Moja gitara, a tisuću snova u njezinim zvucima
Mnogi ljudi, pa tako i Središćanci, Konrada Korunića iz Bukovca znaju kao vrsnog stolara (tišlara) za kojeg vrijedi nepisano ali znamenito i vjekovječno pravilo, „kaj oko vidi tau roke napravijo“.
Nešto stariji pak se Korunića sjećaju kao vrsnog glazbenika, poglavito gitaristu nekada vrlo popularnog vokalno instrumentalnog sastava Kondori, koji je u „zlatnim godinama“, žario i palio ne samo u Međimurju nego i susjednim (danas županijama) krajevima i u regiji. Konrad, koji se glazbom počeo baviti od polaska u osnovnu školu, svirajući u školskom tamburaškom sastavu, imateljje naslova Specijalist u struci, izdanog od LIRE Čakovec, ne tako davno vodećeg glazbeno – menađerskog društva u Hrvatskoj i bio član Saveza muzičkih udruga Hrvatske, manje priča o sebi, a više svira, pjeva i oblikuje drvo iz kojeg nastaju prava remek djela i umjetnine.
Radio je više za druge, a manje za sebe, no za svoju 50. obljetnicu bavljenja glazbom, počastio je samog sebe. I to ne bilo čime i bilo kakvim poklonom.
Vlastitim rukama, samouk, ali osjećajem za lijepo, poglavito za ljepotom koju proizvode titraji žica i tijelo glazbala, nastalo iz posebnih vrsti drveta, stvorio je prelijepu gitaru, u čijim zvucima je do sada uživalo nekoliko vrhunskih poznavatelja gitare i glazbe te autor ovog članka. Javna promocija biti će uskoro, a do tada će Konrad samo odabranim ljudima i prijateljima, na svojoj, kako ju je jednostavno nazvao, „meksičkoj gitari“, zasvirati i otpjevati poznate meksikanske pjesme, ali i hitove Toma Jonesa, Beatlesa, Elvisa Presleya, Jima Hendrixa, Meteora, Robota, Grupe 220, Crvenih koralja, Ivice Šerfezija i drugih velikih estradnih majstora.
Iz malog Bukovca u svijet će uskoro odlaziti zvukovi vrhunske gitare, jer zanimanje za Konrada, majstora gitare, iskazali su Amerikanci i Kanađani, nakon što su čuli (pročitali) priče onih rijetkih koji su mogli slušati zvukove gitare, koja će kao i Konrad, jednog dana imati svoj jubilej i vjerojatno nekog drugog svirača. – Jer meni je već šezdeset i neka na grbači i stvarno bih trebao doživjeti Abrahamove godine, da joj sviram na zlatnom jubileju, kazao je Konrad, i potom zasvirao i u staru ljubav, iz dana Kondora, električnu gitaru, a svoju ljepoticu stavio da miruje i čeka trenutak inspiracije za na primjer „La palomu“ ili „Zlatne godine“. (Stjepan Mesarić)
