Nakon što smo u nastavcima objavljivali roman o rudaru Ivi CRNI UGLJEN I BIJELI OBRAZ, sada objavljujemo, također u nastavcima, roman KATARININ ŠAPAT. Oba romana možete uvijek pročitati u rubrici KULTURA.
KATARININ ŠAPAT
Autor: Rajko Tomanić
PROLOG
Toplice Sveti Martin, mjesto ljekovitih izvora i odmora, kriju tajnu staru stoljećima.
Poduzetnik Marko Turk, obilježen traumom iz prošlosti i nesrećom u kojoj je izgubio voljenu Anu, svakog vikenda dolazi u bazene kako bi zaliječio tijelo i dušu. Noćno kupanje dovodi ga do susreta s Katarinom – prekrasnom, ali zagonetnom ženom koju samo on može vidjeti.
Kako se njihovi susreti produbljuju, Markov prijatelj Stjepan i novinarka Jasmina otkrivaju da legenda o potopljenom zvonu i duhu iz vode nije samo priča. Katarina, vezana uz prokletstvo, pokušava Marka pridobiti za sebe, dok se Anin dobri duh vraća kako bi ga zaštitio i podsjetio na ljubav koja oslobađa.
Između stvarnog i nadnaravnog, prošlosti i sadašnjosti, Marko mora donijeti odluku: izabrati strast koja ga zarobljava ili ljubav koja mu daje slobodu. No, šapat vode odjekuje i dalje — jer ono što voda jednom zapamti, nikada ne pušta.
I
Subotnje popodne u Toplicama Sveti Martin uvijek je imalo isti ritam: obitelji s djecom vukle su napuhane madrace prema bazenima, stariji gosti sjedili su u termalnoj vodi do ramena, liječeći reumu i križa, dok su turisti s fotoaparatima tražili najbolji kut za selfie s parom koja se dizala iznad toplog izvora.
Marko Turk prolazio je poznatim hodnikom, pozdravljajući glavom, ne zaustavljajući se. Nije mu trebao luksuz wellnessa ni masaže; njega je zanimala samo voda. Topla, ljekovita voda koja mu je olakšavala bolove u koljenu i ramenu — podsjetnike na nesreću koja je prije nekoliko godina promijenila njegov život.
Na recepciji ga je dočekao poznati osmijeh.
— O, gle ga, moj sveti hodočasnik — zadirkivao ga je Stjepan Šoštarić, njegov prijatelj još iz školskih dana. — Rekel bi čovjek da si ovdje domaći gost.
Marko se nasmijao, iako mu smijeh nije stigao do očiju.
— Pa i jesam. Voda mi je terapija, a i društvo mi odgovara.
— Kakvo društvo? Ovi penzići kaj kockaju belu u kafiću? — podbadao je Stjepan.
Marko odmahnu glavom, ali nije odgovorio. Istina je bila jednostavnija: ovdje je mogao biti sam, a opet ne sam. Među ljudima, ali bez obaveze da s ikim dijeli svoj život.
Prolazeći hodnikom prema vanjskim bazenima, čuo je žamor: djeca su prskala jedno drugo, a dvojica starijih muškaraca na klupi prepirali su se o tome je li voda danas toplija nego jučer. Jedna žena u kupaćem kostimu tiho je šaptala prijateljici:
— Jesi čula? Opet su rekli da se noću čulo zvono…
Marko zastane na trenutak. Zvono. Ta riječ u Međimurju uvijek nosi težinu. Prisjetio se priča koje je kao dijete slušao od bake — o zvonu što je potonulo u mulj, o glasu što doziva iz vode.
Protresao je glavom i nastavio dalje, ne želeći razmišljati o bajkama.
Ali kad je izašao na otvoreni bazen i ugledao kako se para diže poput vela iznad vode, osjetio je ono isto stezanje u grudima koje je osjećao svaki put kad bi zakoračio ovdje — osjećaj da ga netko promatra.
I da možda, samo možda, u toj vodi čeka netko koga još nije upoznao.
II
Sveti Martin na Muri bio je selo koje je živjelo u dva ritma. Jedan je bio turistički: autobusi su dovozili goste iz Zagreba i Ljubljane, punili toplice i restorane, a vikendima je bilo gužve na cestama. Drugi je bio stari, polagan, onaj što se osjećao na seoskom trgu, u tišini vinograda i u priči starijih ljudi ispred dućana.
Marko je često, prije nego bi se uputio u bazene, svratio do male trgovine po kruh ili mineralnu. I svaki put bi čuo isto: priče.
— Voda si pamti sve — govorila je starica s maramom čvrsto vezanom ispod brade. — Nemreš ju prevariti, sinek.
— Ma to su gluposti — odmahivao bi mlađi trgovac iza pulta. — Zvona ne zvone sama od sebe.
Ali bilo je i onih koji bi se samo prešutno prekrižili kad bi tema došla na noćne bazene.
Nije se o tome javno pisalo, iako se šaputalo. Netko je spomenuo nestalog radnika iz vremena kad su gradili nove bazene. Drugi su tvrdili da se svake godine barem jedna osoba „spotakne“ u vodi i ne izađe. Policija je to objašnjavala nesrećama. Ljudi su znali bolje.
Stjepan je bio taj koji je Marku najviše pričao. Nakon smjene na recepciji sjedili bi na terasi kafića i gledali svjetla bazena.
— Znaš, baka mi je govorila da je u onoj vodi zakopano zvono — rekao je jednom. — I da svaki put kad ga čuješ, netko mora otići s ovoga svijeta.
Marko se nasmijao, ali bez veselja.
— A ti vjeruješ u to?
— Ne znam — slegnuo je ramenima Stjepan. — Al’ tišina tamo noću… nije prirodna.
Marko je šutio. Vjerovao ili ne, osjećaj nelagode vraćao se svaki put kad bi mislio na noćni bazen. Iako ga voda liječila, u njemu je uvijek tinjala iskra sumnje — da ga ne liječi samo voda, nego i nešto drugo, starije, što ga promatra iz dubine.
III
Noć je pala nad Svetim Martinom tiho, gotovo meko, kao da se umorila od subotnjeg žamora. Restoran je zatvorio vrata, zadnji gosti odšetali su prema apartmanima, a svjetla s bazena bacala su zlaćaste krugove po pari što se dizala uvis.
Marko je volio te trenutke kad se sve smirilo. U vodi nije bilo djece, nije bilo smijeha ni galame, samo topli dodir izvora i zvuk vlastitog disanja.
Spustio se niz mokre stepenice u vanjski bazen u obliku kruga. Voda ga je obgrlila poput plašta, a para mu se lijepila na lice. U daljini, s druge strane bazena, čulo se kako se dvoje starijih gostiju smije i tiho razgovara. Jedan muškarac u plićaku namještao je leđa na mlaznicu. Potom su i oni otišli.
Marko je ostao sam. Ili je barem tako mislio.
Naslonio se na rub, zatvorio oči i dopustio vodi da ga grije. Kad ih je ponovno otvorio, para je nakratko razmaknula svoj zastor — i ugledao ju je.
Na suprotnoj strani bazena, naslonjena na laktove, bila je žena. Crna kosa padala joj je niz ramena, gusta i sjajna poput svile namočene u vodi. U polumraku, kosa je sjala modrikastim odsjajem, kao da je sama para obasjava.
Promatrala je površinu vode pred sobom, nepomična, kao u nekoj tihoj molitvi.
Marku je srce snažno udarilo. Nije znao zašto, ali u tom prizoru bilo je nešto što mu je stegnulo grlo. Skupio je snagu i pomaknuo se bliže.
Para se ponovno zgusnula i kad je stigao na polovicu bazena, žena je polako okrenula glavu prema njemu.
Oči su joj bile tamne, gotovo crne, ali u njima je titrala neka toplina, tuga pomiješana s nečim dubljim. Pogledala ga je izravno, i Marko je imao osjećaj kao da mu je ušla u misli.
Usne su joj se pomaknule.
— Kasno si došao… — rekla je, glasom nalik šaptu vode što udara o kamen.
Marko je zastao.
— Oprosti… ja… nisam znao da je netko još ovdje.
Nasmiješila se. Osmijeh je bio blag, ali čudan — kao osmijeh koji ne pripada ovoj noći nego nekoj davnoj, davno zaboravljenoj.
— Voda nas uvijek čeka — rekla je, i prstima prešla po površini. Valovi su se razlili prema njemu, nježni ali neumoljivi, kao da ga pozivaju bliže.
Marko nije znao što ga više zbunjuje: ljepota žene s crnom kosom ili osjećaj da je, iako je vidi prvi put, poznaje već dugo.
IV
Para se kovitlala iznad vode, pretvarajući bazen u prostor između sna i jave. Rasvjetna tijela na stupovima titrala su poput svijeća, a negdje u daljini čulo se zavijanje psa. Sve je bilo mirno, ali u tom miru krila se neobjašnjiva napetost.
Marko je ostao nepomičan, kao da se boji da će je pokret otjerati. Žena je polako kliznula rukama po površini vode, a valovi što su se širili od njenih prstiju činili su se dublji i glasniji nego što bi trebali biti.
Na trenutak je zatvorila oči, a Marko je imao osjećaj da čuje šapat, dubok i gotovo pjevan: riječi koje nije razumio, ali koje su mu bile zastrašujuće poznate.
„Zvonilo je…“
„Ne smiješ…“
„Voda pamti…“
Otvorio je oči širom, uvjeren da netko stoji iza njega, ali bazen je bio prazan. Čak se i para prorijedila, kao da mu je htjela dokazati da je sam.
Kad se okrenuo natrag, žena je i dalje bila tu. Gledala ga je mirno, ali pogled joj je imao težinu stoljeća.
Marko se polako približio, centimetar po centimetar, sve dok ih nije dijelilo tek nekoliko koraka.
— Tko si ti? — prošaptao je.
Žena je na to lagano nagnula glavu, a crna kosa razlila se po vodi poput tinte.
— Tko ti želiš da budem? — odgovorila je tihim, ali jasnim glasom.
Marko osjeti trnce niz kralježnicu. U toj rečenici bilo je i izazova i obećanja, ali i nešto što je zvučalo poput prijetnje.
Voda se zatalasala, i na trenutak mu se učinilo da su pod njom sjenke — oblici što podsjećaju na ruke, na lica, na davno izgubljene ljude.
Ali kad je ponovno trepnuo, sve je nestalo.
Žena se pomaknula bliže.
— Dođi — rekla je. — Vrijeme nam je kratko.
V
Nedjeljno jutro u toplicama uvijek je imalo poseban ritam. Djeca su trčala hodnicima s ručnicima preko ramena, stariji gosti su čekali red za terapijske bazene, a turisti iz Slovenije i Austrije sjedili su na terasi s kavom i kolačima.
Stjepan Šoštarić stajao je iza recepcije i pregledavao popis prijava. Bio je u dobroj volji, pa je svakog gosta pozdravljao glasno i uz osmijeh, ali iza tog osmijeha skrivala se navika da sve i svakoga motri. Radio je ovdje dovoljno dugo da zna: toplice su poput malog sela. Svi sve vide, a tajne ne ostaju dugo skrivene.
Kad je ugledao Marka kako izlazi iz lifta, odmah je prepoznao onaj pogled. Nije to bio pogled čovjeka koji je dobro spavao.
— Buongiorno, moj rekreativac — dobaci mu, mašući mu ključ-karticom. — Kaj, opet si ostal do kasno?
Marko slegnu ramenima.
— Samo sam malo plivao.
Stjepan ga je oštro pogledao.
— Nemoj meni. Znam ja kad ti „samo malo plivaš“. Kaj te opet nešto vuče u onaj bazen noću?
Marko nije odgovorio, ali njegov pogled bio je dovoljan.
Stjepan uzdahne i spusti glas.
— Znaš, Marko… selo priča. Čujem goste kako šapuću o zvonu, o ženi u vodi. Jedna baka mi je jutros rekla da nikad ne ideš sam. Kaže: „Voda zna. A kad zna, onda i uzme.“
Marko se trgnuo, a Stjepan odmah shvati da je pogodio pravo mjesto.
— Gledaj, ja ti ne velim da vjerujem u bajke. Al’… ljudi su nestajali. I to nije uvijek bilo samo zbog vina na seoskoj fešti.
Marko ga pogleda, želeći reći nešto, ali riječi su mu ostale zarobljene. Umjesto toga samo klimne glavom i ode prema hodniku.
Stjepan je ostao iza pulta, zamišljen. U očima mu je bljesnula briga — ne samo za prijatelja, nego i za ono što je slutio: da priče koje su mu baka i djed pripovijedali možda i nisu samo priče.
(nastaviti će se)