Jučer 7. travnja u župnoj dvorani crkve Svetog Ladislava i Marije Kraljice u Murskom Središću održana je promocija knjige hrvatskog branitelja i logoraša Vilima Karlovića „Preživio sam Vukovar i Ovčaru“. Promociji su bili nazočni branitelji iz ogranka UDVDR Mursko Središće kao i gradonačelnik Dražen Srpak, a oni su ujedno bili organizatori ovog događaja.
Tko je Vilim Karlović?
Vilim Karlović rodio se u Zagrebu 27. listopada 1970. godine, gdje je završio osnovnu i srednju prometnu školu. Odrastao je kao najstarije dijete uz brata Antonija i dvije sestre, Ivanu i Katarinu, u radničkoj obitelji oca Ante i majke Jele. Dvije godine mlađi brat Antonijo, koji je također sudjelovao u Domovinskom ratu, 21. rujna 1991. godine teško je ranjen u obrani Petrinje i zarobljen u povlačenju, nakon čega mu se gubi svaki trag te se još uvijek vodi kao nestali.
Karlović je bio vrhunski sportaš te je pod trenerskom paskom Nenada Đurovića – Đure postao seniorski prvak bivše države u „full contactu“, a tu je titulu držao od 1987. do 1990. godine. Kao reprezentativac bivše države nastupao je u na međunarodnim natjecanjima te iza sebe ima nastup na svjetskom i europskom prvenstvu.
U braku je sa suprugom Vlatkom od 1990. godine. Imaju šest sinova.
Vojnička karijera i ratni put Vilima Karlovića i ovako, „u kratkim crtama“, zaista su bogati i impresivni. U obranu suvereniteta Republike Hrvatske, u 1. brigadu Zbora narodne garde, dragovoljno pristupa 10. kolovoza 1991. godine.
Poslije kraće obuke Karlović se sa suborcima iz postrojbe uključuje u borbe na Banijskom bojištu. Krajem rujna 1991. godine s dijelom postrojbe upućen je na istočnoslavonsko bojište, u obranu Vukovara. Treba naglasiti da je cijela njegova postrojba tražila odlazak na tu bojišnicu. U borbama ostaje do posljednjeg dana, to jest do konačnog pada Vukovara.
Nakon pada Vukovara, zarobljavanja pa preživljavanja strijeljanja na Ovčari i masakra na Veleprometu odveden je u zatvor u Srijemskoj Mitrovici. U jednom od zloglasnijih srpskih zatvora za ratne zarobljenike prolazi najgore torture, mučenja i zlostavljanja kojima odolijeva zahvaljujući velikoj duhovnoj i tjelesnoj snazi kao i vojničkoj disciplini. Na slobodu je pušten nakon točno 6 mjeseci, razmjenom ratnih zarobljenika.
O događajima na Ovčari i u Vukovaru nekoliko puta je svjedočio u Den Haagu u postupcima protiv Slavka Dokmanovića, Vojislava Šešelja i tzv. Vukovarske trojke, Mrkšić-Šljivančanin-Radić. Osim u Den Haagu svjedočio je dvaput i u Beogradskom procesu kao svjedok obrane dvojice pripadnika Šešeljevih četnika koji su ga spasili iz kuće u kojoj je mučen jer su i oni bili optuženi za zločine na Ovčari.
U listopadu 1992. godine vraća se u postrojbu i priključuje borbama na Južnom bojištu. Za budući razvoj svoje vojne karijere zaslužnim smatra svojega tadašnjeg zapovjednika Darka Katušu. 1993. godine sudionik je u bojeve operacije „Maslenica“. U travnju 1995. uspješno završava školovanje na Hrvatskom vojnom učilištu „Petar Zrinski“ u Zagrebu, a već u svibnju sudjeluje u vojno-redarstvenoj operaciji „Bljesak 95“. Tijekom kolovoza iste godine aktivno sudjeluje u operaciji „Oluja 95“ na Banovini, Kordunu, Lici i Pounju. Djeluje u skupini koja se prva spaja sa snagama Armije BiH na Tržačkim Raštelima. Sudionik je i posljednje višednevne vojne operacije „Una 95“ u rujnu 1995. godine.
Evo što je autor rekao o svojoj knjizi.
„Kroz knjigu sam želio prikazati svoj, dvaput doživljen, potpuni životni krah i kako mi je prvi put izgubljena pa uskrsnula nada dala snage da ustanem kada sam je izgubio po drugi put. Na neki način su se te dvije izgubljene nade ispreplele i povezale onako kako to nikada nisam mogao ni pomisliti. Ni u jednom trenutku čovjek ne smije pomisliti da je nada izgubljena. Moja utjeha je bila i u tome što sam znao da sve nade ne završavaju u ovom našem zemaljskom životu. Nakon svega naučio sam i da Onaj koji mi je tu nadu dao i održavao je nikada to ne čini bez razloga. Knjiga je, stoga, velikim dijelom prožeta i mojim poimanjem duhovnosti, jer sam najveći izvor utjehe i nade vidio u Gospodu Bogu pa sam to morao prenijeti i čitateljima. Nije mi bila namjera nikoga uvjeravati u nešto i biti svjedokom, ali sam morao opisati svoju čvrstu vjeru u to da mi je oba puta mojega životnog pada nadu u život dao i vratio samo dragi Bog. Iz svih kalvarija koje mi je život donio znam da će mi On pomoći tako da nikada više neću biti isti. Ujedno molim dragoga Boga i sve vas koji ćete čitati ovu knjigu da mi oprostite što sam zbog što uvjerljivijeg prikazivanja događaja morao upotrijebiti i neke ružne i teške riječi kao i psovke.
Sve patnje i boli koje su prikazane imaju svrhu pokazati koliko čovjek može biti bešćutan i to prema nikome drugome nego čovjeku samom.
Prije nego što počnete čitati ovu knjigu, želim reći još nešto vezano uz nju.
Znam da sam si uzeo za pravo da obradim tako bolnu i tešku temu kao što je Ovčara, ali sam nekako smatrao da na to imam pravo. Sve ove godine sam slušao sve i svašta o toj temi, ali nikada onako kako je to ispravno i jedino moguće. Ovčara je hrvatska pasija i o njoj je moguće pisati jedino na takav način.
Ovčara je i jedna velika nepravda prema žrtvama, jer se većina krivaca i krvnika danas slobodno šeće svojim gradovima i mjestima.
Ovčara je nepravda i prema nekim ljudima sa suprotne strane koji su osuđeni za nešto što nisu počinili, a posebno prema nekima koji su spašavali živote onima koje su krvnici odredili za smrt.
Nepojmljivo je kakav je zločin bila Ovčara kad se zlo dogodilo, ali je isto tako i zločin koji nikada ne prestaje.
Nadam se samo da mi ovo što ćete čitati neće stvoriti nove patnje i traume u životu, ali jedno je sigurno: nikada više neću izgubiti nadu. „
(R. Tomanić, foto A. Jurak, korišteni podaci iz http://arhiv.braniteljski-portal.hr/)
