U utorak 11.07.2023. u Mihovljan će stići karavana koju sačinjavaju gradišćanski Hrvati predvođeni dr.sc.Franjom Pajrićem iz Šoprona iz Mađarske , a u okviru projekta “Po stazah naših starih”.
Grupu koja putuje čine mladi plesači s orkestrom, uz pratnju kočije i konja. Ovim putovanjem se, kroz glazbu i folklor, nastoji očuvati hrvatska tradicija i običaji Hrvata koji žive u Mađarskoj.
Riječ je o projektu koji traje od 2013., a trajat će do 2033. godine kada će se slaviti 500. godišnjica dolaska u Mađarsku. Osim etnološkog aspekta, ovo putovanje ima edukativni, istraživački i povijesni karakter.
Prije pet stoljeća se oko 150 000 Hrvata iz Hrvatskog primorja, Slavonije i današnje sjeverozapadne Bosne i Hercegovine, bježeći pred Turcima, sklonilo u tadašnju zapadnu Ugarsku. S ciljem okupljanja Hrvata koji žive razasuti po cijeloj Europi, Gradišćanci iz mađarskog dijela Gradišća pokrenuli su projekt “Po stazah naših starih”.
Ove godine putovanje obuhvaća pet država; Hrvatsku, Mađarsku, Austriju, Češku i Slovačku, a putuju mladi iz Hrvatske i Mađarske. Kroz susrete i zajedničke kulturno-umjetničke programe, koje provode sa svojim domaćinima u mnogim mjestima na svom putovanju, ukazuju na zajedničko povijesno, kulturno, etnografsko i jezično naslijeđe.
Dolazak karavane u Mihovljan predviđen je za utorak 11.07.2023. u ranim popodnevnim satima gdje će ih članice i članovi KUD “Mihovljan” kao domaćini dočekati i ugostiti..
Ovim putem Vas pozivam da svojim prisustvomn uveličate ovaj događaj!
Srdačno!
predsjednik KUD “MIhovljan”
Dr.sc.Predrag Kočila
Po staza…. neki dodatni detalji 2023.
Projekt po staza naših starih ima nekoliko dimenzija i svaka je interesantna priča sama po sebi.
- Naravno jedna i nama sada najbliža je ona hrvatska dimenzija o našem doseljenju u današnje krajeve u 16. stoljeću prije nekih 490 godina.
Tu se mogu nabrajati povijesne, društvene, sociološke komponente i okolnosti spominjući okrugle obljetnice vezane direktno za taj događaj i one nakon toga.
Posebno ćemo naglasiti Vojnu Krajinu i aspekte, koji nisu bili dovoljno naglašeni.
- Pristup Hrvatske u EU tj. vraćanje u staru obitelj nakon stoljetnog lutanja kud i kamo.
To je europska , srednjeeuropska priča. Nažalost premalo vremena je prošlo od samostalnosti i odmah i predaje dosta toga od te neovisnosti EU. To hrvatsko društvo doživljava traumatično, jer niti cijela priča oko puta do toga još nije završena i savršeno čista.
Ovim putem mi promoviramo neke europske vrijednosti i na neki način vučemo Hrvatsku u EU prolazeći kroz 4 države, koje već jesu članice te zajednice
To je bila priča prije točno 10 godina i mislim da je još više aktualna danas nego tada, kada smo započeli našu priču – Po staza naših starih.
- Potez kojim putujemo skoro se podudara sa prastarom stazom, koja je tisućljećima funkcionirala, kao najkraći put od Baltika do Jadrana. U 19. stoljeću prozvana je kao Jantarska (Jantarna) cesta, ali favoriziranom rutom, koju su izgradili Rimljani. Naša cesta ili staza ide starom rutom. Sa mora ( hladnog Baltičkog) na more (tj. topli Jadran ) i to najkraćom linijom. To je bilo prije više stoljeća normala. Nažalost danas nije.
Pokušaj revitalizacije te nekadašnje žile kucavice Europe.
Aspekt mora i njegovo značenje u hrvatskoj duši. Sada nakon 10 godina i susreta sa vrlo interesantnim i vrijedniom istraživačima imamo podatak da Troja vlada tom stazom. Ti su nam podatki bili do sada razdvojeni, pa je veliki skok u razumijevanju cijele priče u tom, da je Vedran Sinožić analizirajući Homerovu Ilijadu i Odiseju lokalizirao Troju u Istri i Motovunu
- Preko hrvatske priče povezujemo narode, s kojima taj narod i danas skupa živi i radi. To je ta famozna sintagma suradnje i komunikacije, suživota, kojeg sve više fali u punom smislu te riječi. Na kraju izgleda ipak mora pobijediti jači, ali time gubimo snagu svi, ma kako paradoksalno to izgledalo. Ideja Ilirije, kao dvokomponentne cijeline ( Panonije i Dalmacije), koja pokriva danas prostor u 14 država!, bolje rečeno državica treba biti nit vodilja i u budućim suradnjama i koperacijama.
- Promocija višejezičnosti je vrlo važna, jer smoi u posljednjih 10 godina uočili niz nelogičnosti u tumnačenjima jezičnim, a otvraju se fantastični horizonti u komparativnoj analizi naših susjednih jezika, povezanosti sa toponimijom i prastarom funkcijom u prostoru!
- Promocija i ruralnih sredina, manjih naselja, je budućnost, jer se uspostavilo, da sve više ljudi ima problema u gradu. Priroda je nešto, što se ne može nadoknaditi. Pogotovo današnja zračenja svakakve vrste rade smetnje kod sve više ljudi.
- Pokušaj promocije ideje o održivom životu, koji ne mora biti nužno povezan sa rastom, što nam se na svakom uglu inputira. održivi razvoj je samo po sebi enigma i neobjašnjiva priča.
Novi načini turizma, gdje je tzv. turist aktivno uključen u formiranje sredine, koju posjećuje.
Redefiniranje pojma putovanja. Vraćanje vremena u stvarni kolosjek. Usporavanje tempa. Sve su to teme, koje su interesantne i još neiskorištene. Zašto ih ne bi mi počeli promovirati.
- Formiranje drugog načina razmišljanja tzv. sintetičkog, kada se istovremeno ukazuje sa više aspekata na istu stvar i na taj način stvara predodžba u ljudima o svojoj sredini, okruženju uzevši u obzir i ona (danas nazvana izrazom „alternativna“) mišljenja, koja bi mogla u budućnosti biti presudna za naše živote i općenito opstanak. U posljednjih 10 godina se upravo to i dogodilo. Sinergijom i drugačijim pristuaom smo došli do sasvim neočekivanih rezultata. Zahvaljuljući ljudima, s kojima smo stupili u kontakt i počeli surađivati otvoreni su horizonti.
- Različiti sadržaji na ruti – kulinarski, glazbeni, vjerski, povijesni, itd. Susreti udruga, institucija , gradova i na kraju ljudi. Osjećamo jedno veliko isčekivanje, kao do sada prilikom početka svakog putovanja. To su fantastićne priče, poklapanja, zajednička iskustva i nove šanse.
- Spomenuo sam hrvatski aspekt puta, ali ruta govori o puno univerzalnijim aspektima. Komunikacija je bila općenito najvažnije obilježlje ove staze i to na svakakve načine i formi. Tu je kolalo, kao na suvremenim magistralama ljudstvo, roba, novac, vojske, narodi, ideje, vjere i vjerovanja. Za to imamo črvste dokaze i mi ćemo ih spomenuti.
Ali je u jedno vrijeme u 20. stoljeću tu protezala i glavna razdjelnica Europe, željezna zavjesa. I to se mora spomenuti. Ona je podijelila Europu pa tako i ljude po ideološkom svjetonazoru, a da nijedna strana nije bila u pravu, a to upravo svjedočimo u današnjici. Željezna zavjesa je puknula doslovno 15.08.1989. upravo u Koljnofu, mjestu odakle kreće karavana. Iz nekadašnjeg marijanskog kraljevstva Ugarske, iz hodočasnog mjesta loretanskog kulta u Koljnofu, na najveći marijanski svetak prešli su prvi put organizirano istočno-njemački građani granicu bježeći u Austriju u mjesto Križ. Treba li veće simbolike?! Tri puta marija, a poslije Križ! na tom mejstu smo postavili 30 godina kasnije i Spomenik budućnosti. Tamo ćemo našim sudionicima ispričati pravu priču i pozadinu zašto je sve baš tako posloženo. Prije 10 godina toga još nismo bili svjesni. Znači ovo putovanje je i na neki način osvještavanje na svakave načine i nivoima.
- Na potezu se suočavamo sa starinom, običajima ,a istovremeno i najmodernijim tehnologijama današnjice.
- Priča KROIDA, dobrih bića Ilirije, koji će nam dočarati arhajsku dob i zvuke.
Opis putovanja:
Krenut ćemo iz Udbine, slavnog mjesta nekadašnje biškupije, gdje je katedrala sv. Jakova bila, a danas je crikva hrvatskih Mučenika. odavde smo krenuli prije 10 godina sa biškupom Bogovićem uz blagoslov današnjeg šibensko-kninskog biškupa Rogića. ovde je već odavno bio rod Grubića, a naš je konjanik načelnik naše općine Franjo Grubić.
uz kratku povorku, mašu i hodočašće do podnožja Udbine put nastavljamo za Slunj.
U Slunju važnom kapetanskom gradu Vojne krajine, uz koga se veže povijest slunjske loze velike obitelji Frankopana nastavljamo sa povorkom, postavit ćemo izložbe i dočarati naš stari hrvatski govor, kojeg smo odnijeli upravo iz ovih krajeva prije 500 ljet. U Moravskoj postoji ime Slunjski, ime Hrvata, čovjeka doseljenika, a isto se u pradovini se nije više očuvalo.
Iz Slunja uz posjet Rastokama krećemo na destinaciju gdje se na Novo Ljeto 1527. održao važan Cetinski sabor, kojim je predsjedavao izaslanik Ferdinanda I. Nikola Jurišić i izglasalo se Habsburge za kraljeve Hrvatske. Isti taj Jurišić je heroj u Kisegu u našemu kraju i doselio dosta hrvata u naš kraj.
Nažalost negdje u isto se vrijeme izabrao i Ivan Zapolja za kralja od drugih velikaša Ugarske, pa smo se zapravo podijelili i počeo je lagani pad nekada slavnog kraljevstva.
Nakon toga ćemo nastaviti put za Žumberak u Sošice. Priča je to najviše nepoznata velikoj većini i naše grupe pa i šire. Tu ćemo se više pozabaviti sa poviješću ovoga kraja, sa zemljopisom, novijim događajima. U Centru ćemo imati povorku, pa nastup i predavanje uz izložbu. Drugi dan imamo mašu u grkokatoličkoj crkvi, pa idemo dalje u Jezernice, rodno mjesto legendarnog Janka Šajatovića Krabata. Tu su poveznice sa Zrinskima, sa Metlikom i glagoljskim izdanjem i prijevodom Novog Zavjeta, Stipanu Konzulu, Šopronu itd……
Nakon Žumberka idemo u plemenitu općinu Draganić, gdje imena naselja govore fantastičnu priču. Sveta geometrija ovoga kraja isto fascinira, pa ćemo se imati čemu načuditi.
Put nas poslije vodi u Čazmu kaptolski grad, gdje smo neslavno došli prije dvije godine nakon havarije na putu. Nedavno sam doznao za poveznicu sa Sincem , Čazmom i Koljnofom, našim rodnim selom. Čazma je interesantna priča upravo zbog onog ČA, pa ćemo to malo podrobnije analizirati na licu mjesta, gdje ćemo skupa sa domaćinima imati povorku, nastup, i druženje poslije. Utorak ujutro je cilj Medvedgrad, gdje je umro Janus Pannonius, koji je pokopan u Remetama, a poslije prenesen u Pečuh, jer je bio biskup pečuški. Na Medvedgradu je oltar Domovine. Imamo sličnost sa Šopronom, jer je stari grad u šumi na vrhu zaštićen, a poslije se grad razvija ispod u podnožju. Zagrabia je posebna priča, pa ćemo o baru i gazu na licu mjesta malo više.
Poslije Medvedgrada idemo u Mihovljan, prastaro mjesto pored Čakovca, koje ima isto svoju lijepu priču. Šopron ima svog zaštitnika sv. Mihovila- Barbantia ( Scarbantia), a pored ovog mjesta ja Čakovec ( Chakaturn). Sva imena, koja pričaju.
Nakon Međimurja, koje ostavljamo preko mosta na Muri kod Murskog Središća, gdje je i u doba našega seljenja bio most, ulazimo u Sloveniju i Lendavu. Tu ćemo se kratko naći sa našim prijateljima i pogledati kulturni centar, koji je planirao arhitekt začetnik mađarske organske arhitekture Imre Makovecz , kojeg je nadahnjivao Rudolf Steiner, rođen u Donjem Kraljevcu na meridijanu Koljnofa. Njegovo je cijelo ime jedna posebna priča, koje on možda nije bio ni svjestan. Nije slučajno da na rukavima majica ovogodišnjeg putovanja imamo znakove dviju starih viteških utrka u Hrvata. Jedna je u prijevodu bar i ča, a druga po i kaj, odnosno cev.
Nakon kratke stanke u Lendavi već krećemo dalje u južno Gradišće na ađarskoj strani u Gornji Četar, malo mjesto na granici, gdje jei najpoznatiji muzej na otvorenom Željezne zavjese. Ovo malo hrvatsko naselje je i među njavjernijim selima Mađarske, koja su se vratila u okrilje svoje stare države 1923. znači točno prije 100 godina, nakon što su bili 2 godine dio novonastale austrijske pokrajine Burgenland.
Nakon programa, povorke i druženja kasno u noć stižemo u našu bazu u Koljnofu u Etnomemorijalni Centar Gradišćanskih Hrvata u Ugarskoj, koji je nastao prije desetak godina i uz potporu Središnjeg Državnog ureda za Hrvate izvan RH.
Srijeda je rezervirana za Umok i Vedešin, gdje ćemo posjetiti naše Kajkavce pored Nežiderskog jezera. Popodne ćemo otkriti spomenik u čast najvjernijem gradu Šopronu ( Civitas Fidelissima) i najvjernijim selima ( Communitas Fidelissima,- Petrovo Selo, Vaskeresztes, Hrvatske Šice, Narda, Gornji Čatar, Pornova i Plajgor) u Koljnofu.
Četvrtak smo u Šopronu i okolici, sa popodnevnim ophodom u ovom prekrasnom i drevnom gradu, najvrijednijem u cijeloj Mađarskoj. Imat ćemo vremena i prilike malo dublje ući u priču ovdje na Jantarskoj cesti, jer ona i dan danas doslovno presijeca grad u samom njegovom srcu.
Petak prelazimo u Austriju u obližnje mjesto Gerištof, koji je dio veleopćine Filež, gdje ćemo se družiti s mještanima, a navečer je povorka u Koljnofu sa našim gostima.
Subotu krećemo za Slovačku, za glavni grad Požun ( Bratislava), gdje ćemo biti sudionici programa Dobro došli, koja je manifestacija upravo nastala povodom našeg prvog putovanja 2013. godine nama u čast. Po ovom programu i pohodu malo se vraćamo u Mađarsku u hrvatsko selo Bizonju, u kojem ćemo biti atrakcija dana općine. Spavamo opet u Požunu i to samo kratko, jer u nedjelju već u 10 sati bit ćemo nazočni na svetoj maši u Sucha nad Parnou, malom mjestu, danas već slovakiziranom, no nekada hrvatskom nedaleko od Trnave. Uz prigodni program i drugih domaćih Hrvata i druženja popodne ćemo završiti ovo desetodnevno putovanje u kojem nosimo dobre vijeti i pozdrave svih naselja, gradova u kojima smo boravili. povezujući ih u jedno kolo, u jednu suvislu priču. Pa će tako Slunj vjerojatno po prvi puta biti aktualiziran u Požunu i Trnavi, jedan Žumberak postati nešto zanimljivo svima, koji će poslušati našu priču na bini prilikom naših nastupa i povorki. Udbina i Medvedgrad će preko nas moć ispričati svoje priče ljudima, koji za njih još nisu čuli, ali će sigurno u budućnosti navratiti, kada budu vidjeli znak, jer će ih vući jedno prekrasno i staro sjećanje na trenutke druženja i povijesno-istraživačke avanture simpatično ispričane koš prije puno godina.
Kao što smo naveli. Rezultati svih tih putovanja se i danas već vide, no pravi sinergistički efekti če doći malo kasnije i malo tko će se uopće sjećati, gdje je klupko počelo, no nije to ni važno. Važno je širiti dobru vibraciju, dobru ćut i osjećaje, misao zajedništva, propagirajući našu prekrasnu kulturno-civilizacijsku baštinu, koja je nenadmašiva, makar to pokušali nama izvana nametnuti.
Pratit će nas tri pisma, dosta jezika, slojevi naše povijesti, bajke i legende. Ove godine je 150 godina od rođenja Marije Jurić Zagorke, koja nam je zaista dočarala tu bajkovitost i slojevitost naše psihofizionomije, a sa Medvedgrada ćemo se podsjetiti Ante Starčevića, koji je rođen prije 200 godina i pokopan u Šestinama.
od jezika za nas najvažniji ta naš tari hrvatski jezik, ki se polako gubi, ali se još ne da. On je bio jedna čvrsta skala prilikom naših istraživnja, aš je očuvao takve vridnosti i stare riči, ke nas upućuju u druge dimenzije našega postojanja. Ta jezik je jezik Frankopana i zrinskih i preštat ćemo štiva iz pjesmarice Ane Katarine Zrinske, žene već gore spomenutog bana Petra
Zrinskog ka je umrla točno pred 350 ljet, ali joj jezik i jezik tadašnjih ljudi još živi!
Ukratko bi to bilo i želim svakomu dobru vibru, za koju će se pobrinuti našpi Kroidi, ljudi vode i kamena.
Na kraju bi zahvalio na potpori Središnjem Državnom Uredu za hrvate izvan Republike Hrvatske i svima kako institucijama, tako i privatnim osobama, koji će na bilo koji način pomoći da se ovogodišnje putovanje Po staza naših starih 2023. realizira.