Biste li kupili najbolji automobil na svijetu, npr. neki super luksuzni Rolls-Royce od više stotina tisuća eura? Ili, biste li se, što ja znam… npr. kod rješavanja vlastitog stambenog pitanja upustili u akviziciju stana – kuće u na Gornjem Prekrižju ili Pantovčaku, od kojih 2-3 milijuna eura? Velika većina ljudi vjerojatno će dati isti odgovor: ovisi o tome kolike su mi (bi mi bile) mogućnosti.
O tome da li „sve ima svoju cijenu“ napisane su bezbrojne knjige: od udžbenika iz ekonomije i teorija ekonomskog liberalizma, razglabanja na temu etičkih i filozofskih pitanja, sve do klasičnih književnih djela. Međutim, o tome koja je cijena nečeg apstraktnog, poput npr. sreće ili tek jednog njenog neizostavnog dijela (u tome se vjerujem svi slažemo), ZDRAVLJA, jednostavan ili jednoznačan odgovor nećete naći, jer on jednostavno – ne postoji.
Pa ipak: koja je cijena zdravlja nacije? Za aproksimaciju možemo se uhvatiti za trošak izdvajanja za zdravstvo. Prema podacima za 2017, godišnje sa za zdravstvo u RH izdvaja(lo) 7,5% BDP-a (tj. oko 3,7 milijarde eura), od čega je oko 77% javnog novca i po tome smo nešto ispod EU prosjeka (podaci Velimir Šonje, Maja Vehovec, EU statistike).
Slijedi jedno hipotetsko, pomalo provokativno pitanje, nužno za smisao ovog razmišljanja: Koliko bi ljudi umrlo da godinu i pol godine nemamo nikakvu zdravstvenu uslugu ili ekvivalentno, da su izdvajanja za zdravstvo 50% manja iduće 3 godine? Broj života koji bi prerano izgubili vjerojatno bi se mjerio u desetinama tisuća, o kvaliteti života preživjelih da ne govorimo.
Malo strpljenja i isprika na jednoj digresiji (pamtite prethodno napisano): oni stariji sjetit će se rečenice „Neki pacijenti moraju umrijeti“. Izgovorio ju je 2008. Tonči Buble, tada na poziciji šefa službe za lijekove HZZ-a. g Buble je naravno, ekspresno smijenjen nakon te izjave, iako je, da oprostite, rekao istinu: neki skupi lijekovi koji doslovno spašavaju nečiji život ne odobravaju se, a upravo se na takvu situaciju ova kontroverzna izjava tada odnosila. Svjedočimo međutim i tisućama izravnih iskustava: kada nemamo ustrojene timove hitne pomoći ili u timu nema dostupnog liječnika, također se gase životi, kada vam otac/majka itd. umre jer je bolest otkrivena prekasno ili je umjesto skupog CT-a bila otposlana kući s antibiotikom, oni su prerano umrli jer zdravstveni sustav nema standard koji bi pacijentima omogućio pravovremenu i bolju uslugu: ili nema (novaca za) opremu ili nema kvalificirano osoblje, jer su liječnici svih struka potplaćeni pa iseljavaju… Ima li dakle zdravlje /zdravstvo /život cijenu? IMA, koliko god mi šutjeli o tome.
Ne zna se kolika će biti cijena „korona krize“ u Hrvatskoj. Trenutno je cijena zaključavanja Hrvatske 3% BDP-a MJESEČNO (kaže Švaljek), u proračunu fali 100 milijuna dolara DNEVNO (kaže Lovrinčević). Odokativno, ali nikako na pamet, možemo pretpostaviti da će cijena rigidnog „zaključavanja Hrvatske“ kakvom svjedočimo, tj. uvedenih mjera, umjesto očekivanog rasta od cca 2,5% samo u 2020. donijeti pad od preko 10% (kaže Hrvoje Stojić prekjučer, prije tjedan dana MMF kaže 9%), u eurima to iznosi, SAMO U 2020. godini, oko 6 mld Eura, odnosno više od 1,5 godišnjeg izdvajanja za zdravstvo. Namjerno sam preslikao procjene na trošak zdravstva, pa da se lakše razumije poanta priče, ali možemo projicirati i na socijalu, mirovine, školstvo.. U svakom slučaju govorimo o trošku koji je NOVAC, za razliku od raznih sindikalista kojima to nikako ne uspjeva, jasno treba shvatiti da je trošak krize i uvedenih mjera mjerljiv stvarnim novcem i da je on sutrašnja obaveza – dug – zbog kojeg ćemo idućih godina teže živjeti, tj. imati znatno manji standard.
Pa jesmo li uvedenim mjerama, koje su na prvi pogled među najuspješnijima (ali navodno i među najrigidnijima u svijetu), dakle spasili više života nego da su one manje rigidne pa time i npr. upola manje skupe? Do danas imamo oko 47 umrlih, ne od, nego, jako bitno za jednadžbu, „sa korona virusom“, do kraja krize će ih biti vjerojatno manje od 70, svakako manje od 100. Cijena tog, vrlo, vrlo relativnog „uspjeha“ je, samo u ovoj godini, slikovito rečeno 1,5 godina bez zdravstvene usluge ili… ekvivalentno rasporedite na bilo koje polja društvenih potreba, kako vam draže. Bi li dakle bili sretni da ste s hrvatskom, tj. ispodprosječnom europskom plaćom NA DUG kupili Rolls Royce ili vilu na Pantovčaku? Samo da znate da ste upravo nešto slično napravili… Jel vam i dalje do slavlja?
P.S.
Zoran Milanović je jučer izjavio, citiram: „nekakve odluke se sad trebaju donositi na razini politike, ne više struke“ i izvrsno pogodio poantu, prije svega po svom sadržaju, manje po trenutku kada je to izrekao. Velika je šteta naime da ju nije izrekao prije mjesec dana, njome smo dobili indirektnu potvrdu da do sada nije bilo tako. I doista, dojam je da je državom upravljala i da danas upravlja isključivo i jedino epidemiološka struka, a trebala je, zaboga, morala je i mora POLITIKA u kojoj je epidemiološka struka jedan bitan, u pojedinim trenucima i najbitniji, ali nikako i nikad jedini čimbenik. Naravno, ne politika kao sinonim za nešto prljavo, nego politika kao umjetnost mogućeg, kao skup uravnoteženih, primjerenih, dostupnih i izbalansiranih mjera, ako se kome još trebam pravdati. No oni koji to ne shvaćaju i onako nisu došli do kraja ovog teksta.
Dražen Breglec
(foto: arhiva D.B.)