U petak, 24. 3. 2017 godine u Gradskoj Kavani Čakovec održala se literarna večer s Milenom Miklavčič, jednom od najčitanijih autorica iz susjedne Slovenije. Njena knjige Ogenj, rit in kače niso za igrače (Vatra, guzica i zmije nisu za igranje) već je treću godinu zaredom najčitanija knjiga za odrasle u Sloveniji (prema podacima knjižničnog sistema Cobiss). U to sam se uvjerila i sama pokušavši doći do knjige u jednoj od knjižnica – misija nemoguće.
No vratimo se petku navečer. Literarna večer je ležernoj je atmosferi započela mojim pripovijedanjem anegdote kako je potraga za knjigom završila tako, da je knjiga zapravo pronašla mene! Uz već uobičajen pozdrav i izraženu dobrodošlicu u naše »lepo malo Međimurje« slijedila su pitanja koja su se razvila u opušten razgovor.
Jedno od mojih prvih pitanja bilo je kako je autorica zapravo došla na ideju da počne istraživati tu naizgled tabu temu. Milenu je na takvo što potaknulo ponajprije iskustvo iz vlastite mnogobrojne obitelji, kakve su za to vrijeme bile posve uobičajene. Imajući veoma stroge i konzervativne roditelje s nekim se stvarima nikada nije slagala. Posebice joj je vlastita mama zamjerila to što je u stupivši u brak već bila trudna što se nekada smatralo velikim grijehom. Milena je tako jednom prilikom pitala stariju suradnicu je li stvarno istina, da sve žene u brak ulaze nevine na što joj je ona odgovorila: »otkud ti takva glupost?« Tako je započeo njezin dugogodišnji rad i prikupljanje priča.
Na pitanje jesu li joj se brojne sugovornice s lakoćom otvarale te je li bilo i muških sugovornika odgovara, da su muški sugovornici bili veoma rijetki, no mnogi su joj lokalni župnici uvelike olakšali posao rekavši ženama u župi, da će k njima doći Milena i da joj moraju ispričati baš sve što znaju o tome što ih upita »po pravici i iskreno.« Tako je priča dovela do priče i njezine su se sugovornice s njome osjećale sigurno i vrijedno – do tada ih o tome nikada nitko nije ništa pitao!
Jesu li se priče razlikovale od kraja do kraja bilo je sljedeće što me je zanimalo. Na to je pitanje Milena odgovorila da su priče bile prilično slične po svim dijelovima Slovenije, austrijske Koruške i Štajerske, Trsta, hrvatske Istre – iz svih tih krajevima razgovarala je s tamo živućim Slovenkama i Slovencima. Priče se razlikuju tek u detaljima, no one koje su u gradovima ponešto se razlikuju od onih ruralnih – barem u pogledu higijene.
Kakvi su bili odnosi roditelja i djece i uzajamni odnosi supružnika?
Odnosi između roditelja i djece bili veoma hladni i distancirani. Majka je tek ponekad privila dijete uza se, no to je više bila iznimka nego pravilo. Djeca su se rađala svake godine – ako se to nije dogodilo, župnik je žene javno prozivao na misi, optužujući ih, da ne ispunjavaju svoje obaveze prema muškarcu (mužu). Kada su djeca bila dovoljno stara obično su odlazila služiti za dekle (služavke) i hlapce (sluge) k drugim obiteljima. Tek rijetko tko se je vjenčao iz ljubavi – ženilo se je »grunt na grunt.« Šokantan podatak je da je tek 1 od 12 brakova bio sklopljen iz ljubavi! Muškarci su se prema ženama ponašali kao prema vlasništvu i s njome su mogli »slobodno raspolagati.« Žene su od muškaraca bile najviše ovisne zbog financija – same ih nisu imale, a i ako su što zaradile, morale su dati svojemu mužu koji je nerijetko nova zapio ili prokockao. O spolnosti nisu znali gotovo ništa. Neki su bili čak toliko naivni da su mislili da će, poljube li se na obraz, žena ostati trudna.
Moje zadnje pitanje bilo je: Je li u svoj toj gorčini i teškom životu žena bilo i sretnih priča?
Nakon kratke pauze i blagog osmijeha na licu odgovorila je, da je sretnih priča bilo, no veoma malo. Napomenula je da su one žene koje su imale dobre svekrve s kojima su bile u dobrim odnosima i muževe s kojima su usprkos dogovorenoj ženidbi uspjele satkati prijateljstvo i ako je bilo uzajamnog povjerenja za te se žene može reći da su imale sretan brak i da su živjele dobro.
Večer je zaključena dugim razgovorom o svemu i svačemu, debatiranju tema iz knjige te aktualnih tema te zaključkom obiju strana da knjiga bude prevedena čim prije!
Prijevod knjige na hrvatski: USKORO!
(Tea Plaftak, foto Tin Tomanić)
