Danas nas je sve pogodila žalosna vijest. Nakon duge i teške bolesti preminuo je vukovarski branitelj Mario Grubić iz Murskog Središća. Mario se hrabro, baš kao u Vukovaru, tri godine borio s tumorom i na kraju nije izdržao. Uvijek je bio optimista, nasmješen i vedar, naročito kada se susreo sa svojim prijateljima. Iako su svi znali, Mario nikada nije pričao o svojoj teškoj bolesti, kao da druge nije htio time opterećivati.
Život ga je stavio pred teške kušnje jer mu je prvo umro otac, a prošle godine i supruga Aleksandra. Tako je Mario ostao sam s majkom i troje djece, sinom Benjaminom, kćerkama Kristinom i Katarinom koja je još maloljetna. Jednom prilikom rekao mi je da je presrećan što je uspio dočekati svog unuka i da mu je to bila velika želja koja mu se ispunila.
Mario je s obitelji prije Domovinskog rata živio u selu Lipovača koje se nalazilo u sklopu Borova Naselja i u njemu je prevladavalo srpsko stanovništvo. U to vrijeme bio je mlad čovjek koji je dobio poziv za službu u JNA na koji se odazvao, a tamo je bio i fizički maltretiran. Prvom prilikom pobjegao je iz te vojske i prijavio se u 4. vukovarsku bojnu 3. gardijske brigade KUNA u Vukovaru.
14.9.1991. godine uslijedio je tenkovski napad prema njihovim položajima koje su držali prema Vukovaru, a ekstremni četnici iz Petrove Gore zatražili su njihovu predaju. To Mariu i njegovim suborcima nije padalo na pamet pa su na čelu sa zapovjednikom voda Zvonkom Mažarom, krenuli u noćni proboj kroz minska polja koja su postavili četnici, ali i naši branitelji. Uspjeli su se probiti do sela Bogdanovci te se iste večeri vraćaju u Vukovar i prijavljuju se Mili Dedakoviću. Zatim su bili upućivani na polažaje koji su bili u najtežem stanju, a i u obranu Borova Naselja.
Kada je Vukovar pao u četničke ruke, uspjeli su se probiti do Nuštra te su se sakrili u grobnici tamošnjeg groblja jer nisu bili sigurni u čijim je Nuštar rukama, našim ili četničkim.
Sva ta ratna zbivanja ostavila su na našem Mariu veliki trag na njegovom tijelu što je i doprinjelo njegovoj bolesti. Nakon toga s obitelji dolazi u Mursko Središće, gdje se oženio, dobio troje predivne djece i unuka kojem se toliko radovao.
Od njegovih suboraca čuli smo da ga je jednom prilikom njegov najbolji prijatelj Stjepan Gajčević Gaja, koji je na žalost poginuo, zamolio da ode s njim da kupi zaručnički prsten za svoju djevojku koju je želio oženiti. No na pola puta Stjepan se predomislio i rekao Mariu da to neće učiniti jer ne želi da mlada djevojka ostane udovica. Te njegove riječi su se na žalost i obistinile jer kako smo već rekli, Stjepan je ubrzo zatim poginuo.
Maria su u gradu Mursko Središće svi znali kao dobrog i poštenog čovjeka na kojeg su se mogli uvijek osloniti jer njemu ništa nije bilo teško. Onako visok i nasmijan zauvjek će ostati u srcima svih Središćanaca, ali i puno drugih ljudi koji su ga poznavali.
Njegovoj majci, sinu Benjaminu i kćerkama Kristini i Katarini, cijeloj njegovoj obitelji, a posebno unuku, izražavamo iskrenu sućut!
Neka mu ja laka ova međimurska hrvatska zemlja!
ZBOGOM MARIO!
(R. Tomanić, foto: arhiva)
