Promocije zbirke poezije i eksluzivni gala koncert u čast Gorana Jakovca “Netko to gore vidi sve” održati će se u Crikvenici 19. kolovoza u 20 sati u prekrasnom ambijentu lapidarija hotela “Kaštel” u organizaciji Gradske knjižnice Crikvenica.
Giovanni Jakovac tako će publici predstaviti svoju treću knjigu i istoimeni album “Netko to gore vidi sve” Njegovi gosti biti će profesorice Irena Krmpotić, Marijana Trinajstić i Matilda Marković, umjetnica Tanja Malbaša i profesor Mauro Lacovich. U glazbenom dijelu programa gosti su Goran Karan i Dalibor Herceg. Kostimografkinja Giovannija Jakovca biti će multimedijalna umjetnica Tajči Čekada.
Donosimo Vam intervju s protagnoistom projekta “Netko to gore vidi sve” i s njegovim suradnicima.
Kako je došlo do projekta “Netko to gore vidi sve”?
GIOVANNI JAKOVAC: Projekt „Netko to gore vidi sve“ je u čast moga pokojnog oca Gorana Jakovca. On je bio čovjek velikog srca. Pravi primorac, kako bi se reklo na našem riječkom području. Moj otac je bio zbilja jedna posebna osoba. On se volio šaliti. Bio je ozbiljan, temperamentan. Bio je buntovan, uvijek s ljudima iskren, otvoren prema svima. No ponekad je bio i usamljen. Ono što je čudno, ja nisam rastao uz svoga oca. On je uvijek bio tu negdje ali nije bio blizu, nije bio toliko prisutan uz mene. Karakteri su nam isti. Ja sam isto kao i on, u nekom svom svijetu, u nekom filmu. Uvijek idem nekom drugačijom linijom. Isto imamo sličan smisao za humor. Ljudi kažu da imamo iste crte lica. Isto sam drugačiji po svom umjetničkom izričaju, drugačiji po razmišljanjima. Iskreno, nisam nikada shvaćao da njega fizički nema, da njegova prisutnost više nije ovdje. Nismo se viđali i po nekoliko mjeseci, godina, imao sam osjećaj da je on tu negdje. Ove godine obilježava se deseta godišnjica otkako je otišao na onaj svijet. Prošle godine sam se konačno pomirio s tim da njega fizički ovdje više nema. Na godišnjicu njegove smrti napisao sam mu pismo koje sam uvrstio u knjigu. Knjiga nije imala radni naslov, a to pismo je jedno od najosobnijih stvari koje sam podijelio sa svijetom i koje mi jako puno znači. Tada smo moji suradnici i ja razmišljali o toj knjizi kako i na koji način ćemo napraviti po tom pitanju i nekako se rodila ideja da naslov zbirke bude „Netko to gore vidi sve“, stih iz jedne moje pjesme te smo dodali u čast Gorana Jakovca. Naime, kad sam bio mali, moj otac je želio da budem popularan pjevač. Žao mi je što nije mogao dočekati neke moje uspjehe unazad devet godina. Ovaj projekt je do sada moj najveći projekt. Do sada sam nastupio na 23 festivala diljem Hrvatske, osvojio sam 23 nagrade, objavio dva albuma, dvije knjige, imao nekoliko umjetničkih performansa, izložbu fotografije, ali ovo je do sad moj najveći projekt i najzahtjevniji projekt. Projekt u kojem sam dao maksimalno od sebe.
Kako je došlo do suradnja?
GIOVANNI JAKOVAC: Suradnika je jako puno. Odabrao sam ih jer su posebni, jer isto mislimo na isti način razmišljamo. To su ljudi različitih profesija, ali isto razmišljamo. Profesorica Marijana Trinajstić je napisala recenziju i lekturirala cijelu knjigu. Jedna divna, fantastična i inteligentna osoba i profesorica širokog vokabulara, a naša suradnja traje već tri godine. Naš prvi projekt je realiziran prošle godine putem knjige „Otkrivam još jednu laž“ i nastavili smo suradnju i ove godine. S profesoricom Matildom Marković isto je došlo do suradnje sasvim slučajno, ona je napisala jedan divan osvrt na knjigu pa sam je pozvao da sudjeluje sa nama u ovom projektu. Moj prijatelj, profesor diplomirani psiholog Mauro Lacovich, to je jedno poznanstvo koje je rezultiralo jednom zajedničkom suradnjom. Radi se o jednom fantastičnom inteligentnom muškarcu s kojim imam jednu široku paletu razgovora, koji sagledao tu zbirku i sa jedne muške strane. Ilustracije, samoportete radila je moja Tanja Malbaša. Moja Tanja je moja Tanja. Moja najbolja prijateljica, moja desna ruka. Osoba koja mene razumije, koja je sa mnom prolazila sva ova godišnja doba o kojima sam pisao. Ona je osoba koja je udaljena od mene, ja sam u Rijeci a ona u Zagrebu. Bez obzira na kilometre jer smo se fotografirali u različitim gradovima to su bile iste ideje. Mi smo slikali te pjesme. Toliko smo udaljeni a povezani na bezbroj načina. Zbilja, puno mi znači. Autor notnih zapisa je profesor Dalibor Herceg. Dalibor Herceg je ključan u mom ponovnom povratku u pjesništvo. 2012. godine predložio sam mu tekst „Otkrivam još jednu laž“ za njegovu skladbu, koja je zbilja bila na mnogobrojnim radio stanicama i festivalima te nacionalnim televizijama. Pjesma koja je bila njegov hit. Makar ja ne volim raditi komercijalno zbilja se desilo da sam upiknuo i napisao sam hit. On je zaslužan da se ponovo aktiviram jer je rekao da ja dobro pišem. Ja sam to sve čuvao za sebe, meni je to bilo ne dovoljno dobro a u biti je bilo dovoljno dobro. Rezultiralo je tim da smo zajedno napravili konceptualni album „Osmi dan“ koji smo stvarali zajedno. Divan akademski obrazovan čovjek koji se razumije u glazbu, koji meni stvara glazbu i aranžmane. Autorica kostima u svim ciklusima i fotografija je multimedijalna dizajnerica Tajči Čekada. Tajči i ja njegujemo naš odnos sedam godina. Uvijek se pojavljujem na svojim nastupima u njezinim kostimima. Ne bih rekao da su to haljine, niti odjevni predmeti, to su zbilja kostimi. Ona zbilja zna prepoznati moju ideju, zna dograditi je, zna je izvesti. Ja kad to obučem osjećam se fantastično. Mi smo na -15 se išli fotografirati kako bismo zabilježili “Zimu” u Gorski kotar. Fantastično je bilo. Ona je kreativna osoba koja moje želje ostvaruje. Nastavljamo i dalje suradnju, imamo u planu puno toga. Naša suradnja je dugotrajna, vrlo sam ponosan na nju, puno mi je pomogla, puno mi je toga napravila. Autor fotografija u ciklusu “Peto godišnje doba” je fotograf Igor Kleščić koji je fotografirao promociju zbirke poezije prošle godine kada sam nastupao. Fantastično su ispale fotografije pa smo ih uvrstili u “Peto godišnje doba” gdje su uglazbljene pjesme. U projekt su se angažirala Ministarstva, gradovi, medijski pokrovitelji. Puno sam im zahvalan Zbilja mogu reći da sam zadovoljan svojim suradnicima, da sam preponosan na ljude koji su prepoznali ovaj projekt u samom začetku, na tome sam im beskrajno i bezuvjetno zahvalan.
MATILDA MARKOVIĆ: Kao pjesnikinja i ljubiteljica lijepe riječi volim upoznavati mlade ljude, pjesnike koji traže sebe, koji posebnim izričajem opisuju svijet koji žive , proživljavaju. Ljepota pjesničke riječi je jedna sasvim nova dimenzija koja otvara i širom ulazi na ta velika vrata. Moja vrata uvijek su otvorena za nove izazove. Takav je bio upravo i susret s poezijom pjesnika Giovannija Jakovca, lijep doživljaj, avantura, pustolovina, put u nepoznato koji sam prihvatila i polako njime krenula spremna na sve.
TANJA MALBAŠA: Suradnja sa Giovannijem nije suradnja, nego je to istinsko prijateljstvo iz kojeg nastaju umjetničke forme. Giovanni i ja poznajemo se više od deset godina, odrasli smo u sličnim obiteljima, posjedujemo slična životna iskustva, a oduvijek smo bili kreativni. Bili smo zaista specifična djeca i u maloj sredini kao što je Crikvenica, nikada se nismo mogli uklopiti u potpunosti. Prije svega, Giovanni i ja smo vrlo slični u reagiranju na ljude, okolinu i situacije. To je prirođena impulzivnost koja kada se spoji sa umjetnošću onda postaje nešto iskonski i nadasve iskreno. Većina fotografija u knjizi, prikazuju ekspresije lica koje su za nas vrlo tipične u svakodnevnom životu, a sada su uhvaćene u trenutku na fotografijama. Giovanni jako dobro vlada svijetom poezije i vrlo je estetičan, dok je moj rad vizualan, pa kada to spojite dobijete pjesništvo sa vizualnim prikazom. Rezultat koji je nastao ovom knjigom, rezultat je u konačnici prijateljstva, te tek malen djelić svakodnevnih situacija, a koje su doslovno eksplodirale na fotografijama. Ono što zajednički stvorimo, kao i kada stvaramo zasebno nastaje vrlo brzo, u jednom dahu bez puno razmišljanja. Smatramo da je takav izričaj najiskreniji i vrijedan da postane umjetnost.
DALIBOR HERCEG: Upoznali smo se na jednom od festivala zabavne glazbe na kojem smo sudjelovali. Ubrzo nakon toga Giovanni mi je poslao neke svoje tekstove među kojima sam primjetio jedan posebni „Otkrivam još jednu laž“, tu je sve počelo. Bilo je to krajem 2012. godine. Ubrzo nakon objavljivanja pjesma je imala veliki uspjeh. Ohrabrio sam ga da piše i nove tekstove koje ću uglazbiti. Nakon pet godina suradnje smatram da smo postali jako dobar tim.
TAJČI ČEKADA: Do zajedničke suradnje je došlo pred sedam godina. Počelo je telefonskim pozivom Giovannija kojeg još tad nisam poznavala i narudžbom prve haljine. Ja sam bila zadovoljna već od prve narudžbe jer obožavam raditi s klijentima koji nikad nemaju limitiranu maštu i spremni su na sve moguće ludorije na pozornici. I odjeća nikad ne mora biti udobna i komotna, samo što je luđa to je bolja. Meni je najveće zadovoljstvo u poslu kada imam prostora djelovati na takav način. Od tad pa nadalje suradnja se nikad nije prekinula i kontinuirano surađujemo na raznim projektima. Giovanni uglavnom ima svoje zamisli i želje koje mi iznese a odlična stvar je da mi dopušta ogromnu količinu slobode tako da i ja mogu ispoljavati svoje ideje kroz taj rad. Nadam se da će ta suradnja opstati dok smo živi i jedan i drugi jer je zabavno raditi takve nekonvencionalne luđačke kreacije.
MARIJANA TRINAJSTIĆ: Giovannija sam upoznala prateći njegov nastup u Crikvenici 2015. godine. Odvažnost da bude drukčiji, da komunicira neposredno s publikom, da nas približi svome svijetu, sve se slilo u dojam. Znala sam da ćemo surađivati čim sam osjetila neposrednost i iskrenost koje donosi svojim nastupima.
MAURO LACOVICH: Dugogodišnje poznanstvo jednostavno je spontano u poslovnu suradnju, a čime je i osigurana njena kvaliteta.
Kako i kada dolazite do inspiracije?
GIOVANNI JAKOVAC: Inspiracija se pokreće od jedne ideje koja stvori drugu ideju, koja stvori treću ideju da bi na kraju nastala sasvim deseta ideja. Sva moja dosadašnja iskustva kroz život koja sam imao i proživljavao na svoj osobni svojstveni način prikazujem na polju umjetnosti. Bilo to na izričaju pisanja pjesama, pjevanju, rađenju performansa, izložbi slika. Ono što ja radim, ja komuniciram. Smatram da je umjetnost komunikacija. Ja pokušavam iskomunicirati s ljudima i objasniti im što se događa sa mnom, što ja trenutno osjećam i što sam ja osjećao. Uz pomoć tih svojih iskustava od jedne ideje, jedne rečenice nastane druga, treća, četvrta, peta. Na kraju nastane cijela ideja, projekt, pjesma, performans. Kreativni procesi se odvijaju vrlo spontano i točno onda kad oni trebaju doći. Ne radim ništa komercijalno, ništa za neke široke mase. Ja bih rekao da je moja publika malobrojna, ali provjerena i kvalitetna, da zna prepoznati poruku koju ja prenosim dalje kroz moje pjesme, moja razmišljanja, kroz moje umjetničko stvaralaštvo. Najčešće noću nastaju pjesme. Preko dana imam jako puno obaveza, puno radim, uvijek sam u nekoj zbrci, strci, uvijek nešto moram napraviti. Onda kada se sve nekako smiri, kada noć prevlada dan i kad sam sam sa sobom u svojim razmišljanjima u svom stanu sa svojim idejama, sa svojim mislima, onda nastaju pjesme, nastaju ideje i nastaje umjetnost. Tako da sam najčešće ispiriran noću. Volim hladne zime, volim buđenje proljeća. Volim ljeto i ne tako sparne noći, jesenske. Noću najviše stvaram.
TANJA MALBAŠA: Bolje je pitanje možda, otkud ne vučete inspiraciju. Da čini se poput floskule, prosječnog umjetničkog diletanta, ali zaista je tako. Probajte samo ponekad pogledati u zrak, koncentrirati se na list ili mirnoću vode i osjetiti ćete kako vam um razvija nove ideje. Umjetnost je i u detaljima. Ponekad čaša vina nije samo čaša vina, ona može biti što god vi želite da ona bude. Interakcije sa neživim svijetom, naravno ne mogu se uspoređivati sa onim živim. Inspiracija vam pogotovo može doći od osoba koje vam prođu kroz vaš život, ostave dobra i loša iskustva, one koje vas povrijede i usreće, osobe koje su svoju energiju direktno usmjerile prema vama. Inspiriraju me atmosfere koje stvaraju različite energije od različitih osoba, pogotovo kada ih je više na jednom mjestu. A onda se opet vraćamo na krinke ljudi oko nas, kada se njihova istinska energija skriva u slojevima čvrstih krinki. Zar nije takva igra fascinantna? Još od srednje škole za primijenjenu umjetnost pa sve do akademije, oduvijek sam svoj rad bazirala na licima. Bilo svojima, bilo tuđima. Ponajbolje je to dočarao još 2007. ciklus fotografija velikog formata “Nevidljiva”. I taj tako meni drag motiv nije postao motiv nakon dugotrajnog razmišljanja, nego se uvijek nekako prvi pojavio na bilo kojem slikarskom mediju. Pomoću ekspresije lica toliko možemo saznati o drugima, a da toga nismo ni svjesni. Zato ako se malo bolje zagledate u fotografije u ovoj knjizi, vidjeti ćete puno više od haljine, poze ili kuta fotografije.
DALIBOR HERCEG: Svaki tekst, odnosno pjesma ima svoju priču kako je nastala i cijeli kreativni proces stvaranja je često fascinantan posebno što se tiče pjesama koje izvodi Giovanni. Ponekad bi imali zadanu temu, priču ili neki performans koji želimo napraviti na pozornici te je glazba i tekst sve to morala pratiti. Ponekad bih ja već imao gotovu glazbu te bi on napisao tekst na nju. Najveći broj pjesama nastao je na klasičan način. Kako Giovannjievi tekstovi koje mi šalje imaju neku priču tako i ja poput kompozitora filmske glazbe stvaram atmosferu priče o kojoj govori sam tekst. Pjesma polako poprima svoj glazbeni oblik, nižu se melodije, a na kraju aranžman cijelu priču zaokruži u cjelinu.
TAJČI ČEKADA: Bavim se odjećom kroz šivanje i kostimografiju. To bi se moglo staviti u okvir modnog dizajna, ali mene moda i dizajn ne interesiraju, ni trendovi, ništa moderno. Zanimljivo mi je raditi tim medijem odjeće. Zato koristim taj medij, ali se pokušavam udaljiti što više od standarda pomodnosti i trendova. Kroz šivanje i konstruiranje nekih kreacija radim sve što mi padne napamet a očito mi ne padaju napamet udobne trendy haljinice i hlačice.
Što sve sadrži zbirka?
GIOVANNI JAKOVAC: Zbirka se sastoji od uglazbljenih pjesama, poezije i kratkih crtica. Proces pisanja pjesama se razlikuje od toga kad ih pišem za uglazbljivanje od poezije, koja ima slobodan stih, i od kratkih priča, odnosno novela. Nikad ništa ne kalkuliraram, zapišem ideju što mi padne na pamet, možda je razradim, a možda ostane jedna rečenica. Nekad i jedna rečenica vrijedi više i od pet stotina stranica, a s jednom rečenicom je nekad dovoljno reći i sve. Imamo šest ciklusa: “Proljeće”, “Ljeto”, “Jesen”, “Zima”, “Peto godišnje doba” i “Prijestupnu godinu”. Prijestupnu godinu označavaju kratke crtice, novele ili male priče koje se nisu mogle staviti u šablonu godišnjih doba. One su kao takve, one su prijestupne. Ne dolaze u određeno godišnje doba. “Peto godišnje doba” su uglazbljene pjesme. Izmišljeno godišnje doba kako bismo predstavili uglazbljene pjesme koji sadrži notne zapise profesora glazbene kulture Dalibora Hercega koji je sve te pjesme i uglazbio. Ja sam do sada išao na mnogobrojne festivale, osvajao nagrade, radio performanse, izložbe a ljudi ne znaju da se ja za neki nastup pripremam i po nekoliko mjeseci, proljeće, ljeto, jesen. Za neke se pripremam i po godinu dana. Želio sam prikazati ljudima da tokom cijele godine ja radim, ja vizualiziram, donosim ideje. Ne izbacim ja pjesmu u šestom mjesecu, ona je planirana možda godinu dana. Htio sam pružiti ljudima uvid kroz godinu dana. To je jedno proputovanje samim sobom. Kakvi smo u zimi? U zimi smo hladni, kući zatvoreni. Ljeti smo prpošni, želimo ići van uhvatiti sunca. U proljeće smo zaljubljeni, osjećamo leptiriće, sve se budi u nama. U jesen smo sjetni, šuškanje lišća, hodanje. Htio sam dočarati sva godišnja doba.
Knjiga je podijeljena u šest ciklusa; “Proljeće”, “Ljeto”, “Jesen”, “Zima”, “Prijestupna godina” i “Peto godišnje doba”. Koji je ciklus Vaš omiljeni?
TANJA MALBAŠA: Prijestupna godina. Prijestupnu godinu sam zadnju dočarala i bila je vrlo oslobađajuća. Nakon niza vlasulja, šminke i emocija, fotografije u “Prijestupnoj godini” u sebi sadrže djeliće svih ostalih fotografija. Naime, na mom licu je šminka razmazana, ja sam kaotična, moje lice je mokro i puno sapuna, a ja sam istovremeno pri završetku ciklusa fotografija, a istovremeno progone me svi ostali portreti. S jedne strane postoji strah od potpunog skidanja šminke i vlasulje, a s druge strane ne postoji kraj. U “Prijestupnoj godini”, nisam ni najmanje lijepa niti smirena, tu sam kaotična i za kraj ciklusa najiskrenija.
MATILDA MARKOVIĆ: Teško je izdvojiti, no ipak bi prevladala “Prijestupna godina” u kojoj se autor odmiče od stiha i kojim ponire u dubinu ispovijedi. Skuplja snagu i riječi istiskuje, onako istinske, čiste, nevine, neokaljane, a to je teško postići. Osnovno svojstvo pjesnika je prenijeti svoju emociju čitatelju, a ovaj pjesnik daje cijelog sebe i pristaje na komadanje, seciranje. Pjesnik sanja , a san postaje java, pažljivo prebire riječi kojima nastoji ukrotiti svoj stvaralački nemir.
TAJČI ČEKADA: Najdraže godišnje doba definitivno je “Zima” zbog nevjerojatnog dana kojeg smo dobili na dan fotografiranja. Htjela sam kad fotogorafiramo tu kreaciju da bude najgušći snijeg na granama, po mogućnosti sa mećavom da ispadne kako treba. Nevjerojatna sreća nam se dogodila na dan kad smo putovali na snimanje; cijelu noć prije napadala je nevjerojatna količina svježeg snijega. Giovanni se hrabro prepustio u moje režiranje fotografije, dobili smo najbolji mogući scenografski ambijent za tu haljinu. Zbog toga mi je to najdraže, ali ako ću gledati kreaciju kao kreaciju onda je to Jesen jer je to sigurno najdalje od haljine, napravila sam stablo koje on nosi. Iz tog kuta to mi je najdraži rad.
DALIBOR HERCEG: “Peto godišnje doba” sastoji se od uglazbljenih tekstova i mojih notnih zapisa pisanih rukom. Kako sam svaki tekst oživio glazbom nekako sam vezaniji uz taj dio zbirke. Znam kako su nastajale pjesme u tom ciklusu. I jako mi je drago da sam i ja dio te priče kao autor glazbe.
MARIJANA TRINAJSTIĆ: Teško je odabrati s obzirom da poznam autora kao i koliko mu svaka pjesma znači,moram li baš to učiniti, odlučit ću se za ciklus “Ljeto”.
MAURO LACOVICH: “Peto godišnje dob”a jer izlazi iz okvira, krši propisano pravilo samim svojim postojanjem; asocira na napuštanje granica i pokazuje ljepotu drugačijeg; ljepotu svog; važnost promjene koje uvijek moram biti svjesni.
Od svih pjesama i kratkih priča u zbirci poezije koja Vam je najdraža?
TANJA MALBAŠA: “Kad se pretvorim u Giovannija”. To je pjesma u kojoj se spominje Giovanni imenom, ali ne sa ciljem da se spomene njegovo ime, nego je Giovanni krinka pravog Giovannija. Fantastično i nadasve kratko, Giovanni u pjesmi priznaje da postoji Giovanni za druge ljude i onaj kojeg rijetki poznaju. Priznat ću, sretna sam što poznajem oba Giovannija. Zar nije hrabro priznati da svi imamo svoju krinku i pretvaramo se u druge, jače i neranjive osobe kada smo okruženi ljudima?
MATILDA MARKOVIĆ: Ovo su zapisi istinskog vjernika u ljubav, tragača koji svaki životni trenutak želi udahnuti i osjetiti punim plućima. Želi iskusiti, probati, ljubiti, voljeti i biti voljen. Lirski zapisi, pomalo sjetni, duboko proživljeni, jednostavno su i iskreno izrečeni. Pjesnik nas uvlači u ozračje odbačenosti, ludila, panične anksioznosti i depresije, govori sa strašću o danima koji su prošli radostan što je bio dio tog postojanja. Izdvojila bih stihove pjesme Koje su ti boje oči? U njoj istinsko pjesništvo progovara jednostavnim glasom, izvire osamljeno u vrevi ljudskih susreta, ponire tišinom praćeno brojnim zavidnim pogledima. Tu spoznajem pjesnika- umjetnika koji je spreman mijenjajući sebe promijeniti svijet.
“Daj još jednom poljubi me. Da me probudiš, daj da oživim! Da meni stigne proljeće! Mijenjam sebe kao boje kose. Od plave, do crne, do zelene, do plave, do tirkizne.”
DALIBOR HERCEG: To je pjesma „Jak u svojoj slabosti“ koja je ujedno i naslovna pjesma mog nadolazećeg albuma. Ona zapravo sažima puno toga što je već opjevano i opisuje unutarnje emocije glavnog aktera priče, odnosno pjesnika s čim se mogu najviše i poistovjetiti.
MARIJANA TRINAJSTIĆ: Pjesma iz ciklusa “Ljeto”, “Ispočetka”.
MAURO LACOVICH: “Ima li kraja?” – tesko mi je opisati zasto, ali ta mi je u svakom citanju izazvala najviše osobnih emocija i privlačnu sliku ulice kojom hodam s nekim odgovorom koji je pokraj mene, a ja ga ne vidim.
Što za Vas znači umjetnost?
GIOVANNI JAKOVAC: Umjetnost stvaraju usamljeni za usamljene. Vrlo jednostavno.
MATILDA MARKOVIĆ: Umjetnost je život koji živimo i svakodnevno udišemo. Umjetnost je svako onaj ostvareni san, svaki pogled, podrška odobravanje i ohrabrenje da se ide dalje. Tko nam zapravo može dati pravi odgovor na ovo pitanje? Mislim da svatko u sebi krije umjetnost, a prava ljepota je ionako u oku svakog pojedinca.
Svjedoci smo brojnim povijesnim preskakanjima vrhunskih pojedinaca koji su odskočili i živjeli daleko ispred svoga vremena. Nisu naišli na razumijevanje okoline. Ostali su sami sa svojim idealima, odbačeni, neshvaćeni , usamljeni.
TANJA MALBAŠA: Umjetnost je oduvijek bila i biti će dio mog života. Svakodnevno prevrćem sitnice koje ugledam, koje čujem i zbog kojih se smijem ili zbog kojih se osjećam tužno. Na mojim policama ima mnoštvo knjiga povijesti umjetnosti, a ponekad ih u tišini listam i odlazim u neka druga razdoblja. Kada se malo odmaknemo od tolike hrpe informacija koje procesuiramo svakodnevno, pogled na umjetničko djelo može potrajati satima, a proces je zapravo u potpunosti statičan. Svima nama bi ponekad trebalo da pustimo ono malo dijete u sebi, koje je prije bilo slobodno i nije se bojalo bijelog papira nego je zdušno šaralo što god mu je palo na pamet. Dokazano je kako je vrlo teško odrasloj osobi nacrtati nešto impulzivno, prvo na što pomisli, a da prije prvog poteza na papiru ne procesuira sve svoje moralne i društvene naučene norme bez kojih ne može opstati u svijetu odraslih. Zbog toga je za mene umjetnost sloboda bivanja onoga što zaista jesi.
DALIBOR HERCEG: Umjetnost se ne odnosi samo na nešto što će svima biti lijepo i što će zadovoljiti većinu. Često tada umjetnost to i prestaje biti kao takva. Umjetnost mora provocirati, poticati na razmišljanje, postavljati pitanja, pomicati granice. Netko može imati lijepi glas ali to ne znači da je ta osoba zbog toga umjetnik. Kada spojite kreativnost i ljubav, nastaje umjetnost. Giovanni ne samo što stvara iz ljubavi i što je kreativan, on na sceni postaje umjetničko djelo.
TAJČI ČEKADA: Zdravlje.
MARIJANA TRINAJSTIĆ: Umjetnost je igra, umjetnik je biće koje se igra, homo ludens.Umjetnost je slobodna i nitko je ne može sputati, okovati lancima, prisliliti na šutnju. Jednako velika u svome letu i padu, ovisno o vremenima, ako autor vjeruje u nju, u sebe i ono što želi poručiti publici, čitatelju, ona će naći svoj put i ostvariti ga.
MAURO LACOVICH: Umjetnost za mene znaći cirkularni komunikacijski akt između umjetnika (kroz njegovo djelo) i okoline. Bez cirkularnosti ne možemo govoriti o pravoj umjetnosti, jer tada sve staje na prvom doživljaju promatrača, dok će ga prava umjetnost izazvati da razmišlja, propitkuje se i da se uvijek iznova vraća djelu s novim razumijevanjima, pitanjima i doživljajima, da bi dobijajući nove odgovore i doživljaje u konačnici mijenjao sebe.
(m)
