Nakon što smo u nastavcima objavljivali roman o rudaru Ivi CRNI UGLJEN I BIJELI OBRAZ, sada objavljujemo, također u nastavcima, roman KATARININ ŠAPAT. Oba romana možete uvijek pročitati u rubrici KULTURA.
KATARININ ŠAPAT
Autor: Rajko Tomanić
2. nastavak
VI
Te noći Marko se ponovno vratio na isti put. Hodnikom prema vanjskom bazenu hodao je kao mjesečar, vođen nečim što nije razumio. Topla para već je čekala na ulazu, obavila ga poput vela i utišala sve oko njega.
Kad je zakoračio u vodu, odmah ju je ugledao.
Katarina.
Stajala je do pola uronjena, crna kosa ljepljivo joj je padala niz ramena, a voda joj se slijevala niz ključne kosti. Nije se činila kao priviđenje. Bila je stvarna. Previše stvarna.
Marko osjeti kako ga cijelo tijelo vuče prema njoj.
— Znao sam da ćeš doći — rekla je tiho, a glas joj je nosio i šapat pare i odjek davnine.
— Nisam mogao… ne doći — priznao je, bez da je shvatio koliko očajan zvuči.
Katarina se nasmiješila, a osmijeh joj je bio i blag i tužan.
— Dođeš li zato što ti treba olakšanje… ili zato što ti trebam ja?
Marko je zašutio. Odgovor je visio u zraku, a para je titrala oko njih kao da čeka priznanje.
Napokon reče:
— Otkad sam te vidio… ne mogu prestati misliti na tebe.
Katarinine oči zaiskriše. Prišla je bliže, tako da je osjetio toplinu njenog daha na obrazu. Voda se zatalasala oko njih, ali Marko nije mario.
— Čekala sam te — šapnula je. — Stoljećima.
— Stoljećima? — ponovi on, zbunjen.
— Kad je zvono palo… pala sam i ja. Moj život završio je u vodi, ali moje srce ostalo je ovdje. Voda pamti, Marko. I u toj memoriji — ja postojim.
Marku se stislo grlo. Bilo je suludo, nevjerojatno. Ali dok ga je gledala tim tamnim očima, nije mogao sumnjati.
Ona ga je dodirnula prstima po obrazu. Osjetio je hladnoću, ali i nježnost.
— Znaš li što znači ljubav koja ne umire? — pitala je. — To je ljubav koja nema granice. Ni života. Ni smrti.
Marko se nagnuo bliže, zarobljen između straha i čežnje.
U tom trenutku, bio je siguran da bi potonuo za nju.
VII
Jasmina Perhoč nije prvi put čula priču o „ženi u vodi“. Još kao dijete, kad bi posjećivala rođake u Svetom Martinu, slušala je šapate starijih: „Ne idi noću do izvora, povući će te.“ No kao novinarka lokalnog portala, priče je tretirala kao folklor — zgodnu legendu kojom se pune novinski stupci kad nema pravih vijesti.
Ali posljednjih dana dobivala je poruke. Gost hotela kleo se da je čuo zvono u tri ujutro. Drugi je govorio o sjenama u pari. A onda je došla vijest da se jedan muškarac naglo razbolio nakon noćnog kupanja, tvrdeći da ga je „netko držao ispod vode“.
Jasmina je odlučila provjeriti sama.
U subotu navečer stigla je u toplice, nenametljivo, s torbom preko ramena. Recepcionar Stjepan prepoznao ju je odmah.
— Jasmina? — podigao je obrve. — Kaj ti tu? Nije baš sezona za wellness reportaže.
— Možda radim reportažu o starim legendama — odvratila je i namignula. — A možda sam došla vidjeti prijatelja.
Stjepan je odmah shvatio.
— Marko.
Jasmina nije potvrdila, ali ni porekla. Samo je prešla prema hodniku, dok je Stjepan za njom dobacio:
— Pazi se. Noć ima svoje goste.
Kad je stigla do staklenih vrata koja su vodila na vanjski bazen, zastala je. Para se dizala visoko, a kroz nju je jedva mogla razabrati siluetu. Marko.
Hodao je kroz vodu polako, kao čovjek u transu. A onda je zastao i Jasmina je u tom trenutku osjetila nešto što joj je oduzelo dah: iako nije mogla jasno vidjeti, imala je osjećaj da u vodi nije sam.
Sjenka crne kose kliznula je tik uz njega, pa nestala u pari.
Jasmina osjeti kako joj se srce stisnulo. Nije znala je li to bio duh, halucinacija ili nešto treće — ali jedno je znala sigurno: Marko je uvučen u nešto iz čega će ga možda samo ona moći izvući.
VIII
Voda je šaptala oko njega, svaki val kao da je imao svoj glas. Katarina je stajala tako blizu da je Marko mogao osjetiti miris — ne parfema, ne sapuna, već miris same vode, svjež, hladan i opojan.
Položila je dlan na njegovo rame. Dodir je bio leden, ali u istom trenutku i nježan, toliko nježan da se tijelo zbunilo: trebao je ustuknuti, a umjesto toga Marko je zakoračio još bliže.
— Osjećaš li? — šaptala je, oč sui joj blistale u polumraku. — Ovo mjesto, ovu vodu… i mene.
Marko kimnu, nesposoban da izgovori ijednu riječ.
Ona mu prinese usne obrazu, jedva ga dotaknuvši. Hladnoća je pekla, ali srce mu je udaralo kao da će eksplodirati. Kada ga je napokon poljubila, činilo se kao da cijeli bazen zastane, kao da i voda zadrži dah.
Poljubac je bio drukčiji od svega što je ikad doživio: sladak i gorak, strastven i progonjen tugom. U tom trenutku Marko nije znao pripada li više živima ili mrtvima.
Na rubu bazena, skrivena u sjeni, Jasmina je sve promatrala.
Nije znala zašto se nije okrenula i otišla. Nešto ju je vuklo da ostane, da vidi. A ono što je vidjela boljelo ju je više nego što je očekivala.
Marko, čovjek kojeg je uvijek smatrala tvrdoglavim, ali toplim, sada je bio u zagrljaju žene koju nikada ranije nije vidjela. I nešto u njoj vrištalo je: „To nije normalno. Ona nije stvarna.“
Ali pogled Marka govorio je suprotno. Bio je izgubljen u toj ženi, u njenim očima, u njenom poljupcu.
Jasmina stisnu šake. U grudima joj se miješala ljubomora i strah. Ako je Katarina doista duh — onda je Marko već preduboko u njenom svijetu.
IX
Jasmina je sjedila za stolom u hotelskom kafiću, ruke su joj se tresle dok je miješala žličicom hladnu kavu. Para iz bazena još joj je bila u nosnicama, a pred očima prizor koji nije mogla izbiti iz glave.
Stjepan se spustio na stolicu nasuprot nje, odložio ključ-kartice i pogledao je ispod oka.
— Vidim ja da te nekaj muči. Kaj se dogodilo?
Jasmina podigne pogled, progutala knedlu.
— Stjepane… vidjela sam ga. Marka. Sinoć. Bio je… s nekom ženom.
Stjepan podigne obrve.
— S nekom ženom? Pa to bi bilo prvi put da ga vidim u društvu. I to bi bilo dobro, kaj ne?
— Ne razumiješ. — Jasminin glas je zadrhtao. — Ona nije… normalna. Bila je… ne znam. Kao da je došla iz same vode. Crna kosa, oči tamne… i kad ga je poljubila, kao da je cijeli bazen stao.
Stjepan se nagnuo naprijed, šaptom:
— Katarina.
Jasmina zatrepće.
— Ti znaš za nju?
— Znam za priče. — Stjepan odmahnu glavom, ali pogled mu je bio ozbiljan. — Moja baka je govorila da je u vodi ostala duša žene koja je nestala kad je zvono palo. Ljudi su godinama šaptali da se pokazuje samo odabranima. Muškarcima. Onima koje želi povući k sebi.
Jasmina osjeti kako joj se srce stegnulo.
— Pa misliš da je to… stvarno?
Stjepan uzdahne, pogleda prema prozoru gdje se još uvijek dizala para iznad bazena.
— Ne znam. Al’ znam da Marko nije dobro. Ako ga već privlači ta sjena… bojim se da ga više nećemo moći izvući.
Jasmina je spustila ruku na stol, prsti su joj se tresli.
— Onda moramo probati. Ako se legenda skriva u toj vodi… moramo naći istinu prije nego što ga izgubimo.
X
I.
Voda je bila poput zrcala, a para poput zavjese iza koje se skrivao svijet. Marko je osjećao samo nju. Katarinu.
Njeni prsti klizili su mu niz prsa, a dodir je bio leden, ali nije mogao odoljeti. Svaka kap koja se slijevala s njene kože činila se kao iskra koja mu pali tijelo.
— Zašto ja? — šapnuo je, glas mu je bio promukao.
Katarina ga je pogledala, oči su joj blistale tamnim sjajem.
— Jer si me čuo. Jer si mi došao. Jer si ostao.
— Ali ti… ti ne možeš biti stvarna.
Nasmiješila se, a osmijeh joj je bio istovremeno predivan i zastrašujući.
— Ljubav ne pita je li stvarna. Ljubav samo jest.
Zarobljen tim riječima, Marko se nagnuo, a kad su se njihove usne spojile, voda se oko njih zapjenila, valovi udarali o rubove bazena. Bilo je to kao da je cijela voda slavila njihov poljubac — i kao da ga u istom trenutku upozoravala.
Jer u dubini, Marko je na trenutak osjetio povlačenje, hladne ruke koje ga žele zadržati.
Ali Katarina ga je držala, i on se prepustio.
II.
U međuvremenu, u staroj župnoj kući u selu, Jasmina i Stjepan listali su požutjele bilježnice i kronike. Svećenik, mršav čovjek s naočalama spuštenim niz nos, donio im je hrpu dokumenata iz arhiva.
— Ovdje imate zapise još iz sedamnaestog stoljeća — rekao je. — Iako, priznajem, ljudi više vole legende nego povijest.
Jasmina je pažljivo čitala rukom pisane rečenice.
„Leta Gospodnjega 1674., kad poplaviše rijeke, zvono novo utemeljene crkve potone u vodu. Vele ljudi da ga je sam Sotona držal, da ne bi više zvonilo na misu…“
Srce joj je snažno tuklo.
— Evo ga. Zvono. I uvijek ista priča — netko ga je čuo, a poslije toga… nestao.
Stjepan se nagnuo preko ramena.
— To znači da je Marko u smrtnoj opasnosti. Ako ga je ona već odabrala…
Jasmina ga pogleda odlučno.
— Onda je na nama da ga spasimo. Jer ona ga ne voli — ona ga hoće povući sa sobom.
Svećenik je šutio, ali je njegov pogled bio težak.
— Niste vi prvi koji ovo istražujete. Al’ znajte, kad jednom voda nekoga upamti… rijetko ga pusti.
(nastaviti će se)