„Dežđovno i mrzlo popolne, maske prek obraza, a v dvorani retki stolci za sedeti kak hrastave kuruzija po polu brščas bodu slaba garancija za kulturnu lepotu” mislio sam u sebi hitajući spram Gornjeg Mihaljevca. A kad tamo – puna scena, oprezno sve puno uokolo uz zidove i do zadnjeg dozvoljenog mjesta prepuna dvorana preuređenog društvenog doma. Prepuna dvorana!?? Rijetka slika ovih dana i tjedana po centrima za kulturu Hrvatske. Mrti ne bute verovali, ali kaj god napravimo, pri nas je već publike neg ljudi v selu – slavodobitno mi je šapnuo susjed na stolcu do mene gledajući moje čuđenje. Čuđenje nad prvim minutama promocije treće zbirke pjesama Rajke Trokter počelo je točno u 15:00, no ono se brzo prelijalo u divljenje koje je trajalo i raslo do zadnje sekunde programa. Za istinsko svjedočanstvo predstavljanja zbirke „Tri šake ljubavi” trebale bi tri duplerice nekadašnjeg formata Nedjeljnog Vjesnika ili tri vure ekstra vješte montaže tv reportaže. Detalj koji je natkrilio cijelu promociju je zavidan duh zajedništva i uključenost gotovo svake duše iz sela. Već desecima godina ta odlika zajednice primjećuje se samo tamo gdje su postignuća i radost stvaranja ispred banalne naplate svake sekunde koju netko „žrtvuje za druge”. Mjere nacionalnog stožera za obranu od virusa sigurno su na kućnom pragu zaustavile stotinjak dobronamjernika zbog kojih je potrebno ispisati imena gostiju sa scene i partera: hrvatski glumac Zoran Kelava, Jasenka Novak i prvakinje kazališne družine KUU Lipa, bariton Sebastijan Nedeljko, Vlado Mihaljević Kantor, Pepsi i vokalistice Kočila, Stridone, Ženska vokalna skupina Lipa, Marija Jambrošić, Marijan Belčić – besjednik, tri unučića i autorica Rajka Trokter. Nanizana imena sigurno stvaraju respekt i na neviđeno, ali ono što je dominiralo promocijom, a trajati će i kad se sve tinte napisanih slova posuše, je osobnost autorice Rajke Trokter. Sve na sceni i do scene zbivalo se zbog nje ili potaknuto njenim stihovima. Tri šake ljubavi mogu se razdijeliti na dvije – na jednu se mogu staviti svi stihovi na hrvatskom standardu, a na drugu svi napisani na prezahtjevnom zavičajnom, međimurskom dijalektu. Sve napisano na štokavštini je neupitna pjesnička posebnost, tankoćutna, iskrena i profinjena emocija. Sve napisano na gornjomeđimurskom idiomu je sve ono iz prve šake plus fascinantna vrckavost, lucidnost, duhovitost i impresivno opažanje sličica života koji uzmiče pred naletom komercijalne ispraznosti i potrošačkog stila života sazdanog na „hoću sada, jeftino i odmah”. Ako su zbirke „Reči f škrneclinu” i „Na srcu frbant” ikome promaknule, onda su Tri šake ljubavi prilika da se slika duha i pjesničke snage autorice Rajke Trokter urami za vjeke vjekova na najvišem bregu Gornjega Mihaljevca kao orijentir u prostoru duha, ljubavi i života svim naraštajima koji će tuda prolaziti u vremenima koja tek dolaze.
(Ivan Goričanec)
