Jedan od Međimuraca koji se u svom javnom djelovanju udaljio od zavičaja i otisnuo duboko u nacionalne vode bio je i slikar „rijetko tragične sudbine“ Josip Horvat Međimurec. Rođen je u Čakovcu 1904. godine. Školovao se u rodnom gradu, Velikoj Kaniži i Pešti, a Akademiju likovnih umjetnosti završio je u Beču. Umjetnički opus započeo je 1924. godine u Zagrebu. Proganjan i zatvaran od starojugoslavenskih vlasti oboljeva od tuberkoloze kostiju te mu je kao posljedica toga 1942. godine amputirana desna noga. Umjetnici su ga zvali Šepavi.
Ta životna epizoda zacijelo je bitno doprinijela kasnijoj odluci da se nakon uspostave NDH stavi u njezinu službu. Premda njegov opus počinje nastajati dvadesetih, a još intenzivnije se nastavlja tridesetih godina, veći broj njegovih slika nastaje tijekom Drugog svjetskog rata kada obnaša dužnost voditelja ratnog slikarstva NDH. Tematizira mnoge teme, no uočljivo je slikarovo usmjerenje na hrvatsku povijest i njezine velikane, među kojima istaknuto mjesto zauzimaju Zrinski i Frankopani. Bilježimo velikih broj njegovih djela tehnikom ulja na platnu te brojnih crteža i ilustracija (ilustrira romane Marije Jurić Zagorke) u tehnici grafitna olovka, bijela tempera, tuš i gvaš. Zanimljiv je i znakovit ciklus od četrnaest crteža s prikazom svega što su Hrvati proživljavali za vrijeme diktature u Kraljevini Jugoslaviji.
Od slika posvećenih hrvatskim velikanima svakako treba izdvojiti Smrt Nikole Zrinskog u Kuršanečkom lugu kod Čakovca (1928.), ulje na platnu koje prikazuje pogibiju hrvatskog bana slijedeći teoriju urote – na slici je, jedva vidljiv, strijelac koji puškom ranjava hrvatskoga bana, da bi ga potom dokrajčio razjareni vepar. Još upečatljivija su njegova platna s likovima drugih hrvatskih velikana: Kralj Tomislav na prijestolju; Krunjenje kralja Tomislava; Dvoboj Jurja Zrinskog s turskim begom; Rekvijem posljednjih Zrinskih; Pogibija Petra Svačića – bitka na Gvozdu; Smrt kneza Zdeslava; Dolazak Hrvata na Kosovo i mnoga druga. Dotaknuo se i zavičajnih tema motivima iz Štrigove i Čakovca. Na njegovu kasniju tragičnu sudbinu vjerojatno su, među ostalim, utjecala platna iz endehazijskog razdoblja poput: Straža na Trebeviću, Nijemci u zasjedi i druga.
Uglavnom, riječ je o slikaru zavidna umjetničkog stvaralaštva o kojem su, nažalost, „mnogi tragovi namjerno izbrisani zbog njegova djelovanja u novinarskom odjelu Ministarstva oružanih snaga NDH“. Premda tijekom rata nije bio politički ni vojno aktivan, partizani su tog teškog invalida, ali vrsnog umjetnika koji je bio na pragu svog najplodnijeg razdoblja, uhitili i strijeljali u lipnju 1945. godine. Imao je tek četrdeset godina. Presudu su komunističke vlasti u svega par redaka, bez obrazloženja i dokazane krivice napisale nekoliko mjeseci nakon strijeljanja. Za grob mu se ne zna. Danas u rodnom Čakovcu nema ni ulicu.
(mr. sc Zlatko Bacinger)