putu. Kako se može vidjeti film se bavi represijom komunističkog režima kroz prizmu žrtava, pripadnika hrvatske društvene elite koji su „nestali“ u prvim mjesecima i godinama poraća kao neprijatelji naroda i prati posljedice te revolucionarne eliminacije neistomišljenika kroz sudbine članova njihovih obitelji do današnjih dana.
Ovaj film prikazan je na Danima Općine Selnica u četvrtak 28. travnja u prostorijama Stare škole. Prije same projekcije načelnik Općine Selnica Ervin Vičević održao je uvodni govor koji donosimo u cijelosti. (rt)
„Zahvaljujem se biskupu Mrzljaku i gospođi Starešini što su dozvolili prikazivanje filma. U filmu se govori između ostalih o pjesniku Vinku Kosu, Međimurcu rođenom u Vučetincu, pa čak i danas, kod raznih svečanosti, kad se izvodi njegova pjesma „Cmreki v snegu spiju“ često se kaže „međimurska narodna“, jer se njegovo ime nije smjelo spominjati gotovo pola stoljeća. I danas znači njegovo ime nekome smeta, a bio je samo pjesnik, Hrvat i to mu je bio najveći grijeh, pa zatim o ocu našeg biskupa Mrzljaka i drugima.
Jednom prilikom rekao je profesor Banac, citiram: „Znate, ovo je vruća povijest pa će se istina doznati za 200 godina“. Zar stvarno pitam ja vas, zar stvarno nemamo hrabrosti pogledati istini u oči?
Jedna od naših najvažnijih tema nažalost i danas je tzv. antifašizam. Nema napretka među nama dok se jasno ne postavi granica između antifašizma i komunizma, dok se jednostavno ne kaže istina. Ako već govorimo o antifašizmu, mogu spomenuti antifašistu pjesnika Augusta Cesarca koji je robovao u Kerestincu i koji je ostavio poznati grafit na zidu tamnice „Živjela sovjetska Hrvatska“, jasan znak kako ni dobar dio lijevo orijentiranih Hrvata nije bio za Jugoslaviju. Kada se upravo o Cesarcu govorilo u bivšoj državi taj podatak niste mogli čuti.
Nakon svibnja 45. postojao je samo zločinački komunizam i ništa drugo. Komunizam koji je provodio genocid nad Hrvatima, koji je uništio cijeli jedan naraštaj hrvatske mladosti na križnom putu mahom mladih ljudi koji su tek trebali osnovati obitelji. Na stotine hrvatskih intelektualaca pobijeno je samo zato jer su bili Hrvati. Jedna od knjiga u kojoj je to dobro opisano, a nosi prikladni naziv je knjiga „Hrvatski holokaust“ dr. Živića i Ivana Prcele. Osobno sam gospodina Prcelu upoznao 2005. na Bleiburgu kada je međimurska županija prvi puta darovala besplatni prijevoz na obilježavanje najveće tragedije hrvatskog naroda po volji tadašnjeg župana Josipa Posavca.
Pitam se zar nakon 26 godina Hrvatske države nije došlo vrijeme za istinu ili stvarno moramo čekati 200 godina. Ponovno se često čuje kako se mi moramo opet ispričati. Nemamo se više mi kome zašto ispričavati. Imali su diplomaciju u bivšoj državi koja je 45 godina širila laži o hrvatskom narodu i nikada dosta. Čak i sada kada se više ne mogu zločini skrivati tako lako, sada nas napadaju svim mogućim sredstvima. Gospodo mi smo jedini pobjednici u ratu koji ne pišu povijest. U udžbenicima povijesti sramotno malo je napisano o Domovinskom ratu. Zar se tako odužujemo onima koji su dali život za domovinu? Domovinski rat je kroz povijest jedino razdoblje ponosa i dostojanstva hrvatskog naroda.
Da vas malo podsjetim, narod smo koji je slavio u bivšoj državi Dan ustanka 27. srpnja, a to je nadnevak kada je protjeran sav hrvatski živalj iz ličkih sela i kada su hrvatska sela spaljena od strane četnika. Jedno je bilo selo Borićevac, tome sam već pisao javno, a slična sudbina je zadesila i selo Španovicu. Mi smo taj „ustanak“ morali slaviti na dan kad su poklali naš vlastiti narod i tako sustavno bili ponižavani. Naše Međimurje baštini Zrinske, u čakovečkom parku imamo spomenik Nikolu Šubiću Zrinskom i tamo lijepo piše godina rođenja 1508. mjesto Zrin. Ne znam koliko vas zna kako je upravo selo Zrin u rujnu 1943. spaljeno do temelja, pobijena trećina stanovništva, ostali raseljeni, a sve od strane partizana i samo zato jer su bili Hrvati. Pitam se je su li i to bili antifašisti?
Želim vam reći par crtica iz mog života. Sa šest godina krenuo sam u crkvu sam i možete zamisliti, a to sam doznao tek 90-tih, pratili su me agenti. Pratiti dijete od šest godina iz tih razloga je bolesno. Polovinom 80-tih godina gledao sam kako nam pretresaju kuću, jer smo pomagali svećeniku Marijanu Kovaču koji je pao u nemilost zbog knjige „Plešci“. Napisao je istinu o partizanskoj represiji prema stanovništvu tog malog goranskog sela, a istina je jako teško pala tadašnjim vlastodršcima. Da je moj otac nije dobro sakrio pitanje kako bi završili. Da se to dogodilo 60-tih ili 70-tih, vjerojatno ne bi ovdje danas sjedio s nama.
Moj jedan djed bio je u partizanima i nakon što je rat završio sjećam se samo jedne rečenice moje bake. Otišao je na prvo postrojavanje nakon rata vratio se doma i rekao mi: “Da me nikad više nisi poslala nikamo“. Razlog je bio taj što je tamo ugledao upravo one koji su preko noći postali veliki komunisti, a cijeli rat su bili uz Talijane, pa kasnije Nijemce. Moja pokojna mama je i u Hrvatskoj živjela u strahu. Svaki moj dolazak kući u Škrljevu bio je popraćen riječima „Muči i ne zijaj aš će nas čut“.
Sustavna represija i strah stvorili su kod Hrvata podanički mentalitet, mentalitet šutnje.
Vrijeme je danas, dame i gospodo, prepustiti povijest pravim, a ne kvazi-povjesničarima i napokon završiti Drugi svjetski rat. Podučavati djecu u školama o Domovinskom ratu, ali ne s dvije rečenice u udžbenicima. Hrvatski narod imao je ponos i dostojanstvo upravo, a mogu reći i samo za, vrijeme Domovinskog rata.
Prošle godine zajedno s našim velečasnim organizirao sam spomen pohod u Vukovar, u 6. mjesecu idemo ponovno zajednički na spomen pohod Huda jama, Bleiburg, Tezno.
O ovim temama mogao bi vam pričati tri dana, ali ovo je ukratko ono što sam želio reći. Prošao sam mnogo europskih država, imam prijatelja posvud čak i Engleza. Njih navodim, jer upravo oni u svojim arhivima imaju pravu istinu, samo uporno odgađaju otvaranje tih arhiva. Nadam se da će ih jednom dati nama na uvid. Ali, barem ih nisu spalili.
Osobno nikoga ne mrzim jer me tako naučila moja obitelj i Crkva, ali svojim hrvatstvom se ponosim i nije me strah reći istinu, iako poslovica kaže „Reći istinu je opasno, ali najveći prijatelj istine je vrijeme.“
