Nakon što smo u nastavcima objavljivali roman o rudaru Ivi CRNI UGLJEN I BIJELI OBRAZ, sada objavljujemo, također u nastavcima, roman KATARININ ŠAPAT. Oba romana možete uvijek pročitati u rubrici KULTURA.
KATARININ ŠAPAT
Autor: Rajko Tomanić
6. nastavak
XXIX
Dan sprovoda bio je hladan i siv. Jesen je već prodirala u kosti, a lišće je padalo na mokru zemlju. Crkveno zvono odzvanjalo je sporo, teško, kao da svaka udara nosi još jedan rez u srca okupljenih.
Marko je stajao ukočen kraj otvorenog groba. Gips mu je stezao ruku, tijelo ga je boljelo, ali bol u duši bila je neusporedivo jača. Gledao je dolje, u lijes, prekriven bijelim ružama, i nije mogao vjerovati da u njemu leži Ana. Njegova Ana, koja je do jučer pjevala u autu i čitala mu stihove.
Ljudi su dolazili, stiskali mu ruku, tapšali ga po ramenu. Nitko nije rekao „ti si kriv“. Naprotiv, svi su govorili isto:
— Vaša ljubav bila je posebna.
— Ona bi htjela da nastaviš živjeti.
— Takve duše ne odlaze zauvijek.
Prijatelj s fakulteta prisjetio se kako je Ana znala svima popravljati raspoloženje, kako je na predavanjima uvijek prva digla ruku da pročita neki stih, a zatim ga prokomentirala svojim zaraznim osmijehom. Njeni profesori iz Zagreba poslali su pismo: „Izgubili smo studenticu, ali njezine riječi i duh ostat će s nama.“
Marko je stajao u toj tišini, dok su svećenikovi glasovi odzvanjali i osjetio kako ga netko obuhvaća iznutra. Kao da Ana, iako pod zemljom, nije otišla. Kao da se uselila u njegovo srce, postala dio njega, tihi suputnik.
Kad su grumenje zemlje počeli bacati na lijes, Marko je podigao pogled u nebo. Kap kiše mu je pala na lice, ali on je osjetio toplinu, kao da je to bio njezin poljubac.
I od tada, kroz sve godine, kroz sve bolove i rane, on je znao: Ana je uz njega. Njegov dobri duh, tiha sjena koja ga prati i podsjeća da ljubav, kad je iskrena, nikad ne nestaje.
XXX
Marko je sjedio na klupi uz bazen, umoran, oči uperene u površinu vode. Para se dizala u oblacima, a noć je bila mirna, ali u njegovoj glavi vladala je oluja.
Sjetio se sprovoda. Sivog dana, mokrog tla, zvona koje je odzvanjalo u magli. Ljudi su šaptali o ljubavi koja je bila prekinuta, ali nitko ga nije krivio. To ga je tada spasilo, barem malo. I u toj tišini, osjećao je Anu. Ne kao gubitak, nego kao prisutnost.
I sada, u ovom trenutku, osjećao ju je ponovno.
Nije ju vidio, ali znao je da je tu. Poput toplog daha na njegovom vratu, poput ruke koja mu se nekad nježno spuštala na rame dok je učio za ispit.
„Nisi sam, Marko. Nikad nisi bio.“
Taj glas mu je bio utjeha, blag, poznat, kao pjesma koju je znao napamet.
Ali tada, iz vode, podigao se drugi glas. Katarina.
— Ona ti ništa ne može dati. Samo uspomenu. Ja ti dajem vječnost. Ja sam sada. Ja sam živa u tvojoj krvi, u tvojem dahu.
Voda je počela ključa, i sjenke su opet plesale oko nje. Katarinino lice bilo je zanosno, ali oči nemirne, tamne, kao da kriju pukotine.
Marko je zatvorio oči i osjetio dva svijeta. Jedan, topao i tih, gdje Ana šapće i grli ga bez da ga veže. Drugi, hladan i strastven, gdje Katarina traži cijelo njegovo biće, bez ostatka.
Bio je rastrgan između njih. Između ljubavi koja oslobađa i ljubavi koja zarobljava.
U tom trenutku Jasmina i Stjepan ušli su u prostor bazena. Jasmina ga je ugledala i povikala:
— Marko! Ona nije tvoja budućnost!
Marko se trgnuo. Pogledao je Katarinu, koja mu je pružala ruke, i osjetio kako mu srce lupa između dviju krajnosti.
Sprovod, Ana, ljubav što nikada ne nestaje.
Katarina, strast, obećanje da nikada više neće biti sam.
Znao je: odluka se približava.
XXXI
Para je bila gusta poput zida, a Marko je stajao u vodi do pasa, srce mu je udaralo kao da će probiti rebra. Jasmina i Stjepan bili su na rubu bazena, ali nisu smjeli bliže. Znali su: ovo je trenutak koji Marko mora proživjeti sam.
Iz tame se pojavila Katarina. Kosa joj je ležala crna po površini, oči su sjale poput dvije noći. Bila je veličanstvena i strašna u isto vrijeme.
— Ja sam tvoja — rekla je, glas joj je bio pjesma i prijetnja. — Čekala sam te stoljećima.
Marko je osjetio kako ga njene riječi uvlače, kako mu obećavaju kraj samoće, kraj boli. Ali tada, kroz paru, zasjalo je drugo svjetlo.
Ana.
Stajala je na vodi, obasjana blagim sjajem, u onoj istoj haljini koju je nosila jedne proljetne večeri u Zagrebu. Nasmiješena, ali oči su joj bile ozbiljne, pune snage.
— Marko — rekla je tiho, ali jasno. — Ona ti nudi vječnost, ali bez tebe. Ja ti dajem samo ljubav. Ljubav koja je bila tvoja, koja te uvijek pratila, i koja će te pustiti da voliš opet.
Katarina se okrenula prema Ani, lice joj se izobličilo.
— Šuti! Ti si mrtva kao i ja! Ali barem sam ja ostala, barem sam ja našla put!
Ana ju je promatrala mirno.
— Put u tami nije put. To je zabluda. Ti ne voliš njega, Katarina. Ti ga želiš zauvijek uz sebe jer si sama.
Marko je zadrhtao. Voda mu se penjala do prsa, valovi su ga udarali. Katarina je pružila ruke prema njemu.
— Ne slušaj je! Ona je prošlost! Ja sam sadašnjost! Dođi, Marko, ostani sa mnom, i nikada više nećeš biti sam!
Ana je zakoračila bliže, svjetlost ju je obavila.
— Pogledaj me, Marko. Znaš da te volim. I znaš da prava ljubav ne traži da se odrekneš sebe.
Marko je drhtao, oči su mu skakale s jedne na drugu. Osjećao je strast Katarinine hladnoće, i toplinu Anine blagosti. U tom trenutku čuo je i treći glas — Jasminin, s ruba bazena:
— Izaberi život, Marko! Izaberi nas!
Para se kovitlila, zvono je odjekivalo negdje iz dubine, a Marko je znao: odluka je blizu.
XXXII
Marko je zatvorio oči. Voda, para, zvono — sve se povuklo u daljinu. Umjesto toga, pred njim se otvorila slika ljeta.
Vela Luka.
Sunce je palilo more, zrak je mirisao na sol i borove, a cvrčci su neprestano svirali svoju pjesmu. On i Ana sjedili su na kamenoj rivi, noge im uronjene u more koje je lagano oplakivalo obalu.
Ana je nosila bijelu ljetnu haljinu, kosu skupljenu u rep, a oči skrivene iza sunčanih naočala. Smijala se, onim svojim glasom koji je uvijek zvučao kao da pjeva. U ruci je držala knjigu, ali je njome više mahala nego čitala.
— Znaš kaj je najlepše, Marko? — rekla je, srknuvši gutljaj ledene kave. — Da sad stisnem oči i ostanem tu s tobom, cijeli život. Ništa mi drugo ne bi trebalo.
Marko se nasmiješio, držeći je za ruku.
— A što je s književnošću? Sa Zagrebom? S velikim snovima?
Ana je slegnula ramenima i skinula naočale. Njene smeđe oči blistale su na suncu.
— Snovi nisu mjesto. Snovi su ljudi. A moj san si ti.
Marko je zašutio, jer nije znao što reći. Samo ju je poljubio, tamo na rivi, dok su iza njih prolazili ribari s mrežama, a djeca skakala u more.
Bio je to trenutak čist, jednostavan, pun života. Ljubav bez prijetnji, bez uvjeta, bez vječnosti. Ljubav koja je bila stvarna.
Kad je otvorio oči, vratio se u sadašnjost. Katarina je i dalje bila pred njim, tamna i moćna, pružajući mu ruke. Ali Anin osmijeh, Anin glas, Anin poljubac s rive u Veloj Luci gorio je u njegovom sjećanju kao svjetionik.
I tada je shvatio: znao je kakva ljubav oslobađa, a kakva zarobljava.
XXXIII
Marko je i dalje stajao u vodi, ali sada više nije drhtao. Slika iz Vele Luke gorjela mu je pred očima. Anin smijeh, sunce, miris mora. Ljubav koja nije tražila ništa osim prisutnosti.
Podigao je pogled i pogledao Katarinu. Bila je lijepa, zanosna, ali iza te ljepote skrivala se hladnoća, zahtjev, glad.
— Ne mogu s tobom — rekao je tiho, ali jasno. — Ljubav nije lanac.
Katarinino lice se ukočilo. Tamne oči zasjale su bijesom.
— Ti ne znaš što govoriš! Sve što si izgubio — ja ti vraćam! Sve što si patio — ja ti brišem! Ja sam tvoja vječnost!
— Ali ja ne želim vječnost — odgovorio je Marko, a u grudima mu je pulsiralo novo, snažno uvjerenje. — Želim život. Želim sjećanja. Želim da ljubav bude slobodna, ne zarobljena.
I tada, kao da je prizvao, osjetio je Aninu prisutnost. Njezin glas šaptao mu je u uhu:
„Tu sam, Marko. Ne boj se.“
Na rubu bazena Jasmina je zaplakala, ali to nisu bile suze tuge, već olakšanja. Vidjela je promjenu u njegovim očima.
Katarina je, međutim, podigla ruke, a voda je počela kipjeti. Sjenke su se vratile, gužvale se i hvatale Marka za noge, ruke, ramena. Njeno lice bilo je izobličeno tugom i bijesom.
— Ako nisi moj, nećeš biti ničiji! — kriknula je.
Valovi su se digli visoko, prelijevajući se preko rubova bazena, a zvono iz dubine udarilo je tako snažno da se činilo da zemlja podrhtava.
Marko se borio, ali sada nije bio sam. Jasmina je zaronila u vodu i dohvatila ga, a Anin glas u njemu je bio poput sidra: miran, čvrst, nepokolebljiv.
I dok ga je Katarina povlačila, a Jasmina gurala prema površini, Marko je znao: odluka više nije samo riječ. Odluka je borba.
XXXIV
Voda je proključala poput mora usred oluje. Para je skrivala nebo, a mjesec je nestao iza oblaka. Bazeni Svetog Martina nisu više izgledali kao mjesto odmora — pretvorili su se u krater, u ulaz u svijet između života i smrti.
Katarina je podigla ruke i kriknula. Zvuk je bio toliko prodoran da je Jasmina osjetila kako joj uši zvone, a srce preskače.
— Ako nisi moj, onda ću vas oboje uzeti! — urliknula je, a voda se podigla poput zida i obrušila se na njih.
Marko i Jasmina bili su uvučeni pod površinu. Hladnoća ih je presjekla, sjenke su ih grabile za gležnjeve i povlačile dublje. Jasmina je osjetila kako joj ponestaje zraka, a panika ju je preplavila.
Pogledala je u Marka. On se borio, ruke mu se otimale iz nevidljivih okova. Oči su mu bile širom otvorene, tražile njezine.
Katarina se pojavila među njima, crna kosa se širila kao mreža, obavijajući ih oboje. Njeno lice bilo je blizu, iskrivljeno bolom i bijesom.
— Nećete me ostaviti! — šaptala je, iako su bili pod vodom. — Ostajete sa mnom. Sada. Zauvijek!
Jasmina je pokušala vrisnuti, ali u pluća joj je ušla voda. Marko ju je primio za ruku, stisnuo snažno, kao da joj govori da izdrži.
U tom trenutku, kroz tamu, probila se svjetlost. Ana.
Njeno lice, nježnije nego ikad, ukazalo se iznad njih, ruka pružena prema Marku. Nije ga vukla, nije ga silila. Samo je bila tamo.
„Sjeti se, Marko. Ljubav nije lanac.“
Marko je osjetio snagu u sebi, novu, snažnu i mirnu. Pogledao je Katarinu i izgovorio u srcu:
— Ne.
U trenutku kad je to izgovorio, voda se rasjekla, sjenke su vrisnule i povukle se. Katarina je pustila krik, toliko bolan da se para zatresla, a njezina kosa se povukla poput dimne zavjese.
Jasmina i Marko izronili su na površinu, hvatajući zrak, dok je mjesec ponovno izašao iza oblaka. Bazeni su bili mirni. Voda tiha.
Katarine više nije bilo.
Ali duboko, u dnu, još je odjekivalo jedno posljednje, jedva čujno zvono.
Boooom.
XXXV
Marko i Jasmina izronili su zadnjim trzajem snage. Hvatali su zrak kao da se nikada u životu nisu nadisali. Jasmina je kašljala, voda joj je curila niz lice, ali ruka je i dalje bila u Markovoj, čvrsta, neslomljiva.
— Marko! Jasmina! — začuo se glas.
Stjepan je trčao prema njima, obučen, ali bez oklijevanja skočio je u vodu. U nekoliko snažnih zamaha doplivao je do njih i pomogao im do ruba.
— Jeste dobro? — pitao je zadihano, dok ih je izvlačio van.
Marko je klonuo na pločice, prsa su mu se dizala i spuštala, a oči bile širom otvorene. Jasmina se sklupčala uz njega, drhtava, ali živa.
— Gotovo je… — promrmljala je. — Mislim da je gotovo.
Ali Marko nije odmah odgovorio. Gledao je u površinu vode, koja je sada bila mirna, kao da se ništa nije dogodilo. Nije bilo pare, nije bilo sjenki. Samo tišina.
— Gotovo? — ponovio je tiho. — Ne znam.
Jer dok su sjedili na rubu bazena, iz daljine se opet, gotovo neprimjetno, začulo ono poznato.
Boooom.
Zvuk je bio slab, ali dovoljan da se Marko naježi. Pogledao je Jasminu, pa Stjepana i vidio da su i oni čuli. Nitko ništa nije rekao.
Vjetar je prošao kroz krošnje drveća oko toplica, a mjesec je ponovno utonuo iza oblaka.
Na površini vode, na trenutak, pojavilo se nešto poput odraza lica. Crna kosa, oči pune tuge. I onda je nestalo.
Marko je zatvorio oči i uhvatio Jasminu za ruku. Bila je stvarna. Topla. Ali duboko u sebi znao je: priča Katarine nije gotova.
Ne još.
XXXVI
Jutro je svanulo nad Međimurjem. Kiša je prestala, a sunce se probijalo kroz oblake. U selu je sve izgledalo mirno — ljudi su nosili kruh iz pekare, djeca su jurila biciklima, a starice su sjedile na klupama u dvorištu i prepričavale vijesti.
U toplicama je sve bilo tiho. Voda u bazenima mirna, kao da noćna oluja nikada nije postojala. Radnici su dolazili na posao, ne znajući da je samo nekoliko sati ranije voda gotovo progutala troje ljudi.
Jedan mladić, turista iz Zagreba, prvi je ušao u vanjski bazen. Bio je to student, umoran od predavanja i ispita, došao je na vikend odmor. Skinuo je majicu, zaronio do ramena i naslonio se na rub.
Para se lagano dizala. Zatvorio je oči i osjetio toplinu vode.
I tada, tik uz njegovo uho, začuo je šapat.
— Nisi sam…
Mladić se trgnuo, pogledao oko sebe. Nitko nije bio u bazenu. Samo on.
— Tko je tamo? — upitao je, nervozno se smijući, uvjeren da mu se učinilo.
Ali onda je osjetio hladan prst kako mu klizi niz rame. Okrenuo se naglo — nikoga.
Voda je zakipjela na trenutak, a zatim se smirila.
Mladić je sjeo bliže rubu, nesvjestan da ga nešto promatra iz dubine.
A onda se opet začulo, tiše nego prije, ali jasnije:
— Ljubav nikad ne umire… samo mijenja lice.
U vodi, nevidljivo oku, crna kosa vijorila se poput morskih algi.
Katarina se smiješila.
EPILOG
Voda pamti. Pamti korake, poljupce i zavjete. Pamti ljubavi koje su se zaklele da nikada neće nestati.
Ali pamti i izdaje, bol i suze.
Ono što jednom uđe u njezino sjećanje, nikada ne iščezava. Samo mijenja oblik, lice i glas.
Zato, kada se para digne nad izvorom, kada se u tišini noći začuje šapat — možda nije samo vjetar.
Možda je to ljubav koja još uvijek traži put natrag.
KRAJ