Dragutin Levačić Leli, najtraženiji slikar u Murskom Središću, obilježava 50 godina bavljenja slikarstvom
Mura, jedna i jedina, najljepša i najdraža od svih i svega
U sveopćem mrtvilu u Murskom Središću, stalno je živo i radosno u dvorištu Dragutina Levačića Lelija, gdje on dovršava slike za svoje prijatelje, kupce i vlastitu kolekciju. Levačić je dvadesetak godina najtraženiji i najsnažniji slikar u gradu i okolici, cijenjen od publike, likovnih kritičara i kolega slikara. Slikar kojemu je inspiracija i ljubav rijeka Mura, koja teče ili žubori, zavisno o godišnjem dobu, dvjestotinjak je metara od Lelijeve kuće, a on najčešće odlazi na izvorni tijek stare Mure, kakva je opjevana u mnogim pjesmama i opisana u mnogim životnim pričama. Koliko godina se bavi slikarstvom i je li on samouki slikar ili nešto drugo, prvo je što ga pitamo u trenutku kada potezima kista ukrašava sliku koja će završiti u jednoj vili u okolici Ogulina.
– Jesam li samouki ili nekakva drugačiji, odgovor daje podatak kako se slikarstvom bavim 50 godina iz školskih dana. Puno je to godina zar ne. Drugo,bio sam najbolji učenik likovnog odgoja u klasi daleko najbolje središćanske učiteljice likovne kulture, slikarice i umjetnice Julijane Julike Levačić. Nemam škole, ali imam iskustva i najbolju mentoricu, ljudi traže moje slike, kolege me zovu na izložbe i kolonije i tu je odgovor kakav sam slikar, pomalo samozatajno ali ipak jasno odgovara Levačić, kojeg pitamo zbog čega nije išao u likovnu školu, akademiju…
Biti glazbenik želio sam od ranog djetinjstva
– Premda sam slikao od ranih godina i već u školi bio najbolji, slikarstvo mi nije bilo u krugu zanimanja koja želim. Želio sam biti glazbenik,svirati i nekom orkestru. Vidio sam se kako sviram u vojnom orkestru u odori i u bijelim rukavicama. Želio sam svirati gitaru ili bubnjeve. To je bila moja želja, ali ne i mojih roditelja čija riječ se nekada slušala kada se biralo daljnje školovanje,a oni su odredili da budem metalac. Ipak, glazbom sam se družio svirajući upravo gitaru i bubnjeve u raznim vokalno instrumentalnim sastavima i KUD-u i mislim da sam dobro svirao.
Stalno sam i slikao no tek toliko da ostanem u fahu. Krajem 1960.-tih otišao sam raditi u Njemačku, a 1984. sam se vratio i zaposlio u Lendavi gdje sam po raspadu bivše države kao „tujec“otpušten iz službe. I tada se počinjem intenzivno baviti slikarstvom, učlanjujem se u Likovnu sekciju KUD-a Mura i Likovnu udrugu gornjeg Međimurja. Sudjelujem na brojnim likovnim kolonijama i izložbama, stječem poznanstva i upoznajem publiku i ona mene te tako postajem poznat ali i bolji slikar čije slike su po svuda tražene, kazuje Leli kojeg upravo po tom nadimku ljudi najviše poznaju i naglašava kako mu je Mura neiscrpan motiv za stalno i novo dokazivanje i kako su ljepote Mure i njezinog krajobraza na svakom njegovom djelu.
Neraskidive su moje veze s Murom
– Ja sam na Muri odrastao, ona je moja ljubav, meni je najljepša i najdraža, na njoj sam proživljavao prve ljubavi, družio se s prijateljima, njome plivao, uranjao i izranjao iz njezine dubine i sunčao se na njezinim pješčanim otocima koji su postojali samo ljeti. Na mojim prvim, a potom i svim slikama do dana današnjeg Mura, njezini pejzaži, igre valova i njezina moć su dominantni.
Uvijek oslikavam stvarnost ništa ne izmišljam ili sanjarim, te su sve moje slike unikatni–stvarni prikazi određenog trenutka i događaja. Ako bi živio sto godina, toliko bih godina oslikavao krajolike Mure, njezine mostove, virove i hirove i kada ću oči sklopiti u njima će sijati Mura, istina globoka, mrzla i hirovita, a opet tako plitka, topla, mirna, lijepa i privlačna, govorio nam je o Muri Dragutin Levačić Leli, rekavši kako bi o Muri mogli danima pričati i desetljećima je slikati. Levačić slika u tehnikama akrila na platnu i lesonitu i što je vrlo važno njegove slike su iskrene i nenametljive, svaka od nje priča je za sebe i jasno oslikava Muru, rijeku koja spaja i razdvaja,koja se voli i ne voli,koja je divlja i pitoma, crna i zelena, topla i hladna, nekome sjajna nekome mrka, ali uvijek Mura koja je simbol Murskog Središća, kojeg Dragutin kao pravi Središćanec i pravi Hrvat voli i njime se ponosi. Mi pak želimo i vjerujemo kako će u snimanju „Lijepom našom“, biti mjesta za ovog slikara, čovjeka i gospodina od formata.
(tekst i foto Stjepan Mesarić)
