Ovaj roman poklanjamo čitateljima Muralista, a objavljivati ćemo ga u nastavcima. Svi nastavci uvijek se mogu pročitati u rubrici “Kultura”.
4. nastavak
Poglavlje XVI – Otpusni papir
Na rivi u Karlobagu, rano ujutro, skupina zatvorenika stajala je u redu. Svi su bili jednaki: mršavi, pogrbljeni, u iznošenim košuljama bez dugmadi. Sunce se tek dizalo, a valovi su lagano udarali o mol.
Na improviziranom stolu sjedio je oficir s hrpom papira. Svaki zatvorenik prišao bi, potpisao i dobio u ruku dokument – dokaz da je “odslužio kaznu”.
Kada je došao red na Ivu, oficir je podigao glavu i hladno rekao:
— Broj 327.
— Ivo Levačić, — odgovorio je tiho, ali čvrsto.
Oficir se namrštio. — Ovdje piše broj, druže. I ti si sad slobodan.
U ruke mu je gurnuo presavijeni list. Na vrhu je pisalo: “Potvrđuje se da je Levačić Ivo, radnik iz Murskog Središća, izdržao kaznu u trajanju od tri godine na Golom otoku.”
Papir je bio tanak, lagan, ali u Ivinim rukama težak kao kamen. Tri godine patnje stale su u tih nekoliko rečenica.
Stražar mu je pokazao cestu koja je vijugala prema unutrašnjosti.
— Putuj. Ali pamti: Partija sve vidi. Ako opet pogriješiš, znaš kamo se vraćaš.
Ivo je zakoračio. Zrak kopna mirisao je drugačije – po borovima i travi, a ne po soli i kamenu. Svaki korak bio je težak, ali i sladak. Ponovno je bio čovjek na zemlji, ne broj na otoku.
Na kolodvoru je sjeo u vlak za Međimurje. Putnici su ga gledali ispod oka, neki s gađenjem, drugi sa sažaljenjem. Nitko se nije usudio progovoriti. Ivo je gledao kroz prozor, polja i sela prolazila su kao u snu. U glavi mu je samo odzvanjalo jedno ime: Anica.
Nakon dugog puta vlak se zaustavio u Čakovcu, a zatim krenuo do Murskog Središća. Kada je izašao, dočekao ga je isti miris ugljena i dima koji je ostavio prije tri godine. Samo su mu ljudi izgledali stariji, a kuće tiše.
Sklopio je oči, udahnuo duboko i rekao sam sebi:
— Vratio sam se.
Poglavlje XVII – Na obali Mure
Bila je rana večer kada je Ivo, umoran od puta, skrenuo s glavne ceste prema rijeci. Mura je tekla tiho, brza i tamna, kao da je čuvala sve tajne što su se nakupile dok njega nije bilo. Na obali su djeca bacala kamenčiće u vodu, a starice su ispirale rublje.
Ivo je hodao polako, nesigurnim korakom čovjeka koji još nije vjerovao da opet diše slobodno. Torba mu je visjela preko ramena, a oči su mu lutale tražeći poznata lica.
I tada ju je ugledao.
Anica je stajala na drvenom mostu, u svijetloj haljini, s kosom skupljenom pod maramom. Ruke su joj bile prebačene preko ograde, a pogled uperen u rijeku. Sunce u zalasku obasjavalo joj je lice, a na prstu se vidio sjaj zaručničkog prstena.
Ivo je zastao. Srce mu je tuklo kao čekić u rudniku.
— Anice… — izustio je tiho, gotovo nečujno.
Ona se trgnula, podigla pogled i ugledala ga. Za trenutak je zurila u njega kao da vidi duha. Njegovo lice bilo je mršavo, izbrazdano, oči upale, ali one iste – duboke i tamne, koje je pamtila iz onih dana prije suđenja.
— Ivo… — šapnula je. Glas joj je zadrhtao.
Koraci su ga sami vodili prema njoj. Kad je stao pred most, stajali su jedno nasuprot drugome, kao dva svijeta koja se nisu smjela sresti, a ipak jesu.
— Vratio sam se, — rekao je Ivo, gledajući joj pravo u oči. — Izdržao sam… zbog tebe.
Anici su oči zasuzile. Pogledala je prema njegovim izranjanim rukama, a zatim prema prstenu na svojoj. Brzo ga je sklonila iza leđa.
— Rekli su mi… rekli su da si kriv. Da si bio protiv države. Vjerovala sam ocu. Vjerovala sam novinama. A srce… srce mi je govorilo drugo.
Ivo je prišao bliže, toliko da je mogao osjetiti miris njezine kose.
— Nisam kriv, Anice. Nikad nisam bio. Kriv sam samo što sam te volio.
Ona je zatvorila oči, a suze su joj se spustile niz obraz.
— A ja… ja sam zaručena, Ivo.
Te riječi pale su kao kamen u Muru, ali Ivo nije sklonio pogled. Samo je tiho rekao:
— Onda ćeš morati birati. Između prstena i mene.
Mura je nastavila teći, djeca su se smijala na obali, a njih dvoje stajali su na mostu kao da se svijet oko njih ugasio.
Poglavlje XVIII – Istina o Mati
Nakon nekoliko dana od povratka, Ivo je pokušavao hodati po selu ne privlačeći poglede. No šapat ga je pratio gdje god bi prošao: “To je onaj što se vratio s Golog…” Ljudi su se sklanjali, neki iz straha, neki iz srama.
Jedne večeri, dok je prolazio kraj krčme “Kod Mure”, začuo je prepirku. Ispod prozora, za stolom, sjedila su trojica rudara i šaptali, misleći da ih nitko ne čuje.
— Vidiš, Štef, ništ’ se ne bi dogodilo da Mato nije trčal u stanicu, — govorio je jedan.
— Da, — odgovorio je drugi. — Mato Belač je bil prvi koji je rekel da je Ivo zapjeval. A znaš kak je, kad Mato nekaj reče, UDBA sve piše.
Ivo je stao kao ukopan. Ruke su mu se stisnule u šake. Mato. Onaj koji se uvijek smješkao, koji je uvijek sjedio blizu krčmara, ali nikad nije platio čašu vina.
Te večeri nije spavao. Ujutro je otišao prema kući gdje je Mato stanovao. Našao ga je na dvorištu, kako cijepa drva. Mato se okrenuo, zatečen.
— Ivek… ti si? Pa dobro nam došel natrag, — promucao je, pokušavajući se nasmiješiti.
— Mato, — rekao je Ivo mirno, ali glas mu je bio tvrd kao kamen što ga je lomio tri godine, — reci mi u oči: jel’ ti mene prijavil?
Mato je spustio sjekiru i odmahnuo rukom.
— Ma kak, kaj ti je… Ja sam samo… moral sam nekaj reć, pitao me Ranko…
— Moral? — Ivo je zakoračio bliže. — Zbog tvog “moranja” tri leta sam bil broj. Broj, Mato. A ti si pil vino i smijal se.
Mato je problijedio.
— Ivek, razumi… ak’ ja ne bi, onda bi mene…
— Onda bi bar ti znal kak je biti u paklu.
U tom trenutku pred kuću je izašlo nekoliko susjeda. Pogledi su se skupljali. Nitko nije progovarao, ali šaptalo se: Belač, doušnik… Belač, zmija…
Mato je oborio pogled, znao je da je istina izišla na svjetlo. U selu, gdje se sve znalo i ništa nije zaboravljalo, to je bila kazna gora od zatvora.
Ivo se okrenuo i otišao, bez udarca, bez vike. Ostavio je Mata da se davi u vlastitoj sramoti.
Poglavlje XIX – Izbor
U kući Farkaševih vladala je groznica priprema. Majka je već šila novu haljinu, otac je pisao pozivnice partijskim drugovima, a Marko je iz Zagreba slao pisma u kojima je nabrajao sve pogodnosti “života u glavnom gradu”.
Anica je sjedila u svojoj sobi, pred ogledalom. Na ruci joj je blistao zaručnički prsten, ali srce joj je bilo olovno. U ladici, ispod rublja, čuvala je isječak iz novina s Ivinom slikom, onaj koji ju je godinama pekao. Svake večeri ga je vadila i gledala, pitajući se je li kriva što je povjerovala ocu.
Te večeri Ivo ju je čekao na mostu preko Mure. Stajao je naslonjen na ogradu, lice mu je bilo mršavo, ali u očima mu je gorio plamen. Kad je Anica došla, spuštenih ramena, srce mu je zatreperilo.
— Anice, — rekao je tiho, — znaš da ovdje nema mjesta za nas. Tvoj otac nikad neće dopustiti. Marko će te odvesti u Zagreb, a ja ću opet završiti pod zemljom, ako ne u jami, onda opet u zatvoru.
Ona je šutjela, gledala u rijeku. Voda je tekla, tamna i tiha.
— I što bi onda htio od mene, Ivo? — šaptala je. — Da ostavim sve? Da pobjegnem?
— Da, — odgovorio je odlučno. — Preko Mure. Preko granice. U Austriju. Tamo bismo mogli početi iznova. Ja nemam ništa osim tebe. A ti… ti moraš odlučiti.
Suza joj je skliznula niz obraz. U mislima su joj odjednom bile sve slike: otac koji udara šakom o stol, majka koja moli da sluša, Marko s lažnim osmijehom, selo koje šapuće… i Ivo, krvavih ruku, ali čistog pogleda.
— Ako pođem s tobom, nikad se više neću vratiti, — rekla je.
— Ako ostaneš, nikad više nećeš biti svoja, — odgovorio je.
Anica je skinula prsten s ruke. Metal je zveckao o drvenu ogradu mosta kad ga je položila. Pogledala je Ivu, a zatim pružila ruku.
— Idem s tobom.
Ivo je stisnuo njezinu ruku, snažno, kao da drži vlastiti život. Nisu trebale više riječi. Znali su da će već sutra noću, kad straža popusti, prijeći rijeku i ostaviti sve iza sebe.
Most je šutio, rijeka je tekla, a dvije ruke spojene u mraku značile su početak bijega – i kraj jedne laži koja ih je godinama razdvajala.
Poglavlje XX – Bijeg
Noć je bila tiha, bez mjeseca. Samo su zrikavci pjevali u travi uz obalu Mure. Ivo i Anica kretali su se polako kroz mrak, noseći na sebi tek ono najnužnije. Njegova stara torba visjela mu je preko ramena, a u njoj komadić kruha i flaša vode. Ona je imala maramu i mali zamotuljak s nekoliko uspomena – fotografiju majke, krunicu i bilježnicu.
Kad su stigli do rijeke, Ivo je zastao. Pogledao je prema selu iza njih. Svjetla su treperila, čuo se lavež pasa i daleki šum rudničkih strojeva. To je bio njegov dom, mjesto gdje je ostavio mladost, krv i pluća. Ipak, znao je da se ne smije osvrtati.
— Jesi li spremna? — šapnuo je.
— Jesam, — odgovorila je Anica i stisnula mu ruku.
Ušli su u vodu. Mura je bila hladna i brza, ali nije bila gora od kamenoloma. Ivo je plivao naprijed, držeći Anicu uz sebe. Voda im je udarala u lica, povremeno ih gutala, ali nisu posustajali.
Kad su stigli na drugu obalu, pali su na travu, mokri i zadihani. Nebo je nad njima bilo puno zvijezda, drugačijih nego one koje je Ivo brojio na Golom otoku. Ove su bile slobodne.
Dalje, u tami, čekala su ih polja i cesta prema Austriji. Tamo nisu znali što ih očekuje – strah, glad, ili možda novi život.
Anica se naslonila na Ivu, još uvijek drhteći.
— Što će biti s nama?
— Ne znam, — rekao je Ivo, poljubivši je u čelo. — Ali barem ćemo to saznati zajedno.
U tom trenutku zašumio je vjetar kroz drveće, kao da je rijeka za njima zatvarala vrata.
Ivo i Anica ustali su i krenuli dalje, ruku pod ruku. Nisu znali kamo će put voditi, ali znali su da se više nikada neće vratiti onima koji su ih razdvojili.
A Mura je i dalje tekla, noseći u svojoj vodi priču o crnim rukama i bijelom obrazu, o ljubavi jačoj od zatvora i granica.
(nastavlja se)