Ovaj roman poklanjamo čitateljima Muralista, a objavljivati ćemo ga u nastavcima. Svi nastavci uvijek se mogu pročitati u rubrici “Kultura”.
2. nastavak
Poglavlje V – Poziv u stanicu
Jutro nakon pijane večeri krčma je bila tiha, ali selo nije. Glasovi su kružili ulicama Murskog Središća: “Milicija je upala… zapisivali imena… netko će odgovarati.”
Ivo je toga jutra pomagao majci popravljati ogradu iza kuće. Pokušavao je zaboraviti sve što je čuo i vidio sinoć. Nije pjevao, nije bio ni za stolom s onima koji jesu. Vjerovao je da će istina biti dovoljna.
Dok je zabijao klinac u drvenu letvu, na cesti su zaškripale gume. Pred kućom su se zaustavila plava vozila s natpisom “MILICIJA”. Dvojica uniformiranih izašla su i zakucala na vrata.
Majka je problijedjela.
— Ivek… kaj si sad?…
— Niš, mama, — rekao je mirno, brišući ruke o hlače.
Milicajac je pročitao s papira:
— Ivo Levačić. Trebaš poći s nama. Na nekoliko pitanja.
Majka se uhvatila za krilo pregače, oči su joj se punile suzama.
— Samo dajte sina natrag… on ništ’ kriv nije…
— Ne bojte se, druže, — rekao je drugi milicajac, tonom u kojem nije bilo topline. — To je samo razgovor.
Ivo je bez riječi obuo kaput i pošao s njima. Dok su ga smještali na stražnje sjedalo, kroz glavu mu je prošla Anica. Pitao se hoće li doznati da je odveden, hoće li vjerovati ocu ili srcu.
Stanica
Stanica milicije bila je siva zgrada, hladna poput betona. Na hodniku su gorjele gole žarulje, a zrak je vonjao po vlazi i znoju. Ivu su posjeli u malu sobu s jednim stolom, tri stolice i velikim portretom Tita na zidu.
Vrata su se zatvorila. Ušao je čovjek u civilu, visok, koščat, s tankim brkovima. Bio je to nadporučnik Ranko, pripadnik UDB-e, poznat po hladnoći i preciznosti.
— Dakle, Levačiću, — rekao je, izvlačeći cigaretu iz paketa, — ti si nam jučer lijepo pjevao, ha?
— Nisam pjevao, druže nadporučniče. Samo sam sjedio.
— Sjedeći si bio najglasniji, druže. — Ranko se nasmije bez osmijeha. — Što se pjevalo?
— Narodne pjesme.
— Narodne? — Ranko je spustio šaku na stol. — “Vila Velebita”? To nije narodna. To je nacionalistička. To je protiv bratstva i jedinstva.
Ivo je šutio. Znao je da svaka riječ može biti uvrnuta.
— Gledaj, momče, — nastavio je Ranko, pripaljujući cigaretu, — mladi ste, glupi ste. Netko mora biti kolovođa, netko mora snositi posljedice. A meni je tvoj direktor, drug Farkaš, jasno rekao: ti si bio prvi.
Dim cigarete zapeo je Ivi u plućima. Tada je shvatio: sve je već odlučeno.
Poglavlje VI – Montirani zapisnik
U maloj sobi stanice miris dima i znoja uvlačio se u svaku poru. Ivo je sjedio za stolom, a preko puta njega nadporučnik Ranko i daktilograf s pisaćom mašinom. Tipke su udarale o papir kao čekići po nakovnju.
— Dakle, — započeo je Ranko hladno, — izjavljuješ da si sinoć bio u krčmi?
— Jesam, bio sam, ali nisam pjevao.
— Dobro. — Ranko je odmahnuo daktilografu. Tipke su zatreperile. — Piši: “Priznajem da sam bio u krčmi i sudjelovao u pjevanju.”
Ivo je podigao glavu.
— Nisam to rekao!
— Nisi? — Ranko se nagnuo bliže, a u očima mu se sjajilo zadovoljstvo. — Jesi li možda čuo pjesmu?
— Jesam.
— Eto vidiš, piši: “Čuo sam pjesmu i odobravao je.”
Daktilograf je samo lupao tipkama, ne podižući pogled.
Sljedeći su dovodili jednog po jednog rudara. Neki su od straha potpisivali sve što su im stavili pod nos. Drugi su pokušavali braniti Ivu, ali zapisnici su bilježili samo ono što je Ranko diktirao.
— Nije istina, on nije bio s nama! — povikao je Štef Habuš kad su ga doveli.
— Šuti, Habušu, — presjekao ga je Ranko. — Znaš li da se za krivokletstvo ide ravno u Lepoglavu?
Štef je problijedio i utihnuo. U zapisnik je upisano: “Potvrđujem da je Levačić bio za stolom i započeo pjesmu.”
Kad su svi svjedoci ispitani, Ranko je pažljivo složio papire i ugasio cigaretu u pepeljari.
— Evo, druže Levačiću, sada imamo dokazni materijal. Lijepo ćeš potpisati ovaj zapisnik i stvar je riješena.
Ivo je gledao u papire ispred sebe. Crne riječi na bijelom papiru bile su laž, ali znao je da odbijanje neće promijeniti ništa. Ruka mu je drhtala dok je uzeo olovku. Pogled mu je pao na Titov portret na zidu – oči s fotografije promatrale su ga kao sudačka porota.
Potpisao je.
Ranko se naslonio u stolici, zadovoljan.
— Tako, druže. Partija voli one koji priznaju. Za tebe će biti mjesta… na otoku.
U tom trenutku Ivo je znao da je njegova sudbina već ispisana.
Poglavlje VII – Presuda
Općinska sudnica u Čakovcu bila je puna dima i zagušljiva kao rudarska jama. Drvene klupe za javnost škripale su pod težinom znatiželjnika, a u prvom redu sjedili su činovnici i partijski aktivisti. Na zidu, iznad sudačkog stola, visjela je velika slika Tita, a ispod nje crvena zastava s petokrakom.
Ivo je stajao između dvojice milicajaca, u pohabanoj košulji i s modricom na obrazu. Nije znao kako je uopće nastala – možda u stanici, možda dok su ga gurali prema vozilu.
Sudac, debeljuškast čovjek u crnoj togi, monotonim glasom čitao je optužnicu:
— Optuženi Ivo Levačić, radnik rudnika u Murskom Središću, tereti se da je dana tog i tog, u krčmi “Kod Mure”, pred više svjedoka, kao kolovođa započeo pjevanje neprijateljskih pjesama nacionalističkog karaktera, čime je narušavao bratstvo i jedinstvo naših naroda i narodnosti…
Riječi su padale poput kamenja. “Kolovođa”, “neprijatelj”, “narušavanje”. Ivo je gledao u pod, gutajući knedlu u grlu.
Među prisutnima, u zadnjem redu, sjedila je Anica. Došla je kriomice, bez znanja oca. Ruke su joj drhtale, a oči bile pune suza. Kada je čula da ga nazivaju kolovođom, srce joj je preskočilo. Znala je da Ivo nije takav. Znala je da nije pjevao. Ali glasovi oko nje šaptali su: “Vid’ ti njega… mlad, a već protiv države…”
Sudac je pročitao iskaze svjedoka. Papiri su šuškali, laži su se nizale jedna za drugom. Anica je gutala knedle i stiskala fascikl u krilu. Htjela je viknuti da je sve namješteno, da je njezin otac umiješan, ali riječi su joj ostale zarobljene u grlu.
Na kraju, sudac je monotono pročitao presudu:
— Sud, u ime naroda Federativne Narodne Republike Jugoslavije, osuđuje Ivu Levačića na kaznu lišenja slobode u trajanju od tri godine, s upućivanjem na izdržavanje kazne na Golom otoku.
Čekić je udario o drvo. Presuda je pala.
U sudnici je nastala tišina. Samo se čulo kašljanje nekog starca i šuškanje papira. Anica je osjetila da joj se cijeli svijet srušio. Ivo je okrenuo glavu, i na trenutak su im se pogledi sreli. Nije bilo riječi, samo šutnja i suze u očima.
Milicajci su ga odveli prema vratima. Ivo je podigao bradu i zakoračio. U mislima je nosio samo jedno: bijeli obraz koji ga gleda iz zadnjeg reda.
Poglavlje VIII – Put preko mora
Kamion s rešetkama zaustavio se na kolodvoru u Karlobagu. Ivo i još tridesetak osuđenika izgurani su van, vezanih ruku i pod budnim okom stražara s puškama. More je pred njima blistalo je na suncu, plavo i mirno, kao da je iz drugog svijeta, a ne predvorje pakla.
Na obali ih je čekala mala teretna brodica, zahrđala i pretrpana. Zatvorenike su utrpali u njeno potpalublje, gdje je smrdjelo po ulju, ribi i povraćenom. Željezni bokovi broda tresli su se pod udarcima valova.
Ivo je sjeo uza zid i privukao koljena k sebi. Pokraj njega stariji je čovjek, sijede kose, šapnuo:
— Ja sam Luka. Bivši pomorac. Ovo ti je najgori brod na kojem sam bio… i najgora plovidba.
Ivo mu je samo klimnuo, gutajući gorčinu. More mu je do jučer značilo slobodu, izlete do Drave i Mure, a sada je bilo put u nepoznato.
Stražari su silazili dolje i vikali:
— Tišina! Glave dolje!
U skučenom prostoru, uz huk motora, zatvorenici su šutjeli. Samo se čulo škrgutanje željeza i valovi što su udarali u bok. Nekoliko njih molilo je u sebi. Drugi su zurili u pod, u misli duboko zakopane.
Nakon nekoliko sati brod se zaustavio. Ivo je prvi put podigao pogled prema palubi. Sunce ga je zaslijepilo, a onda se ukazala slika koja će mu se urezati u pamćenje: gola stijena, siva i oštra, bez drveta, bez sjene. Samo kamen i more.
— To je Goli otok, — šapnuo je Luka. — Dobro došao u pakao.
Stražari su ih izveli na palubu, pa po daskama spustili na obalu. Ivo je osjetio kako mu se cipele pune pijeskom i šljunkom. Na horizontu nije bilo ničega osim sunca i kamena.
— Naprijed! — vikali su stražari, udarajući kundacima po zemlji.
Kolona se kretala kroz kamenjar. Zatvorenici su nosili svoje torbe, a neki nisu imali ništa. Vjetar je tukao s mora, suh i oštar. U daljini se vidjela baraka s bodljikavom žicom.
Ivo je osjetio da mu srce udara u sljepoočnicama. Dok je koračao prema logoru, u mislima mu je bila samo Anica. Njezin bijeli obraz bio je jedina sjenka u toj kameno-sunčanoj pustinji.
Poglavlje IX – Broj umjesto imena
Čim su zakoračili kroz vrata logora, zatvorenike je dočekao urlik stražara:
— Glave dolje! Pogled u zemlju!
Kolona se sporo kretala, a oko njih su stajali vojnici s puškama i gumenim palicama. Ivo je čuo samo topot čizama i vlastito disanje koje je krpao između udaraca vjetra i sunca.
Na ulazu u baraku čekao je stožerni narednik s registracijskom knjigom. Ispod tende, improvizirani stol, a na stolu hrpa kartona i metalne pločice s brojevima. Jedan po jedan zatvorenik stajao bi pred stolom, a stražar bi glasno čitao:
— Ime i prezime!
— Marko Kovač…
— Tišina! Od sada si broj 246! — stražar bi mu zakvačio metalnu pločicu na ovratnik.
Kad je došao red na Ivu, koraci su mu odjekivali kao u praznoj crkvi. Stao je pred stol. Narednik ga je pogledao ravno, hladno.
— Ime i prezime!
— Ivo Levačić.
— Od sada nema Ive, nema Levačića. Ti si broj 327.
Metalna pločica zazveckala je dok mu ju je stražar zakvačio na poderanu košulju. Ivo je osjetio hladan dodir na prsima. Nije to bio samo komad metala — bio je to gubitak svega što je bio.
— Zapamti, 327! — povikao je stražar. — Ovdje nema očeva ni majki, nema ljubavi, nema djevojaka. Ima samo kamen i rad. Ako želiš preživjeti, šuti i radi.
Gurnuli su ga prema dvorištu gdje su drugi zatvorenici već stajali u strogim redovima. Sunce je pržilo, reflektirajući se od bijelog kamena tako jako da su oči suzile.
Jedan mlađi zatvorenik kraj Ive šapnuo je:
— Ne zaboravi… ime živi samo u tvojoj glavi. Njima ga ne daj.
Ivo je šutio, stisnuo čeljust i pogledao u zemlju. U mislima je ponavljao: Ivo Levačić… Ivo Levačić… Anica… kao molitvu, kao zavjet.
Bio je broj 327. Ali u sebi, ostajao je Ivo.
(nastaviti će se)