Draga braćo i sestre, čitanja koja smo danas čuli smjeraju na žrtvu. Knjiga izlaska govori o žrtvama paljenicama i pomirnicama, te škropljenjem u znak saveza. Žrtvovati znači predati nešto Bogu, predati život, odreći se vlastite koristi. Upravo zato starozavjetne su se žrtve palile na žrtvenom oltaru, time podsjećajući da sve što od Boga dolazi, sve se Bogu i vraća. Upravo nam ovi čini starozavjetne žrtve nagovješćuju i otkrivaju značaj Kristove žrtve. Žrtva je to predanja, žrtva kojom Isus dokida starozavjetne žrtve „i ne po krvi jaraca i junaca, nego po svojoj uđe jednom zauvijek u svetinju i nađe vječno otkupljenje“. Doista Kristovim predanjem života, njegovim tijelom i krvlju, jednom smo zauvijek otkupljeni i posvećeni. Kao što nam je Otac dao svoga Sina po Duhu Svetom u daru utjelovljenja, tako se Krist po žrtvi vraća Ocu, no i sve nas vraća k Ocu po toj žrtvi. Zato svaki puta kada slavimo euharistiju, Isus nas tom istom žrtvom na križu predaje i vraća Ocu. Rekao sam tom istom žrtvom. Uistinu tako jest, svakom euharistijom slavimo onu istu žrtvu, ne neku drugu, novu žrtvu, već kao u vremeplovu stupamo po euharistiji u trenutke vazmenih otajstava. Dolazimo ponovno u dvoranu posljednje večere, pratimo Isusa na križnom putu, gledamo kako se žrtvuje, i slavimo njegov Uskrs kada blagujemo kao zajednica njegovo uskrsnulo i proslavljeno tijelo. Znate zašto učenici Isusa nakon uskrsnuća nisu uspjeli više puta prepoznati? Upravo zato što je njegovo Tijelo bilo proslavljeno, prolazio je i kroz vrata, a opet da pokaže tu stvarnost sa učenicima je lomio kruh, i jeo ribu. Zato i hostija koju primamo, vino koje pijemo, nosi u sebi, ma zapravo jest to proslavljeno tijelo i proslavljena krv. Pjesma pjeva „Okom toga ne vidim, ali sama vjera živa kazuje bezazlenim.“ Okom ostaje kruh i vino, no vjerom i stvarnošću pretvara se u tijelo i krv. To je ono što danas slavimo, to otajstvo koje je neobjašnjivo i čudesno. Ne znam jeste li čuli za pojam transupstacijacije? Vjerojatno ne. To je pojam koji pokušava objasniti na koji način se događa pretvorba, na koji način postaju tijelo i krv. I jednom je jednog mojeg brata profesor pitao vjeruje li u dogmu o transupstacijaciji? On je uvjereno rekao da vjeruje, dok smo drugi iza njega neodobravajući mahali glavom. Profesor je tada rekao, tvoja se braća nešto ne slažu. Gdje je pogriješio? Ma nema dogme o transupstacijaciji, nema dogme, tj. konačne i potpune istine, objašnjenja kako se događa pretvorba. To je toliko veliko otajstvo da o njemu, kao i o Trojstvu, možemo samo mucati. I nužnije je braćo i sestre, od lomljenja naših mozgova, spoznaja, lomiti se za druge i za Gospodina, tj. predati se Bogu koji se nama predaje. Srasti s njegovom žrtvom koja je prinesena jednom zauvijek za spas svijeta. Isus uzimajući kruh u ruke veli: “Uzmite, ovo je tijelo moje” (Mk 14, 22). Tim činom i tim riječima, on kruhu daje ulogu koja se ne svodi samo na hranu za tijelo, već uprisutnjuje njegovu Osobu usred zajednice vjernikâ. I mi otajstvenim primanjem tijela i krvi njegove primamo njegovu Osobu i tada, ne zaboravite, imamo zadaću nositi tu njegovu prisutnost u ovaj svijet. Sv. Filip Neri, kojega slavim kao svoga zaštitnika, znao je slati ministrante sa svijećama van crkve da prate one koji su se pričestili. Jesmo li svjesni da pričešću postajemo živi tabernakuli, (taberna=šator), šatori sastanka po kojim se ljudi mogu sresti s Bogom živim? Molimo Gospodina da u nama bude i ostane živ i da po blagovanju njegova tijela i krvi, ne oživimo samo mi, nego i svi koje susrećemo. Na tome putu neka nam pomogne i zagovor B.D.M. koja je prva primila njegovo sveto Tijelo u svoje naručje. Amen!
Župa sv. Nikole biskupa – Čakovec
