SERIJA: La Casa de Papel 4; akcijski triler; Španjolska, 2020. KREATOR: Alex Pina ULOGE: Ursula Corbero, Alvaro Morte OCJENA: ****
“Obećavam publici da će zaboraviti na COVID-19 gledajući ovu seriju”, najavio je kreator Alex Pina pred friški start emitiranja četvrte sezone španjolske televizijske senzacije “La Casa de Papel” (“Kuća od papira”), znane i po međunarodnom naslovu “Money Heist”.
Njegovo obećanje nije ludom radovanje. “La Casa de Papel” je i u svojoj četvrtoj sezoni još uvijek jedna od najdinamičnijih i najzaraznijih serija moderne televizije, akcijski intenzivna i trilerski tenzična u igri mačke i miša kao rijetko koja od njezina izlaska 2017. Naovamo, donosi SLOBODNA DALMACIJA, https://slobodnadalmacija.hr/
Vrijeme je proletjelo od silne dinamike i izgleda kao da je prva sezona počela jučer s uzvikom “stani ili pucam”, znakovitim za akcijsko-trilerski pristup seriji u ritmu otkucavajućeg sata, odnosno naracijom impulzivne (anti)junakinje pljačkaškog imena Tokio (odlična Ursula Corbero).
Četvrta sezona juri sto na sat – najviše u furioznoj petoj epizodi “5 Minutes Earlier” – i kao da se nabrijanijim ritmom ispričava za nešto sporiju treću na koju se direktno nastavlja, onako kako je druga slijedila prvu, čineći jednu cjelinu razlomljenu na dva dijela. To joj je velika vrlina, istovremeno i mana.
Naime, serija toliko brzo juri da ne staje ni kad završi, tj. (neminovno) prolongira “kraj” za iduću, petu sezonu, možda i šestu, ali tako to obično ide sa serijama koje i nisu ovako dobre, a “La Casa de Papel” jest i ima nevelike oscilacije u kvaliteti, što je čini jednim od naujednačenijih novijih TV projekata uz “Peaky Blinders” i “Ozark” ili tik iza njih.
Da “La Casa de Papel” ne zna stati na vrijeme bilo je jasno kad su prve dvije “zaokružene” sezone dobile nastavak. No, kreatoru i njegovim redateljima treba priznati da umiju nastaviti gdje su stali u maniri punokrvnog nastavka nekog filma, te znaju iskoristiti momentum serije i držati zamah bez gubljenja osjećaja za ritam, kao i sve ostalo što je postalo njezin zaštitni znak, od karakterizacije i imidža likova do društveno-političkog komentara.
SERIJA: La Casa de Papel 4; akcijski triler; Španjolska, 2020. KREATOR: Alex Pina ULOGE: Ursula Corbero, Alvaro Morte OCJENA: ****
“Obećavam publici da će zaboraviti na COVID-19 gledajući ovu seriju”, najavio je kreator Alex Pina pred friški start emitiranja četvrte sezone španjolske televizijske senzacije “La Casa de Papel” (“Kuća od papira”), znane i po međunarodnom naslovu “Money Heist”.
Njegovo obećanje nije ludom radovanje. “La Casa de Papel” je i u svojoj četvrtoj sezoni još uvijek jedna od najdinamičnijih i najzaraznijih serija moderne televizije, akcijski intenzivna i trilerski tenzična u igri mačke i miša kao rijetko koja od njezina izlaska 2017. naovamo.
Vrijeme je proletjelo od silne dinamike i izgleda kao da je prva sezona počela jučer s uzvikom “stani ili pucam”, znakovitim za akcijsko-trilerski pristup seriji u ritmu otkucavajućeg sata, odnosno naracijom impulzivne (anti)junakinje pljačkaškog imena Tokio (odlična Ursula Corbero).
Četvrta sezona juri sto na sat – najviše u furioznoj petoj epizodi “5 Minutes Earlier” – i kao da se nabrijanijim ritmom ispričava za nešto sporiju treću na koju se direktno nastavlja, onako kako je druga slijedila prvu, čineći jednu cjelinu razlomljenu na dva dijela. To joj je velika vrlina, istovremeno i mana.
Naime, serija toliko brzo juri da ne staje ni kad završi, tj. (neminovno) prolongira “kraj” za iduću, petu sezonu, možda i šestu, ali tako to obično ide sa serijama koje i nisu ovako dobre, a “La Casa de Papel” jest i ima nevelike oscilacije u kvaliteti, što je čini jednim od naujednačenijih novijih TV projekata uz “Peaky Blinders” i “Ozark” ili tik iza njih.
Da “La Casa de Papel” ne zna stati na vrijeme bilo je jasno kad su prve dvije “zaokružene” sezone dobile nastavak. No, kreatoru i njegovim redateljima treba priznati da umiju nastaviti gdje su stali u maniri punokrvnog nastavka nekog filma, te znaju iskoristiti momentum serije i držati zamah bez gubljenja osjećaja za ritam, kao i sve ostalo što je postalo njezin zaštitni znak, od karakterizacije i imidža likova do društveno-političkog komentara.
Podsjetimo, priča je inicijalno počela tako što je misteriozni “mastermind” Profesor (Alvaro Morte), “Chuck Norris s naočalama”, okupio tim ljudi, računajući Tokio, koji “nemaju što izgubiti” za potrebe mjesecima unaprijed brižno isplanirane “pljačke stoljeća” – pelješenje tiskare novca u Madridu.
Pljačkaši su nazvani prema svjetskim gradovima, dakle Berlin, Denver, Rio, Nairobi, Moskva, Helsinki i Oslo, a njihova misija je “robinhoodovska”, ozvučena pjesmom talijanskih partizana “Bella Ciao” kao soundtrackom pokreta otpora i borbe protiv političkih fašista i korumpiranog sustava.
Crveni kombinezoni i maske Salvadora Dalija pridavali su snažan prizvuk protesta nečem što je evidentno bilo više od obične pljačke, na tragu filma “O za osvetu” s maskiranim nasljednikom lika i djela revolucionara Guya Fawkesa. Maska se prometnula u simbol otpora i španjolska javnost je stala na stranu pljačkaša, navijajući za njih “kao za reprezentaciju Kameruna protiv Brazila”.
Prve dvije sezone su uspostavile sve što je u seriji uistinu dobro (filmofilske referencije, žestoka akcija s psihofizičkim posljedicama, ljuta napetost, kvalitetni glumci, intrigantni karakteri s osobnošću…), ali i ono lošije, poput sklonosti potenciranju dodatnih unutarnjih konflikata u ekipi pljačkaša, promjenama “strana” i nekim “nategnutostima” i/li “sapuničastim” podzapletima (ljubavna priča Profesora i…).
Jer, ne drže se svi likovi Tokijine krilatice kako “ljubav i posao ne ide zajedno”, ne samo Denver u odnosu s trudnom taokinjom/tajnicom Monicom, već prva ona sama (romansa s Riom). Aktualna sezona, kao i prethodna treća, podiže sve to na veću razinu, do te mjere da će ionako neobična pljačka eskalirati u pravi pravcati rat protiv sistema koji Profesor objavljuje policiji i autoritetima.
Ekipa razbježana na sve strane svijeta ponovno se okuplja zbog oslobađanja Rija (Miguel Herran) iz zatvora i pljačke poluge čistog zlata iz Banke Španjolske koje se nalaze 48 metara pod zemljom, a imaju sigurnosni protokol poplave u slučaju prodora. “Kao da si u svemirskoj stanici, ali nisi, već u sefu banke”, živopisan je opis budućih zbivanja nakon kojeg će uslijediti slika za pamćenje – ronioci u banci. “Bolje nego u Bond-filmu”, usklikne netko i prešutno povuče paralelu s “Goldfingerom”.
(Izvor: SLOBODNA DALMACIJA, https://slobodnadalmacija.hr/, foro: Screenshot)