Ovaj roman poklanjamo čitateljima Muralista, a objavljivati ćemo ga u nastavcima. Svi nastavci uvijek se mogu pročitati u rubrici “Kultura”.
7. nastavak
Poglavlje XII – Stara rana
Dok su ljudi u Murskom Središću slavili pobjedu nad oklopnom kolonom, u jednoj kući kraj rudnika život se gasio. Petar Farkaš, nekadašnji moćni direktor i okorjeli komunist, ležao je na postelji, shrvan bolešću i godinama.
Bolest mu je oduzela snagu, ali ne i sjećanja. U očima mu se miješala gorčina i strah. Na stolu kraj kreveta stajao je portret Tita, požutio od vremena. Petar ga je gledao dugo, a onda okrenuo licem prema zidu.
— Pozovite mi Anicu… i njega… — promuklo je šapnuo služavki.
Posljednji susret
Kad su Anica i Ivo došli, atmosfera je bila teška. Anica je sjela do kreveta, uzela očeve ruke, koje su sada bile mršave i hladne.
— Tata… tu sam.
Petar ju je gledao suznim očima, glas mu je bio slab:
— Kćeri… sve ove godine sam te proklinjao. Govorio da si me izdala. A istina je… ja sam izdao tebe. Izdao sam sebe.
Okrenuo je pogled prema Ivi, koji je stajao tiho, ponosno, ali s tugom.
— Levačiću… ja sam te poslal na Goli otok. Ja sam lažno potpisao da si kolovođa. Htio sam te maknuti od Anice… jer sam se bojal. Bojal da ćeš mi uzeti kćer i pokazati da nisam svemoćan.
Zastao je, hvatajući dah.
— Umirem, Ivek. A znam da si ti bil čovjek. Više čovjek nego ja ikad. Ako imaš snage… oprosti starom ludom komunistu.
U sobi je vladala tišina. Anica je plakala, suze su joj kapale po očevim rukama. Ivo je šutio, a zatim polako rekao:
— Nemam pravo suditi, gospodine Farkaš. Život je to već učinil umjesto mene. Ali oprost… oprost ti dajem. Radi Anice.
Stari Petar zatvorio je oči, a na usnama mu se pojavio trag osmijeha, prvi put nakon mnogo godina.
— Hvala… kćeri… sine…
Te riječi bile su mu posljednje.
Zatvaranje kruga
Kad su izašli iz kuće, Anica se naslonila na Ivu, suze su joj se još slijevale niz lice.
— Ivek, da si barem to rekao ranije… da je barem ranije shvatio…
— Nije važno, Anice. Sad je sve zatvoreno. Sada smo slobodni. I od njega, i od prošlosti.
Na groblju, kad su ga spuštali u zemlju, selo je stajalo u tišini. Nije bilo ni partijskih zastava ni govora. Samo obična pogrebna molitva, i šapat staraca:
— Tak’ i treba. Vratil mu je Bog pošteno.
Poglavlje XIII – Domovina u plamenu
Nakon pogreba Petra Farkaša, selo je još tjednima živjelo u šapatu o onome što je priznao. Ali ubrzo je sve nadglasala ratna stvarnost. Vijesti su govorile o Vukovaru, Borovu Selu, o tenkovima i bombardiranju.
U Murskom Središću, mladići su se sve češće viđali u maskirnim uniformama. Neki su još nosili poderane tenisice jer nije bilo dovoljno vojničke opreme. Puške su stizale kriomice, na ramena dečki od devetnaest, dvadeset godina.
Ivo je gledao te prizore s prozora svoje kuće. Vidio je u tim mladićima vlastitu mladost, one rudare što su pjevali u krčmi i zbog toga završavali na Golom otoku. Samo, sada nije bilo UDBE, nego neprijateljska vojska.
Jednog dana, dok je pomagao popravljati ogradu oko crkve, prišao mu je zapovjednik jedne ratne postrojbe, mladi učitelj po imenu Stjepan.
— Gospodine Levačić, znamo da Hrvatsku pomažete financijski, čuli smo da ste bili rudar i inženjer. Trebali bismo vas. Ne za pušku, nego za glavu. Treba nam netko tko zna kako iskopati zaklone, rovove, skloništa.
Ivo je pogledao u svoje stare ruke, žuljevite i drhtave, ali još snažne. Pogledao je Anicu, koja je stajala u dvorištu s krunicom u ruci. Znala je što će reći i prije nego što je progovorio.
— Ako domovina treba, Ivek bude opet kopal. Bez razmišljanja otišao je na prvu liniju obrane.
Skloništa i rovovi
Sljedećih tjedana, Ivo je učio mlade gardiste kako kopati rovove, kako postaviti drvene podgrade, kako u zemlju ugraditi zaklon da izdrži granatu.
— Ne kopajte plitko, — govorio bi, — zemlja vas bu čuvala ak ju poštujete. U jamama sam preživel, preživet ćete i vi ak slušate.
Mladići su ga poštovali, zvali ga “stari majstor”.
Susret s prošlošću
Jedne noći, dok su dežurali na straži, Ivo je sjedio kraj vatre s grupom gardista. Mladi vojnik, jedva dvadesetogodišnjak, pitao ga je:
— Striček Ivek, kaj vi mislite, hoćemo li pobijediti?
Ivo je šutio, gledao u plamen, a onda tiho rekao:
— Ja sam tri leta bil broj. Oduzeli su mi ime, al nisu mi mogli oduzeti srce. Dok je srce naše, pobedit ćemo.
Mladići su ga slušali u tišini. A onda, polako, počeli pjevati. Ne partizanske, ne udarničke, nego iste one pjesme koje su pedesetih bile zabranjene.
“Vila Velebita…”
Ivo je zatvorio oči. Ovaj put, nije bilo milicije koja bi ih odvela. Ovaj put, pjesma je bila oružje, a domovina iza njih.
Poglavlje XIV – Oluja sjećanja
Kolovoz 1995. godine. Vijesti na radiju grmjele su pobjedonosno: “Hrvatska vojska ušla u Knin! Oluja je završila!”
U Murskom Središću, zvona crkve zazvonila su, ljudi su iz kuća izlazili s hrvatskim zastavama. Na trgu se plesalo, pjevalo, grlilo.
Ivo je sjedio na klupi pokraj Mure, dok su mu suze tekle niz obraze. Pred očima mu je bljeskala cijela prošlost: tamna jama rudnika, suđenje, Goli otok, brod preko oceana, Ellis Island, američki rudnici, mala grobnica s bijelim križem… i sada – zastave koje se slobodno vijore.
Anica je došla i sjela pokraj njega. Bila je sijeda, ali u očima joj je još gorjela ona ista toplina kao onog dana na mostu, kada su se prvi put poljubili. U ruci je držala krunicu, stisnutu od sreće i zahvalnosti.
— Ivek, dočekali smo, — rekla je tiho. — Hrvatska je slobodna.
— Jesmo, — odgovorio je. — I znaš kaj, Anice… sada mogu mirno umrijeti. Vidio sam dan koji sam mislil da nikad nebum.
U tom trenutku, grupa mladih gardista prolazila je ulicom. Nosili su zastavu, pjevali pjesmu. Jedan od njih mahnuo je prema Ivi:
— Striček Ivek! Ovo je i vaša pobjeda!
Ivo se nasmiješio kroz suze.
— Ne, dečki… ovo je vaša budućnost. Naša je već prošla.
Anica ga je primila za ruku i naslonila glavu na njegovo rame. Zvona su zvonila, pjesma se orila, a Mura je tiho tekla, noseći sa sobom sve patnje, sve ljubavi, sve priče jednog života.
Ivo je znao da se krug zatvorio. Od rudara do emigranta, od broja do čovjeka, od progonjenog do slobodnog — sve je stalo u tih nekoliko riječi koje je šapnuo sam sebi:
— Sad sam doma.
KRAJ
Pogovor
Ovaj roman nije samo fikcija. Iako su likovi i dijelovi radnje oblikovani u književnu cjelinu, mnogi opisi i događaji utemeljeni su na stvarnom životu.
Roman je stoga i priča o Ivi i Anici, ali i o svim onima koji su morali raditi pod zemljom, šutjeti pred vlastima, bježati preko granica i opet se vraćati — jer srce nikada ne zaboravlja domovinu.
Rajko Tomanić
Mursko Središće, 2025.