Osnova su ekološki uzgojeno voće i tradicijski način stvaranja
Ovih dana radosno je kod mnogih međimurskih stvaratelja (žgajaraša) Međimurske žganice, gdje kotlovi poskakuju, a cajgeri jedva stignu od kotlenke odvajati žganicu u posude. Mi smo zabilježili trenutke sa žgajare kod Obitelji Juraja i Božice Kamenar u Merhatovcu na čijem imanju je 27. lipnja 2019. održan 1. festival međimurske žganice. U međuvremenu se mnogo lijepo i dobrog održalo na ‘čast žganici’ te je sada u razmatranju način da se žganici da i mjesto na službenom tržištu, a da se to ostvari potrebno ju je stvoriti tako da ona zadovoljava sve kriterije. Prvenstveno one povijesne, a zatim i propise i zakone koji su na snazi u Hrvatskoj. Pođimo redom.
Ne tako davno međimurska žganica, uglavnom šljivovica imala je visoko mjesto kod poznavatelja vrsnih žestokih pića, a izuzetnu su je cijenili Austrijci i Nijemci kamo su je nosili Međimurci na privremenom radu u tim državama. Mnogo puta je međimurski ‘gastarbajter’ dobio izvanredni ‘urlab’ od svog šefa nakon što mu je poklonio bocu ‘šnopsa’.
Na žalost uslijedila je šarka bolest šljive bistrica koja ju je gotovo uništila, što je rezultiralo prestankom žgajarenja i stvaranjem međimurske žganice, na tradicionalan način.
Od 2015. godine nekoliko entuzijasta započelo je ubirati tradicionalno voće međimurskih domaćinstava i žgajariti ih na starinski način, te je tako u samo nekoliko godina stvoreno nekoliko žganica gotovo savršenog okusa, mirisa i kristalne svjetlosti.
Što je krasi i kakva bi trebala biti međimurska žganica?
Sirovina, daklem voće mora biti uzgajano na tradicionalni način i bez uporabe kemijskih zaštitnih sredstava i mineralnih gnojiva.
Breskve, trešnje, višnje, šljive, marelice i kruške osnovne su voćke koje se ubiru ručno i spremaju u posude, prvenstveno drvene ili metalne (rosfrei) te se ostave najmanje mjesec dana na dozrijevanju.
Nikako rakija, nego samo i isključivo žganica
Žgajarenje mora biti u bakrenim kotlovima s klobukom i loženjem na drva u zatvorenim ili na otvorenim prostorima. Međimurska žganica treba imati najmanje 44 volumna postotka alkohola i dozrijevati u staklenim psudama, najmanje šest mjeseci u mračnim prostorijama. Nakon toga se stavlja u litrene ili polulitrene bezbojne staklenke i tako otprema na tržište. Ovog trenutka u mnogim naseljima Međimurja, pogotovo u briježnm dijelu, u punom jeku je žgajarenje i nastajanje novih žganica, a ujedno se obavljaju pripreme za osnivanje udruge koja će provoditi zamisli ljudi koji su stvorili savršene međimurske žganice. Općina Selnica i njezin načelnik Ervin Vičević spremni su podržati projekt kako i daljnje održavanje Festivala međimurske žganice, festivala koji je iznjedrio razmišljanja o međimurskoj žganici kao brendu i piću koje će razveseliti mnoge ljudi. Svi koji rade na projektu Međimurska žganica složni su da se u izričaju niti jednog trenutka niti na jednom mjestu ne rabi naziv-ime rakija nego isključivo i jedino žganica. Ne smiju se koristiti nikakva kemijska sredstva niti u procesu poslagivanja (nakon berbe) voća u posud, niti kod stvarnja žganic, niti kod stavljanja u boce. Samo tako, žganica može dospijeti do zaštićene robne marke koju obzirom na kakvoću zaslužuje.
(Tekst i foto: Stjepan Mesarić)
