Ovaj roman poklanjamo čitateljima Muralista, a objavljivati ćemo ga u nastavcima. Svi nastavci uvijek se mogu pročitati u rubrici “Kultura”.
Roman se proteže kroz pola stoljeća povijesti — od pedesetih godina prošlog stoljeća, rudnika ugljena u Murskom Središću, pa sve do osamostaljenja Hrvatske i Domovinskog rata. To je istovremeno ljubavna priča, povijesni zapis i saga o preživljavanju.
CRNI UGLJEN I BIJELI OBRAZ
Rajko Tomanić
Posveta
👉 Rudarima Međimurja
koji su u crnim jamama ostavljali svoje zdravlje i mladost,
a rijetko dočekali priznanje.
👉 Svim prognanicima i iseljenicima
koji su morali napustiti rodnu grudu,
ali u srcu uvijek nosili domovinu.
👉 Mojoj obitelji
koja mi je uvijek bila podrška,
i svima onima koji su znali da ljubav nadživljuje granice.
Autor
CRNI UGLJEN I BIJELI OBRAZ (Roman o rudaru Ivi koji ponosno sjedi na klupi uz rijeku Muru)
Autor: Rajko Tomanić
Prvi nastavak
PRVI DIO
Poglavlje I – Smjena na −180
Pedesetih godina prošlog stoljeća Mursko Središće živjelo je s rudnikom. Međimurski ugljenokopi bili su ponos socijalističke vlasti, ali i prokletstvo rudara koji su u crnim jamama ostavljali pluća i mladost.
Na sto osamdeset metara dubine, svjetlost dana bila je samo uspomena, a ljudi su postajali sjenke koje su disale u ritmu lopata i krikova željeznih kolica.
Zrak je bio gust i težak, kao da se u pluća ulijevalo blato umjesto zraka. Na zidovima jame cijedila se voda u kapima koje su padale po kacigama i vratovima, a u podnožju tunela skupljala su se mala jezera kroz koja su rudari gazili do gležnja, nekad i do pojasa. Vlažne drvene podgrade škripale su pod teretom zemlje, prijeteći da će svakog trena popustiti.
Ivo Levačić zabio je lopatu u hrpu mokrog ugljena. Drvena drška bila je hrapava, oštra od korištenja, a dlanovi ispucali i krvavi. Voda mu se uvukla kroz poderane cipele i ledila noge. Svaki udah donosio je prašinu koja je grebla pluća poput sitnih nožića.
— Brže, Levačiću! — zagrmio je nadglednik, sitan čovjek s glasom jačim od motora. — Norma se mora ispuniti!
Ivo nije odgovorio. Znao je da od norme ovisi i njegova mizerna plaća i mir u kući, gdje ga je čekala majka s troje mlađe braće. Tko nije “udarnički radio”, bio je proglašen saboterom, a saboteri su brzo nestajali – ili bi ih poslali na cestogradnju, ili su završili u zatvoru.
Uz njega je radio Štef Habuš, njegov najbliži drug. Gurkao je željezna kolica po uskoj tračnici, a kotači su škrgutali kao da će se raspasti. U tom trenutku štakor je pretrčao preko hrpe ugljena i nestao s komadićem kruha u raljama.
— Vidiš, Ivek, — promrmljao je Štef, brišući čelo rukavom, — i štakori tu imaju bolju marendu nego mi doma.
Ivo se kratko nasmiješio, ali osmijeh mu je odmah ugušio kašalj.
U glavi mu je, usred crnine i prašine, zasjalo lice Anice Farkaš, kćeri direktora rudnika. Njezin bijeli obraz bio mu je jedini svijetli trenutak u tami. Misao na nju bila je poput zrake svjetla koja se probija kroz podzemni mrak.
Kad je na kraju smjene zazvonila sirena, tunelom je prostrujalo olakšanje. Rudari su krenuli prema oknu, noseći crne torbe i crne misli.
Na površini
Izlazak iz jame uvijek je bio isti: prvo bi ih zapuhnuo hladan vjetar s Mure, a zatim bi ih dočekala toplina kupatila. Svukli su se u zajedničkoj garderobi, gdje je smrad znoja, ugljena i vlažnih čarapa bio jači od sapuna. Svaki rudar imao je svoj limeni ormarić, ali unutra nije bilo bogatstva – samo rezervna košulja i poderane hlače.
Kupali su se brzo, stojeći pod jednim mlazom hladne vode, jer topla je bila rijetka privilegija. Voda je ispirala prašinu s kože, ali ne i iz pluća. Nakon kupanja, netko bi u kantini uzeo tanjur variva ili komad kruha, drugi samo rakijicu za grlo. Na zidu, iznad raspodjele marendi, visjela je obavezna Titova slika, a ispod nje parola: “Rudar – heroj socijalističkog rada!”
Nitko se nije osjećao herojem. Lica su bila ispijena, oči upale, a kašalj je odjekivao poput sablasne pjesme. Ipak, dok su izlazili van, poneki su se šalili, pokušavajući smijehom prekriti bol u kostima.
Ivo je na ramenu nosio staru torbu u kojoj je bila samo prazna kutija za užinu. Još jednom je pogledao prema rudničkoj zgradi. Svjetla u direktorskom uredu bila su upaljena. Znao je da tamo sjedi Petar Farkaš, Aničin otac. A u mislima mu je ostalo samo jedno: hoće li večeras uspjeti vidjeti Anicu barem na trenutak, barem u prolazu?
Poglavlje II – Crne ruke, bijeli obraz
Kad se spustila večer na Mursko Središće, rudari su izlazili iz kantine i krčme, crnih lica, umornih tijela. Na ulicama je vonjalo po ugljenu i dimu, po znoju i rakiji. Samo je rijeka Mura mirno tekla, kao da ne zna ni za jamu ni za bol u grudima ljudi.
Ivo Levačić išao je kući, s torbom prebačenom preko ramena. Umoran, ali miran. U glavi mu je zujalo od udaraca čekića, od škripanja kolica i od povika nadglednika. Nije htio svraćati u krčmu. Imao je drugu misao – jednu koja mu je davala snagu više od vina.
Pred upravnom zgradom rudnika, bijelom kućom s velikim prozorima, zaustavio se. Unutra su gorjela svjetla. Za stolom, u kancelariji, sjedio je direktor Petar Farkaš, s cigarom u ustima, a oko njega činovnici. Na zidu iznad njih visjela je Titova slika, a ispod nje velika crvena parola: “Tko radi – taj i ima!”
Na stepenicama je stajala djevojka. Imala je tamnoplavu haljinu i crvenu maramu prebačenu preko ramena. U rukama je držala fascikl s papirima. Kad je podigla pogled, Ivo je osjetio kako mu se nešto u grudima pomaknulo.
Bila je to Anica, direktorova kći. Njezina koža bila je bijela poput papira u njezinim rukama, lice čisto i mirno. U očima joj je gorjela toplina koja se rijetko viđala u tom rudarskom mjestu.
— Dobra večer, — izustio je tiho, sklanjajući kapu.
— Dobra večer, — uzvratila je, kratko ga pogledavši.
Zastala je na trenutak, kao da razmišlja treba li mu se nasmiješiti. Pogled joj je pao na njegove ruke – ispucale, crne od ugljena, s tragovima krvi. Ivo je poželio skriti šake iza leđa, ali bilo je kasno.
— Vi ste… rudar? — pitala je, više da nešto kaže nego iz neznanja.
— Jesam, — odgovorio je. — Ivo Levačić.
— Ja sam Anica.
— Znam, — izletjelo mu je prije nego što je stigao razmisliti.
Na usnama joj se pojavio blag osmijeh, gotovo stidljiv. Tada se iz kancelarije začuo Farkašev glas:
— Anice! Dođi odmah!
Trgnula se, klimnula Ivi i požurila unutra. Vrata su se zatvorila za njom, a on je ostao stajati na stepenicama, još uvijek s kapom u ruci. Osjetio je da mu srce tuče brže nego ikad pod zemljom, brže nego dok je držao lopatu i borio se s normom.
Na povratku kući, dok je prelazio drveni most preko Mure, mislio je samo na njezin bijeli obraz. Crne ruke i bijeli obraz – dvije slike koje nisu pripadale istom svijetu, a ipak su se spojile u njegovoj glavi.
Poglavlje III – Direktorov stol
Upravna zgrada Međimurskih ugljenokopa bila je naizgled skromna: bijela fasada, crvena zvijezda na pročelju i tabla s natpisom “SLAVA RUDARIMA – HEROJIMA SOCIJALIZMA”. Ipak, unutra je sve mirisalo na moć – na debeli duhan, kožne stolice i teške zavjese koje su zaklanjale pogled prema jami.
Za masivnim hrastovim stolom sjedio je Petar Farkaš, direktor rudnika. Lice mu je bilo kockasto, hladno, s ožiljkom na obrazu još iz partizanskih dana. Bio je to čovjek koji je preživio rat, a sada živio za Partiju. U ruci je držao cigaru, a ispred njega ležala je hrpa izvještaja: norme, učinak, kazne, nagrade, popisi “udarničkih” radnika.
Vrata su se otvorila i Anica je ušla noseći fascikl s prepisanim dopisima.
— Tata, donijela sam zapisnik od sastanka radničkog savjeta.
— Ostavi. — nije je ni pogledao. — I sjedni.
Anica se nevoljko spustila na stolicu nasuprot njega. Farkaš je otpuhnuo dim i konačno je pogledao ravno u oči.
— Rekli su mi da si sinoć razgovarala s jednim rudarom. Levačić, tako?
Anici se zacrvenjelo lice.
— Samo smo… pozdravili se.
— Pozdravili? — direktor se nasmijao kratko i hladno. — Kćer direktora rudnika ne pozdravlja se s prljavim radnicima koji jedva imaju za cipele.
— Ali, tata… on je dobar čovjek.
— Čovjek? — grunuo je Farkaš šakom o stol, a čaša vode zadrhtala. — On je ništa! Kap u moru! Ako sutra ne ispuni normu, nestat će, i nitko ga se neće sjećati. Partiji trebaju poslušni radnici, a ne mladići koji bulje u kćer direktora!
Anica je spustila pogled u krilo. Znala je da s ocem nema rasprave, ali u srcu joj je rasla neka nova snaga – snaga inata.
— Slušaj me dobro, — nastavio je Farkaš, spuštajući glas, — ti si obrazovana, ti ćeš se udati za čovjeka koji ima budućnost. Za sina druga Jurića, recimo. On studira pravo u Zagrebu. Takvi su nama potrebni. A rudari… rudari su zamjenjivi.
Ustao je i okrenuo se prema prozoru. Kroz staklo se vidjela gomila radnika kako izlazi iz smjene, crnih od prašine.
— Pogledaj ih, Anice. Oni žive i umiru pod zemljom. Ti nećeš biti dio toga.
Anici se stegnulo grlo. Željela mu je reći da je Ivo drugačiji, da u njegovim očima nije bilo tame jame, nego svjetla. Ali riječi nisu izlazile. Samo je šutjela i šutnja je u toj sobi bila glasnija od svega.
Poglavlje IV – U krčmi
Dan isplate bio je jedini trenutak u mjesecu kada je u Murskom Središću vladala posebna vreva. Rudari su poslije smjene stajali u redu ispred male blagajne u zgradi Međimurskih ugljenokopa. Blagajnik je sjedio pod portretom Tita, a kraj njega stajao je činovnik s crvenom značkom na reveru, brižno zapisivao tko je već primio omotnicu.
Ivo je dobio svoju. Kad ju je otvorio, u ruci je držao šaku novčanica koje nisu vrijedile ni pola onoga što su majci trebale za brašno, mast i krumpir. Ipak, znao je što slijedi: rudari nikad nisu išli ravno kući. Bar ne taj dan.
Krčma “Kod Mure”
Večer je pala, a krčma na uglu sela bila je puna. Dim cigareta visio je pod niskim stropom, svjetiljke su bacale mutnu žutu svjetlost po drvenim stolovima. Miris vina i pečene kobasice miješao se s vonjem znoja i ugljene prašine koju s njih nije isprala ni hladna kupka.
— Na zdravlje, braćo! — povikao je Štef Habuš, lupivši čašu o stol. — Da nam barem vino opere ono što voda ne može!
— Živjeli! — odjeknulo je sa svih strana.
Čaše i krigle su se dizale, a pjesma je počela tiho. Najprije jedna pa druga stara međimurska popevka. Netko je izvadio harmoniku, a krčma se njihala u ritmu.
Ali onda je glas iz kuta zapjevao:
— Vila Velebita…
Kao iskra na suhom barutu, pjesma se proširila. Ubrzo je cijeli stol rudara grmio stihove. Glasovi, grubi i promukli od prašine, dizali su se do stropa i probijali kroz prozor u ljetnu noć.
Ivo je sjedio za drugim stolom. Nije pio mnogo, nije pjevao. Gledao je kroz prozor prema svjetlima na upravnoj zgradi. Nadao se da će barem na trenutak vidjeti Anicu, možda na balkonu, možda u prolazu.
U krčmi se, međutim, dogodilo ono što će ga koštati svega. Mato Belač, tihi doušnik UDB-e, diskretno se izvukao kroz vrata i nestao u noći. Nije prošlo ni pola sata, a već su se među pjesmom i smijehom mogli čuti koraci teških čizama na šljunku ispred.
Vrata krčme naglo su se otvorila. Ušla su dvojica milicajaca u plavim uniformama. Dim i pjesma odjednom su utihnuli.
— Dosta! — viknuo je jedan. — Ovo su nacionalističke provokacije protiv bratstva i jedinstva!
Rudari su pognuli glave. Netko je pokušao reći da su pjevali samo iz veselja, ali nitko ih nije slušao.
Ivo je ostao na svome mjestu, tih i miran. Nije ni znao da ga je u istom trenutku, u direktorskoj kancelariji, njegov budući krvnik već označio kao kolovođu. Petar Farkaš, Aničin otac, rekao je rečenicu koja će mu promijeniti život:
— To je Levačić. On je bio prvi.
(nastaviti će se)