KATARININ ŠAPAT
Autor: Rajko Tomanić
4. nastavak
XVI
Para se zgušnjavala nad bazenom, a svjetla oko njih treperila su kao da će se ugasiti. Katarina je gledala Jasminu ne više s gnjevom, već s čudnom znatiželjom.
Polako se približila, voda joj se razlijevala oko tijela poput crnog plašta.
— Ti me izazivaš — rekla je, glas joj je bio mekan, gotovo zavodljiv. — A ipak… i ti si lijepa. Živa. Topla.
Jasmina zastane, osjetivši trnce niz kičmu.
— Ja nisam ovdje zbog tebe. Došla sam zbog Marka.
Katarina se nasmiješila, a osmijeh joj je bio pun tajne.
— A možda si došla i zbog mene. Zar ne osjećaš? Voda ne laže.
Približila se još bliže, toliko da je Jasmina osjetila hladan dah na vratu. Katarinini prsti dodirnuli su joj rame, kliznuli prema vratu, pa zastali na obrazu.
Jasmina je zastala, podijeljena između straha i uzbuđenja. Nikada nije mislila da će osjetiti nešto slično — privlačnost prema nečemu što nije ni živo ni mrtvo.
Marko je stajao između njih, u šoku.
— Dosta! — viknuo je, ali glas mu je bio slab.
Katarina se nagnula k Jasmini, usne gotovo dotaknule njene.
— Možemo ga dijeliti — šapnula je. — Ljubav ne mora biti samo za jednog. Vječnost je duga, a srce… veliko.
Jasmina je zatvorila oči na trenutak, boreći se sama sa sobom. Osjetila je ledeni dodir na usnama, ali se u posljednjem trenutku trgnula i povukla unatrag.
— Ne — rekla je, glas joj je bio čvrst. — Moje srce je za živoga. A ti, Katarina… ti pripadaš vodi.
Katarinine oči na trenutak zasjale su tugom, a zatim ponovno gnjevom. Voda se uzburkala, valovi su zapljusnuli rubove bazena, a Marko je osjetio da ih oboje vuče prema dubini.
XVII
Voda je proključala oko njih, kao da je bazen postao golemi kotao. Para je ispunila zrak, svjetla su titrala, a iz dubine se čuo tutanj — dubok, kao da pod zemljom odzvanja skriveno zvono.
Katarina je podigla ruku, a voda se uzdigla za njom, spiralno, poput zmije. Njeno lice, dotad nježno i zagonetno, sada je bilo tvrdo, gotovo okrutno.
— Ne razumijete — rekla je, glas joj je bio poput udara valova o stijenu. — Ljubav nije izbor. Ljubav je sila. A sila se ne pušta.
Marko je osjetio kako ga voda vuče niz noge, hladna, snažna, neumoljiva. Pokušao se osloboditi, ali ruke koje nisu bile njezine već nečije druge — bezbrojne, ledene — uhvatile su ga za gležnjeve.
— Katarina! — viknuo je, oči su mu bile prepune straha. — Pusti me!
Na trenutak, u njenom pogledu zasjala je bol.
— Ne mogu, Marko. Čekala sam te predugo. Vječnost je prazna bez ljubavi. A ti si mi darovan.
Jasmina se borila s valovima, pokušavajući ga dohvatiti.
— Ne voliš ga! Samo ga želiš povući k sebi!
Katarina se okrene prema njoj, kosa joj se crnila poput tame što guta svjetlost.
— A ti? Ti misliš da ga možeš spasiti svojom prolaznom, smrtnom ljubavlju?
Marko je osjećao kako mu ponestaje zraka. Dok je voda rasla, dok ga je hladnoća stezala, shvatio je nešto što ga je presjeklo do srži: ljubav koju mu Katarina nudi nije bila dar, nego zamka.
U njenom zagrljaju nije bilo života. Samo vječnost. I tama.
XVIII
Čakovec je ujutro imao svoj uobičajeni ritam. Tržnica je vrvjela ljudima, miris svježe pečenih peciva miješao se s povicima prodavača povrća. Na trgu su djeca žurila u školu, dok su starije gospođe polako koračale s punim vrećicama .
Markova firma nalazila se u jednoj od novijih poslovnih zgrada na rubu grada. Bio je ponosan na nju — „Turk Import-Export“ niknula je iz njegove tvrdoglavosti i hrabrosti. Krenuo je gotovo sam, s jednim kombijem i malim skladištem, a danas je imao desetke zaposlenih, skladišta puna robe i ugovore s partnerima iz inozemstva.
Unutra je sve vrvjelo. Telefon je neprestano zvonio, printeri su škripali, a mladi zaposlenici sjedili su za računalima, tipkajući ponude i račune.
— Šef! — dobacio mu je Ivan, njegov najvjerniji radnik, čovjek koji je s njim bio od početaka. — Stigla je pošiljka iz Njemačke, ali carina opet nešto zeza.
Marko kimne, ali pogled mu je bio dalek. Hodao je kroz ured, ali misli su mu bile negdje drugdje. Nije mogao istjerati Katarinu iz glave. Osjećao ju je čak i ovdje, daleko od tople vode. Kao da mu je disala za vratom.
— Šefe, jel’ sve u redu? — upita ga je Sanja, mlada administrativna radnica, zabrinuto ga promatrajući. — Izgledate… nekako blijedo.
— Samo sam umoran — odvratio je kratko, iako je znao da to nije istina.
Ušao je u svoj ured, zatvorio vrata i sjeo za stol. Na trenutak je zatvorio oči. I tada je osjetio: hladan miris vlage, šapat, kao da voda kaplje po kamenu.
„Nisam daleko“, čuo je glas. Katarinin glas.
Marko otvori oči naglo. U uredu nije bilo nikoga, samo hrpa papira i plavi dosjei. Ali osjećaj nije nestao. Katarina je bila s njim.
Čak i ovdje, usred Čakovca, usred svakodnevice, ona je bila prisutna.
A to je značilo jedno: njen zagrljaj nije bio vezan uz toplice. On je sada bio uvučen u nju posvuda.
XIX
Čakovec je bio grad s dušom starog i novog. Na glavnom trgu kafići su bili puni studenata i obitelji, dok su nedaleko, u sjenovitom parku, šetale umirovljenice u dugim kaputima, prepričavajući vijesti.
Iznad svega, iz zelenila je virila bijela kula Starog grada Zrinskih. Mještani su je uvijek pokazivali turistima, ali stari ljudi su šaptali o „tajnim podzemnim hodnicima“ što vode prema Muri. Neki su tvrdili da se u noćima oluja znalo čuti zvuk zvona čak i ovdje, duboko u unutrašnjosti.
Markova firma nalazila se tek desetak minuta od centra. Unutra, atmosfera je bila napeta. Radnici su radili svoj posao, ali šaptali su iza njegovih leđa.
— Šef se promijenio — rekla je Sanja, glasom tišim od šapta. — Nekad je bio uvijek nasmijan, sad… kao da ga nešto izjeda.
— Ja mislim da ima neku — ubaci se Ivan, klimajući glavom. — Samo nikome ne govori.
— Ženu? — Sanja se namrštila. — Onda bi bio sretniji. A on je… ne znam. Kao da ga nešto vuče dolje.
U svom uredu, Marko je zurio kroz prozor. Vidio je gradski park, bijelu kulu, a opet, u mislima je bio uz bazene. Mogao je osjetiti Katarinin miris, mogao je čuti njene riječi. Čak mu se činilo da je odsjaj sunca na staklu podsjećao na sjaj njene kose.
Vrata su se otvorila bez kucanja.
— Marko. — Bio je to glas koji ga je vratio u stvarnost. Jasmina.
Stajala je na pragu, u tamnom kaputu, s bilježnicom u ruci. Njezine oči, bistre i ozbiljne, promatrale su ga dugo prije nego što je progovorila.
— Došla sam ti reći da ovo više ne možeš ignorirati. Ni ja, ni Stjepan, ni selo. Katarina nije samo legenda. Ona je s tobom.
Marko se trgnuo, osjetio kako mu krv navire u obraze.
— Ti ne znaš što govoriš. Ona… ona me voli.
— Ona te ubija — odrezala je Jasmina. — I ti to znaš.
Tišina između njih bila je teška, a iza stakla Starog grada kao da se nadvila sjena, podsjećajući ih oboje da se granica između prošlosti i sadašnjosti, živih i mrtvih, sve više briše.
XX
Bilo je to deset godina ranije. Jesenska noć, cesta prema Varaždinu, kiša koja je padala u gustim zastorima. Marko je vozio stari BMW, a na suvozačkom mjestu sjedila je Ana, njegova tadašnja djevojka.
Smijali su se, pjevali uz radio, iako su brisači jedva stizali čistiti staklo. U jednom trenutku, kamion iz suprotnog smjera izgubio je kontrolu na mokroj cesti. Sve se dogodilo u djeliću sekunde: zasljepljujuća svjetla, udarac, krik.
Kad je Marko došao k sebi, sve je bilo iskrivljeno. Metal se savio poput papira, a zrak je mirisao na benzin i krv. Pokušao je posegnuti prema Ani, ali njen pogled bio je već prazan. Njena ruka skliznula mu je iz dlana.
Nakon toga – tama.
Probudio se u bolnici, s kostima u gipsu, rebrima vezanim, ožiljcima koji će ga pratiti godinama. Bol je bila stalna, fizička i duševna. A najgora rana bila je ona nevidljiva: krivnja.
Godinama je živio s tim teretom. Izvana je gradio firmu, karijeru, ime. Iznutra je bio praznina, uvjeren da nikada više neće voljeti, da mu ljubav ne pripada.
Zato je subotama dolazio u Sveti Martin. Tamo gdje ga je voda grijala, gdje mu je bol bila podnošljivija. Tamo gdje se mogao pretvarati da život ima smisla.
I tamo, u toj vodi, pojavila se Katarina.
Ona ga nije pitala o prošlosti. Nije ga osuđivala. Gledala ga je onim pogledom u kojem nije bilo ni krivnje ni tuge, već samo prihvaćanje.
I zato joj je vjerovao. Zato joj se predao.
XXI
Marko je sjedio u svom uredu u Čakovcu, naslonjen na naslon stolice, dok je kiša kucala po prozoru. Pogledao je kroz staklo i na trenutak vidio refleksiju. Nije bila njegova.
Ana.
Njezine oči, tople i smeđe, gledale su ga iz stakla. Usne su joj se pomaknule, kao da mu nešto želi reći. „Marko…“
Trgnuo se i protrljalo lice dlanovima. Kad je ponovno pogledao, odraz je bio drugačiji. Crna kosa, tamne oči, isti osmijeh koji ga je zarobio u noćnom bazenu. Katarina.
Dva lica izmjenjivala su se pred njim — Ana i Katarina, prošlost i sadašnjost, život i smrt.
Skočio je na noge, osjećajući hladnoću koja mu se uvlačila pod kožu. Njegovi ožiljci, oni koje je godinama osjećao na ramenu i rebrima, više nisu boljeli. Nestajali su. Kao da mu tijelo više ne pripada.
Na trenutak mu se učinilo da čuje dva glasa. Jedan, mekan, Anin, pun ljubavi i tuge:
— Vrati se, Marko…
Drugi, dubok i zavodljiv, Katarinin, poput šapata vode:
— Ostani sa mnom, Marko. Vječnost je naša.
Marko je sjeo natrag, glavom među dlanovima. Srce mu je udaralo kao da će probiti rebra. Osjećao se rastrganim između dviju ljubavi, dviju stvarnosti.
I dok su mu ruke drhtale, znao je jedno: granica se briše. Ana, koju je izgubio. Katarina, koju je pronašao. Obje su ga zvale — a on više nije bio siguran kojoj pripada.
XXII
Stari grad Zrinskih bio je tih u popodnevnom sivilu. Turisti su odavno otišli, vrata muzeja već zaključana, ali Jasmina i Stjepan imali su dogovor s kustosom.
Kustos, sitan čovjek sa sivim brkovima, poveo ih je niz uske stepenice u hladne podrume. Zidovi od kamena isijavali su vlagu, a negdje u daljini čulo se kapanje.
— Ovdje držimo stare spise koje nitko ne traži — rekao je, otključavši teška vrata. — Ali vi ste inzistirali baš na 17. stoljeću.
Polica je bila prepuna prašnjavih knjiga i rukopisa. Jasmina je stavila rukavice i počela pažljivo listati. Rukopis je bio težak za čitanje, latinski pomiješan s kajkavskim zapisima.
Odjednom zastane.
— Evo, gle ovo!
Na požutjelom listu pisalo je:
„Kad voda preplavi crkvu i zvono potone, s njime pade i djevojka po imenu Katarina. Kažu, nije bila sama. Ljubavnik ju je ostavil, a ona je zaklela zvono da zvoni dokle god joj duša ne nađe smiraja.“
Stjepan se naježi.
— Znači, nije samo nesreća. Bila je zakletva.
Jasmina pročita dalje, glas joj je drhtao:
„Nekima se noću prikazuje, crne kose, bijela lica. Onaj koga poljubi, taj izgubi dah i snagu. Voda ga pamti, zvono ga zove.“
Pogledala je Stjepana.
— To je Marko. Ona ga je odabrala.
Stjepan stisne šake.
— Onda moramo pronaći način da zvono prestane zvoniti. Samo tako ćemo je odvojiti od njega.
U tom trenutku, negdje iznad njih, iako je bio vedar dan, začuli su dubok, tjeskoban odjek. Nije mogao biti pravi zvuk, ali oboje su ga čuli: jedno, dugačko zvono.
U tišini podruma, kao da je netko udarao u srce zemlje.
(nastaviti će se)