Pobjede nad Osmanlijama donijele su mu pridjevak štit kršćanstva i strašilo Turaka.
Petar IV. Zrinski, u povijesti upamćen kao vojskovođa, ban, urotnik i pjesnik, rođen je šestog lipnja 1621. godine. Rodio se u Vrbovcu, a od malih nogu nosio je titulu kneza koja je bila nasljedna u obitelji Zrinski još od 16. stoljeća. Otac mu je bio ban Juraj V. Zrinski, a majka grofica Magdalena Szechy. Nakon što mu je otac preminuo tijekom Tridesetogodišnjeg rata, Petar odlazi, zajedno sa starijim bratom Nikolom VII., na vojno školovanje u Zagreb, Mađarsku i Austriju. Poslije školovanja neko vrijeme boravi u Italiji gdje se usavršava u vojnim znanostima i topništvu. Nakon povratka u Hrvatsku 1637. godine sukobio se s Osmanlijama kraj Kanjiže, a iduće godine s Nikolom je podijelio obiteljsko imanje. Od tada boravi u Ozlju, gdje se 1641. oženio Anom Katarinom Frankopan (polusestrom Frana Krste Frankopana), s kojom je imao četvero djece.
Kao vojskovođa istaknuo se u zadnjim bitkama Tridesetogodišnjeg rata na njemačkom i češkom bojištu, a imenovan je i kapetanom žumberačkih uskoka. Nakon toga ratuje s Osmanlijama nanijevši im niz poraza. Posebno se ističe njegova pobjeda na rijeci Gackoj kod Jurjevih stijena 1663. godine kada je s triput manjom vojskom pobijedio trupe Deli-paše Badanjkovića. Pobjede nad Osmanlijama donijele su mu pridjevak štit kršćanstva i strašilo Turaka.
Nakon smrti starijeg brata Nikole, 1664. godine, Petar je imenovan hrvatskim banom, ali je službeno dužnost preuzeo tek 1668. godine zbog političkih kalkulacija bečkog dvora. Od pokojnog brata je, zajedno sa šogorom Franom Krstom Frankopanom, preuzeo vodstvo u poznatoj uroti protiv Habsburgovaca, što ga je na kraju koštalo glave. Nakon propasti urote, Petar Zrinski pogubljen je zajedno sa šogorom u Bečkom Novom Mestu 1671. godine. Njegovi su posjedi tada prešli u vlasništvo krune pa je time velik dio Hrvatske bio stavljen pod upravu Dvorske komore.
Petar Zrinski bavio se i književnim radom te pisao pjesme. Napisao je prepjev bratovih pjesama (s mađarskog) pod naslovom Adrianskoga mora sirena, dodavši i stotinjak vlastitih strofa u kojima iskazuje neprijateljstvo prema Nijemcima. Ipak njegovo najpoznatije djelo je oproštajno pismo koje je napisao supruzi Katarini, koje se smatra jednim od najpotresnijih tekstova koji je ikada nastao na hrvatskome jeziku i jednim od najljepših pisama toga doba. Pismo počinje riječima Moje drago serce:
Moje drago serce. Nimaj se žalostiti zverhu ovoga
moga pisma niti burkati. Polag Božjega dokončanja
sutra o desete ore budu mene glavu sekli, i tulikajše
naukupe tvojemu Bratcu. Danas (s)mo mi jedan
od drugoga serčeno prošćenje vzeli. Zato jemljem
ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni
valete, Tebe proseći ako sam te u čem zbantuval
aliti se u čem zameril (koje ja dobro znam) oprosti mi.
Budi Bog hvaljen, ja sam k smerti dobro pripravan
niti se plašim. Ja se ufam u Boga vsamogućega
koji me je na ovom svitu ponizil, da se tulikajše
mene hoće smiluvati, i ja ga budem molil i
prosil (komu sutra dojti ufam se) da se mi
naukupa pred njegovem svetom thronušem
u dike vekovečne sastanemo. Veće ništar
ne znam ti pisati, niti za sina, niti za druga do
končanja našega siromaštva. Ja sam vse
na Božju volju ostavil. Ti se ništar ne žalosti
ar je to tak moralo biti. U Novom Mestu
pred zadnjim dnevom mojega zaživljenja, 29
dan aprila meseca o sedme ore podvečer,
leta 1671. Naj te Gospodin Bog s moju kćerju
Auroru Veroniku blagoslovi.
Groff Zrini Petar
piše: Dražen Krajcar
(Izvor: Povijest.hr)