Ovaj roman poklanjamo čitateljima Muralista, a objavljivati ćemo ga u nastavcima. Svi nastavci uvijek se mogu pročitati u rubrici “Kultura”.
5. nastavak
DRUGI DIO
Poglavlje I – Farkašev bijes
Upravna zgrada Međimurskih ugljenokopa gorjela je od svjetla, iako je bila ponoć. Petar Farkaš hodao je amo-tamo, cigara mu je dogorijevala među prstima. Vijest je stigla poput udarca: njegova kći pobjegla je preko Mure, i to s Levačićem.
Na stolu su ležali partijski papiri, a pred njim sjedila dvojica lokalnih sekretara.
— Druže Farkaš, ovo je težak udarac za ugled rudnika i Partije, — govorio je jedan. — Tvoja kći otišla je s nacionalistom, s neprijateljem naroda!
— Sramota, — dodao je drugi. — Selo priča, ljudi šuškaju. Moramo odmah sastaviti priopćenje.
Farkaš je šutio, stiskao vilicu, hodao. Osjećao je kako mu krv udara u sljepoočnice. Nije znao je li ga više boljelo to što je izgubio vlastitu kćer ili to što će ga drugovi gledati kao slabića.
— Napisat ćemo da su izdajice, da su pobjegli u inozemstvo, — rekao je sekretar. — Narod će znati koga da prezire.
Petar je zgnječio opušak u pepeljari. Pogled mu je pao na zid gdje je visio Titov portret. Nikad se nije osjećao manji pred tim okvirom nego sada.
U selu, međutim, šaptalo se drugačije.
— Znate, ona je ipak pošla za ljubavlju… — govorile su žene kod bunara.
— Ivek je bil dobar dečko. Kakav nacionalist, pačec. Farkaš je njega tam poslal, a ne Partija, — šaputali su rudari u krčmi.
No nitko nije govorio naglas. Strah je bio jači od istine.
Poglavlje II – Granica
Kad je vijest procurila da su Anica i Ivo prešli rijeku, selo je odjeknulo poput zvona.
Ujutro su žene kod Mure šaptale dok su punile kante:
— Sramota za direktora… kćer pobjegla s rudarem.
— A čuj, bar je otišla za ljubavlju. Bolje to, neg’ da trune pod zemljom ko on.
— Pssst, šuti! Ako te tko čuje, bit ćeš i ti “neprijatelj”.
Muškarci u krčmi pili su tiše nego inače. Kad bi netko spomenuo Ivu, pogledi bi padali na stol. Svi su znali da je doušnika bilo na svakom koraku.
U kući Farkaševih
Aničina majka, Kata, sjedila je u dnevnoj sobi s maramom na glavi. Oči su joj bile crvene od plača. Petar je hodao amo-tamo, vičući i psujući, dok je ona šutjela, sklopljenih ruku u krilu.
— Izdala nas je, Kato! — urlao je Petar. — Izdala mene, izdala Partiju, izdala narod!
— Ona je otišla za svojim srcem, Petre, — šapnula je Kata, glasom jedva čujnim. — Kak’ bi svaka žena otišla.
— Srce? — Farkaš se okrenuo, lice mu se izobličilo. — Srce ne pita kad Partija zapovijeda! Srce je za slabiće!
Kata ga je pogledala ravno, prvi put nakon dugo godina.
— Onda sam i ja slabić, Petre. Jer moje srce sad ide za njom.
Nastala je tišina. Farkaš je zurio u ženu, ne vjerujući da se usudila reći te riječi. Okrenuo se, tresnuo vratima i izašao, ostavljajući je samu.
U selu
Istog dana stiglo je priopćenje na oglasnu ploču rudnika. Na crvenom papiru velikim slovima pisalo je:
“Obavještavamo radne ljude i građane da su Ivo Levačić i Anica Farkaš, zavedeni nacionalističkim elementima, pobjegli preko granice. Ovim činom pokazali su svoje pravo lice – lice izdajnika naroda i domovine. Partija ih osuđuje, a narod će ih pamtiti kao sramotu našeg mjesta.”
Ljudi su čitali i odmahivali glavom. Nitko nije komentirao naglas, ali šapat se širio:
— Nisu oni izdajnici. Oni su samo htjeli biti svoji.
A Mura je tiho tekla, noseći preko granice tajnu bijega koju nitko više nije mogao vratiti.
Poglavlje III – Bečki krovovi
Austrija im je mirisala na dim peći i mokre kaldrme. Beč ih je dočekao kao i tisuće drugih izbjeglica: hladnim barakama na rubu grada i dugim redovima pred uredima za azil.
Prve noći spavali su na tavanu stare kuće u Ottakringu, gdje su stanovali još trojica Poljaka i jedna češka obitelj. Krov je prokišnjavao, voda je kapala u kantu kraj uzglavlja. Anica je bila umorna, ali u njezinim očima gorio je strah.
— Ivo… kaj ak nas pošalju nazaj? — šaptala je.
— Ne buju, — rekao je Ivo, iako nije bio siguran. — Sada smo tu, sad se držimo skupa.
Dani su prolazili u potrazi za poslom. Ivo je pristao na sve: nosio je vreće brašna u mlinu, čistio ulice, pomagao zidarima. Ruke su mu bile iste kao u rudniku — ispucale, tvrde, ali sada nisu kopale zemlju za Partiju, nego za njihov kruh.
Anica je šivala za druge žene, popravljala košulje i haljine, a navečer bi sjedila kraj prozora, gledala u bečke krovove i mislila na majku u Murskom Središću. Znala je da joj otac nikada neće oprostiti, ali u srcu se nadala da majka barem moli za nju.
Ivo se često vraćao kasno noću, iscrpljen, ali s osmijehom.
— Pogledaj, Anice, — govorio bi, stavljajući pred nju nekoliko šilinga. — Malo po malo, bit će za našu sobu. Za naš život.
Jednom, dok je pomagao zidaru, upoznao je starijeg Austrijanca, rudarskog inženjera u mirovini, Herr Schmidta. Stari čovjek ga je gledao dok je s lakoćom dizao kamenje.
— Ti nisi samo običan radnik, — rekao je na lomljenom njemačkom. — Imaš u očima nešto… tvrdo, ali pametno. Trebao bi učiti, ne samo raditi.
Te večeri Ivo je Anici ispričao susret.
— Možda… možda bi mogel nastaviti školu. Postati inženjer.
Anica ga je pogledala s nevjericom, ali i nadom.
— To bi značilo da naš bijeg nije bil uzalud.
Na tavanu, pod prokišnjavajućim krovom, rodio se san veći od svih dosadašnjih: ne samo preživjeti, nego izgraditi novi život.
Poglavlje IV – Novi svijet
Beč im je dao utočište, ali ne i dom. Godinu dana kasnije, u ruke su im došli papiri za iseljenje preko oceana. U Bečkom emigrantskom uredu rekli su im:
— Amerika prima radnike. Tamo je posla. Ako ste spremni, idete za tri tjedna.
Tri tjedna kasnije stajali su na palubi starog parobroda u Trstu. Valovi su ljuljali brod, galebovi kružili iznad, a ljudi na palubi – Talijani, Poljaci, Česi, Mađari – svi su gledali prema horizontu. Svatko je u rukama nosio kovčežić ili zamotuljak, a u očima istu mješavinu straha i nade.
Anica se pridržavala za Ivu dok se brod odvajao od obale.
— To je to, Ivek. Sad smo stvarno otišli.
— Sad tek počinjemo, — odgovorio je, gledajući prema pučini.
Dani na brodu bili su dugi. U potpalublju, gdje su spavali emigranti, vonjalo je po vlazi i znoju. Djeca su plakala, starci kašljali. Ali na palubi, kad bi vjetar zapuhao, svi su izlazili, gledali u more i maštali o Novom svijetu.
Jedne večeri, dok su valovi bili mirni, Ivo je stajao uz ogradu i gledao u horizont. More ga je podsjećalo na Muru, samo bez obale. Anica mu je prišla i položila glavu na rame.
— Misliš li da ćemo uspjeti? — pitala je.
— Ako smo izdržali jamu i otok, izdržat ćemo i ocean, — rekao je. — A Amerika… možda nam tamo sudbina bude milostivija.
Nakon tri tjedna plovidbe, jednog jutra, galama je odjeknula palubom. Ljudi su trčali prema ogradi, gurali se, plakali i smijali istovremeno. Na horizontu se ukazala obala – velika luka, dimnjaci, neboderi. I iznad svega – kip žene s bakljom.
— Ellis Island, — šapnuo je jedan od mornara.
Anica je stajala uz Ivu, oči joj bile pune suza.
— Pogledaj, Ivek… Kip slobode.
— Ne samo slobode, Anice. To je kip naše budućnosti.
Brod je uplovio u luku. Na palubi je nastala vreva, ljudi su grlili djecu, molili, ljubili križeve koje su nosili oko vrata. A Ivo i Anica stajali su jedno uz drugo, držeći se za ruke. Znali su samo jedno: izbjegli su tamu i sada ih čeka novo svjetlo – ali i novi izazovi.
Poglavlje V – Prvi rudnik
Amerika ih je dočekala bučnim ulicama New Yorka, ali njihov put nije stao tamo. Vlakom su otputovali prema zapadu, u Pennsylvaniju, gdje je još uvijek gorjelo crno srce Amerike – rudnici ugljena.
Prvi posao koji je Ivo dobio bio je u malom rudniku kod Scrantona. Radnici su bili mješavina: Irci, Talijani, Poljaci, Slovaci. Svaki je govorio drugačijim jezikom, ali svi su u jamu silazili jednako – s lampom na kacigi i strahom u plućima.
Ivo je prvi put ušao u američku jamu i shvatio da su uvjeti, premda teški, bili ipak bolji od onih u Murskom Središću. Nije bilo vode do pojasa, nije bilo udarničkih parola. Ali prašina je bila ista, mrak isti, težina ugljena ista.
Radio je marljivo, gotovo prkosno. Ubrzo su ga svi primijetili. Nije govorio mnogo, ali njegova snaga i izdržljivost odvajali su ga od drugih. Kad bi ostali klonuli, Ivo je još radio. Kad je trebalo ostati duže, Ivo je ostajao.
Jednog dana, dok je nosio puna kolica, na izlazu iz jame stajao je stariji čovjek, u odijelu i sa šeširom. Promatrao ga je pažljivo. Kasnije, u kantini, prišao mu je i pružio ruku.
— Ja sam Mr. William O’Connor, vlasnik ovog rudnika. Ti si novi, je li?
— Da, gospodine. Ivo Levačić. Iz Hrvatske.
— Vidio sam te danas. Imaš snagu, ali i nešto drugo… ne radiš samo rukama, radiš i glavom.
Ivo ga je zbunjeno pogledao.
— Naučil sam u životu da moraš misliti, ak hoćeš preživjeti.
O’Connor se nasmiješio.
— Dobro rečeno. Dođi sutra u moj ured, želim s tobom razgovarati.
Te večeri Ivo je došao kući prašnjav i umoran, ali u očima mu je gorjela nova iskra. Anica, koja je cijeli dan šivala u malom ateljeu, upitala ga je:
— Kaj se dogodilo?
— Danes me videl gazda rudnika. Zval me da dođem k njemu. Možda… možda bu ovo početak nečega.
Nije znao tada, ali taj susret bio je prva stepenica na putu koji će ga odvesti dalje nego što je ikada mogao zamisliti – od običnog rudara do gospodara rudnika.
Poglavlje VI – Inženjer Levačić
Mr. O’Connor održao je obećanje. Sljedećeg dana, u svom uredu punom knjiga i crteža rudarskih okna, upitao je Ivu:
— Kaži mi, mladiću, znaš li čitati nacrte?
— Malo, gospodine. U školi sam volio crtati planove, ali nisam imel prilike dalje učiti.
— Šteta. Vidim da imaš pamet, ne samo mišiće. Ako želiš, pomoći ću ti.
Tako je počelo.
Dani su prolazili u jami, noći uz knjige. O’Connor mu je posuđivao stručne priručnike, objašnjavao principe ventilacije, građenja tunela, sigurnosti. Ivo je upijao znanje kao što je u mladosti upijao prašinu.
Anica ga je podržavala, iako je bilo teško. Radila je cijele dane, a navečer bi sjedila uz njega dok je učio.
— Ivek, ti si već znal sve pod zemljom. Sad buš znal i na papiru. To je tvoja budućnost, — govorila bi mu s osmijehom, iako su joj oči bile umorne.
Nakon nekoliko godina, Ivo je položio ispite i dobio diplomu inženjera rudarstva. Bio je to trenutak kada je s ponosom držao papir u ruci i rekao Anici:
— Ovo nije samo moja diploma. Ovo je dokaz da naš bijeg imal smisla.
O’Connor ga je zaposlio kao nadglednika. Radnici su ga cijenili jer je bio jedan od njih, čovjek koji je znao svaku bol u leđima, svaku kap znoja. Nije tražio od drugih ono što sam ne bi mogao učiniti.
Godine su prolazile, a Ivo je napredovao. Kad je O’Connor ostario i ostao bez djece, pozvao ga je u svoj ured i rekao:
— Ivo, u tebi vidim sina kakvog nikad nisam imao. Ti ćeš nastaviti ono što sam ja gradio. Moji rudnici – tvoji su.
Ivo je bio zatečen.
— Gospodine O’Connor… ja sam samo siromašni rudar iz Hrvatske.
— Ne. Ti si dokaz da čovjek može pobijediti sudbinu. Uzmi to nasljedstvo i vodi rudnike pošteno.
Tako je Ivo Levačić, nekadašnji broj 327 s Golog otoka, postao vlasnik nekoliko rudnika u Pennsylvaniji. Bio je bogat čovjek, ali nikad nije zaboravio blato Murskog Središća ni kamen Gologa otoka.
(nastaviti će se)