Prije tjedan dana najavljeno je predbožićno gostovanje Zbora Baptističke crkve Mačkovec u dvorani Centra za kulturu “Rudar”. Znali smo da će se koncert dogoditi, jer je tako pisalo, tako se i negdje govorilo. Ali samo to, samo smo znali da će se dogoditi. Za način na koji se događao, za impresivan dojam koji je proizveo i raspoloženja koja nas i nakon dva dana prožimaju – nitko nije znao.
Ali – dvijestotine i pedeset znatiželjnih, dvijestotine i pedeset onih koji traže više od prosječnosti i banalne svakodnevnosti – je znalo! Nakon 14 godina iščekivanja grad Mursko Središće obnovio je i otvorio svoj hram kulture. Dogodilo se to u najljepše doba godine, baš u vremenu iščekivanja dolaska malog Spasitelja. U utorak, 19. prosinca, koncertna dvorana bila je pre pu na.
U punih 100 minuta nikada viđenog i nikada slušanog glazbeno pjevnog slavljenja Gospodina u Murskom Središću razlijevao se preko scene u dvoranu nezadrživi slap milosti, slap nevjerojatne duhovne ugode i zanosa. Stvarali su ga članice i članovi Zbora Baptističke crkve Mačkovec, njihovi solisti i glazbenici, njihova čistoća zapjeva, vrhunski tonovi, improvizacije i sklad koji se doista rijetko viđa i u svjetski etabliranim kazalištima.
Jesu li pretjerane i preuveličane ove rečenice? Ne, nikako, osobito ne onima koji su “Radosti Božića” svjedočili. Nisu pretjerane kad se napiše da je za klavijaturama sjedio Masej Kovačević, umjetnik koji godinama nastupa s Gibonnijem, za bubnjevima Abel Kovačević, a za saksafonom Jošua Kovačević, oba članovi nacionalno poznatog Scifidelity Orchestra. Bas gitaru je svirao Marin Šestak – osnivač i bivši član grupe Mejaši, a gitaru Davor Šimunič, bivši mesar – trgovac u mesnici Hoblaj.
Nepravedno bi bilo ne izgovoriti ime Anje Kovačević, vanserijske voditeljice zbora i fascinantnih solista koje je, usuđujem se reći, gotovo mistično predvodila Haidy Kovačević, posebice u temi “On vladat će zauvijek”. Preskromno je reći svim ženama i muževima zbora Velika vam hvala, ali uz sve odsvirano i otpjevano (…Noel, Noel; Tiha noć; Karta za nebo; Marijo, jesi li znala?…) potrebno je zahvaliti se i organizatoru besplatne koncertne večeri, BC Crkvi Isusa Krista Mursko Središće te dvojici govornika.
Za naglašeno jasan i duhovan narativni dio večeri zahvala ide gostu Branku Kovačeviću, a za vrlo precizan, jezgrovit i slikovit govor o biblijskom i današnjem značenju uloge trojice kraljeva, trojice mudraca s istoka te naše osobne poistovjećenosti s mudracima, veliko HVALA cijela je dvorana pljeskom izrekla Vladi Hoblaju. Svima želim radošću Božića ispunjenu cijelu novu godinu!
(Ivan Goričanec, foto Tin Tomanić)
A sada donosimo božićnu čestitku koju je domaćin koncerta Vladimir Hoblaj uputio publici.
Mudri ljudi i danas traže Isusa
Božić je pred nama – blagdan mira, radosti, obiteljskog okupljanja i neizbježnih poklona kojima se najviše vesele maleni. A da idila bude potpuna, tu su onda još i jaslice, pastiri, anđeli i sve ono što Božiću daje romantičnu draž. Neizostavni dio te slike su i mudraci koji su se na devama došli pokloniti novorođenom djetetu. A upravo oni su i posebno zanimljiv detalj u božićnoj idili jer nam svojim primjerom mogu uvelike pomoći da nam Božić bude nešto više od bajke.
Tko su uopće bili ti ljudi? Prema tradiciji bila su trojica, bili su kraljevi i zvali su se Baltazar, Melkior i Gašpar. No, u Bibliji ne nalazimo njihova imena, nigdje se ne navodi da su bili kraljevi, čak ni koliko ih je uopće bilo. Evanđelist Matej nam ih jednostavno predstavlja kao mudrace koji došli s istoka vođeni zvijezdom. Ali i na temelju tako šturog opisa mi možemo zaključiti ono najvažnije – to su morali biti učeni ljudi svog vremena koji su vjerovali da postoji veća svrha života od prosječnosti i prolaznosti u prilog čega govori da su uopće bili sposobni uočiti tu zvijezdu. No, mi nikada ne bismo za njih čuli da nisu vjerovali kako je zvijezda samo znak koji ih upućuje na nešto važnije. Odakle im ta ideja? Očigledno su im morali biti dostupni barem neki djelovi Biblije na temelju kojih su zaključili da će se roditi tako poseban čovjek. Svakako je zanimljivo i povjerenje kojim su oni pristupili židovskim proročanstvima iako su bili pripadnici perzijske kulture koja nije trebala biti impresionirana jednim malim i za njih beznačajnim narodom. No, “božićni” mudraci nisu bili zadovoljni samo otkrićem i spoznajom, njima nije bilo teško krenuti na višetjedno smiono, naporno, opasno i riskantno putovanje prema mjestu na koje su ih vodili stari spisi i nova zvijezda. Više od same radoznalosti zapažamo njihov motiv da se osobno poklone dijetetu kojem su pridavali nadnaravno podrijetlo i poslanje što su potkrijepili svojim neobičnim darovima. Donijeli su zlato kao znak da Isusa priznaju kraljem, tamjan koji je bio prikladan za svećenika i smirnu kojom su u njemu prepoznali proroka. Posljednji od tri poklona naročito je zanimljiv jer se ova gorka miomirisna trava koristila i kao pomast za ukop mrtvaca. Je li moguće da su “božićni” mudraci toliko dobro poznavali židovske spise da su razumijeli kako je Isusova spasiteljska smrt na križu bila i konačan razlog njegova rođenja? Ovo utoliko više upada u oči što u cijelom Izraelu nije bilo učenih ljudi koji bi se došli pokloniti Isusu, a bio im je tako blizu. Štoviše, Matej navodi da su Herodovi svećenici znali da će se Mesija roditi u Betlehemu, no osim što su time pomogli došljacima s istoka, sami nisu baš ništa učinili.
I zbilja, u čemu bi primjer ovih neobičnih ljudi nama danas mogao biti važan? Pa, lako je moguće da nam je Bog ostavio zapis o njima kako bismo prepoznali što je to što ljude čini mudrima. Vjerojatno nećemo pogriješiti ako zaključimo da su mudri ljudi oni koji traže Isusa. To su ljudi oni koji se ne mire s prosječnošću i prolaznošću nego su spremni ići koliko god daleko je potrebno da nađu odgovore na svoja pitanja. Neobično je da danas ima jako puno ljudi koji sebe smatraju kršćanima, a da zapravo malo znaju o proročanstvima koja naviještaju Isusovo rođenje čime je on toliko jedinstven u povijesti čovječanstva. U post-kršćanskoj Europi sve je manje onih koji još uopće traže Boga, a ako to i čine često se zadovolje samo spekulacijama. Iz primjera “božićnih” mudraca možemo zaključiti kako su mudri ljudi spremni učiniti i nešto više, spremni su krenuti na put, čak ako je on i opasan i riskantan. Mudri ljudi su tragaoci, oni žele doprijeti, doputovati do istine, bez obzira na prepreke. Biblija nas poziva da budemo mudri upravo na taj način. I da ne podlegnemo duhu cinizma koji nas želi uvjeriti da ne postoji istina i da ne možemo sa sigurnošću upoznati Boga. Naprotiv, istina je da tko god se odvaži na put prema njemu, naprosto ga neće moći promašiti, kao što ga ni mudraci s istoka nisu.
Mudri ljudi i danas traže Isusa. A Božić je pravo vrijeme da budemo mudri. Blagdan mira, radosti, obiteljskog okupljanja i poklona može nam biti znak koji će nas uputiti na nešto puno važnije, na samog Boga. Poput biblijskih mudraca, pravi bi nam motiv trebao biti da mu se poklonimo što možemo potkrijepiti svojim darovima. No, što bismo mi to mogli dati onome koji je vlasnik svega? Najmanje i najviše što možemo pokloniti Isusu je vlastiti život kojim ga priznajemo svojim kraljem, svećenikom i prorokom. To će biti naše zlato, naš tamjan i naša smirna. A to ćemo moći učiniti samo ako razumijemo da je on sam sebe nama dao kako bi nam promijenio tijek života, ovdje na zemlji i ondje u vjećnosti. Isus je to učinio svojom smrću na križu kako bi nam Radost Božića postala naše trajno iskustvo.
