Od dana otvaranja Centra za kulturu “Rudar” prošlo je pedesetak dana. Za nama su brojni svečarski blagdanski i praznični dani, puno restoranskih slavlja i kućne ugode s izdašnom televizijskom ponudom svih profila, a u našem kulturnom domu još nismo vidjeli praznu stolicu. Taj detalj najuvjerljivije svjedoči koliko je “kulturni Rudar” građanstvu istinski nedostajao. Od 4. prosinca do danas pred pozornicu je sjelo ili se po okolnim zidovima naslanjalo preko tri i pol tisuće mladih i starih, velikih i malih koji se jednim imenom zovu Publika. Publika grada Mursko Središće. U tako malo dana pred našu su publiku izašli članovi KUD-a Mura gotovo u svim umjetničkim izričajima, Žiga & Bojan Jambrošić i bandisti, Kerekesh teatar, Zbor Baptističke crkve iz Mačkovca, Gradski puhački orkestar, Dječji vrtić “Pahuljica”, Ivica Kostelić i PD Bundek, a samo prije nekoliko dana Gledališna skupina “Kofetarji” z sosedne Lendave.
“Kofetarji” su članovi Društva umirovljenika Lendava. Tako je pisalo na plakatu kojim su nas pozvali na brezplatnu igru v dveh dejanjih, no glumice i glumci koji su odigrali “Oporoko” ostavili su dojam kao da je gostovao vrlo solidan profesionalni teatar iz Ljubljane ili Maribora.
Na jutarnjoj gradskoj nedjeljnoj kavi za nekim se stolovima čula skepsa ” ma ne, nebumo išli, to budu nekši slovenski starčeki”, no po izlasku iz dvorane nakon predstave mogle su se iz istih ustiju čuti riječi čuđenja i iskrenog divljenja ansamblu. A što se to neobično na sceni dogodilo? Stominutno uprizorenje artista umirovljenika iznenadilo je čistom scenom, ležernošću, šarmom, a nadasve vrlo inteligentnim humorom. Igra u dvije priče, u dva sadržaja ili u paraleli je ozbiljna zadaća za vrlo iskustvena kazališta.
“Kofetarji” su minule nedjelje tek sedmi put s “Oporokom” izašli pred publiku. Tek sedmi put, a izvedba je išla tečno i bez obzira na “goričku slovenščino” našoj publici vrlo razumljivo. Sudbinski čestu i jednostavnu priču o zadnjim danima stanovnika staračkih domova domišljato je napisao i režirao Jožef Car, a uz izvrsnu pratnju “službene” ekipe doma i najbliže rodbine izuzetno dopadljivo publici su je približili Elek bacsi i njegov najodaniji prijatelj Geza. Predstava je znalački prokrvljena šlagerskim mega hitovima iz minulog vremena i ex YU prostora, dodiruje mnoga realna (ne izmišljena) mjesta na kojima su se nekad mladi susjedi iz Prekmurja i Međimurja sastajali i zabavljali, a završava neobičnim raspletom koji cijeloj predstavi daje toplu ljudsku dimenziju, a iskrenoj ljubavi potvrdu neprolazne i jedinstvene vrijednosti. Kofetarji – kapa dole!
Tekst: Ivan Goričanec
Foto: Tin Tomanić
