Postoji vojska pisaca koji pišu knjige, a postoje i oni rijetki koji svojim djelom sačuvaju cijeli jedan svijet. Vladimir M. Borovski neupitno pripada toj drugoj skupini. Književnik, dramaturg, pjesnik i kroničar međimurskoga čovjeka, Borovski je prije svega dragocjeni čuvar pamćenja, zavičajnog jezika i identiteta svoga kraja.
Njegove knjige nisu tek književna djela. One su svjedočanstva istinskog života. U njima žive naši stari, njihova mudrost, humor, vjera, rad i svakodnevne borbe. Borovski posjeduje rijedak dar da u običnom čovjeku prepozna ono neobično i vrijedno – dostojanstvo, dobrotu i snagu ljudske duše.
Knjigom „Čuk sedi“ podigao je trajni spomenik međimurskoj kajkavskoj riječi, osobito govoru selničkoga kraja. U „Na zelenom boru“ sačuvao je slike djetinjstva i vremena koje polako nestaje iz sjećanja. U novim djelima „Fanika i Slavek“ i „Šulanka“ ponovno potvrđuje svoju jedinstvenu sposobnost da kroz jednostavne ljude ispriča velike životne istine.
Veličina Vladimira M. Borovskog ne mjeri se samo književnim opusom. Ona se očituje u čovječnosti. U suprugu, ocu, djedu i prijatelju. U čovjeku duboke i nenametljive kršćanske vjere, koji je ostao vjeran svojim korijenima i ljudima o kojima piše. Njegovo stvaralaštvo prožeto je ljubavlju prema čovjeku, zavičaju i Bogu. Zato njegove riječi ne ostaju samo pročitane – one ostaju zapamćene.
Vladimir M. Borovski nije običan pisac Međimurja. On je njegov glas, njegovo pamćenje i njegova duša. Pozivnica je ispisana – dobrodošli!
Jedna od dvajsti jedne:
KOPALA SE ŠTEFA
Kopala se Štefa v harajnski koriti
I to pred semaj nej se štela skriti
Korito je dovlekla na sredinu grunta
Podškalila je z trčkom ka se ne vagunta
Potkurila je v alfi z trdom bukovinom
Nadišala je vodu z friškim ružmarinom
Prvo kropa nutri, kak veliju stari
Te pa mrzlo gori, ka se ne popari
Kaj je dale bilo, den-denes se govori
Ka su žene svoje pazile na žnori
Zazvedilo se odma kaj daj počil z bičom
Jopce ne zastaviš z botom niti z kričom
Povedalo se dale ka se čistam slekla
Vužigali su takše kak gud stara dekla
Jeni pa su rekli ka je jope prala
Spelužila se sproti kak je navek znala
Kak gud bilo, bili su pre lesi
Dok se kusa goni, polek su i pesi
Dečkeri su od zdalka lukali prek plota
Zarožđili su teca – nej vas je sramota!
Srariši pak bliže, kam je šteri ftegno
Draš je z črešje skričal ka je videl stegno
Z biciklinom su tetec šacali po poli
Kak ti, frajluf pušča, stanuli su doli
Komaj su zastajli kuminoga Franca
Toti bi se scukal z zapornoga lanca
Dorajzal je i Gusti ki se držal sveti
Nej ga bilo placa, hapil se je kleti
Te pak se zgodilo, zatrdili so si
Nešči je zakričal, pre šoštaru gori!
Pobežali su skupa dej se sukal dim
Makar jim je lepše dišal ružmarin
Na črešji smo, viš, pozabili na Draša
Tej je, zgleda, čekal oldomaša
Sam, dim je potegel i na totu stran
Of je s kite zletel tak kak eroplan
Kaj je bilo z venon i zotim harajnskim?
Povehne sako cvetje tak i ružmarin
Povedali su potli ka je čist drugač bilo
Kak je bilo, da je bilo, sveta nebo spremenilo
(Ivan Goričanec)