U četvrtak nas je u 73. godini plodnog i vrlo aktivnog života obilježenog djelovanjem u svim područjima tehnike, a posebno radioamaterizma, napustio Josip Rihtarec – Pepi, 9A4RJ.
Pamtit ćemo ga ne samo po nesebičnim djelima i dostignućima kojima nas je doživotno zadužio, već i po nepokolebljivom i vedrom duhu kojim je motivirao ljude oko sebe i kao takav bio zajednički nazivnik gotovo svih aktivnosti radiokluba.
Njegov odlazak je nenadoknadiv gubitak za klub i tehničku kulturu koju je cijeli život promicao i obučavao – preostaje nam slijediti njegov primjer i nastaviti gdje je stao.
(Radio klub Međimurje)
Pepi je ispraćen u petak na groblju u Murskom Središću, a prema njegovoj posljednjoj želji tijelo je donirao Medicinskom fakultetu, Zavodu za anatomiju.
U spomen na Pepija Muralist opet donosi članak koji smo o njemu objavili 2016. godine.
Dođete li u Mursko Središće postavite pitanje mještanima da li poznaju Pepija, vjerujemo da će vam više od 90 % mještana potvrdno odgovoriti. Jer Pepi je jedan od simbola i ponosa mjesta. Rođen u M. Središću Rihtarec Josip-Pepi 1944. godine cijeli svoj život i radni vijek posvetio je svom mjestu. Osnovnu školu završio je u M. Središću, završio za zvanje električara ponosan što je šegrtovao kod poznatog majstora električara Ignaca Rajfa. Na fotografiji u prilogu dobrovoljno obnavlja kompletne električne instalacije u župnoj crkvi u Murskom Središću.
Zaposlio se se prvo u Hidromontaži Maribor 1962. godine, ali ubrzo dolazi doma i počinje raditi u Međimurskim ugljenokopima. Nakon zatvaranja istih trbuhom za kruhom odlazi na rad u Njemačku u poznate Ruhrske rudnike i vraća se 1973. godine kada započinje svoju obrtničku karijeru električara u kojoj je bez prestanka sve do 2009. godine kada odlazi u mirovinu.
Posebno je ponosan da je svojih 42 godine radnog staža odradio bez prekida, da je u 36 godina kroz njegovu praksu prošlo 64 učenika koji su postali vrsni majstori i inženjeri. Za tako uspješan i predan rad u odgoju mladih kadrova dobiva Diplomu Hrvatske obrtničke komore. Ni jedan od učenika nikad na svom radnom mjestu nije zadobio nikakve povrede, a i on sam nije tijekom svog cijelog radnog staža ni jedan dan proveo na bolovanju. I danas kad je u mirovini mnogi od nas još uvijek traže pomoć majstora Pepija, jer nema toga što njegovo znanje i zlatne ruke nisu u stanju popraviti.
Ovo je bilo samo kratko biografsko upoznavanje sa Josipom Rihtarcom – Pepijom jer cilj nam je prikazati ga kao osobu i zaljubljenika u radioamaterizma u koji je direktno uključen od 1960./61. godine kada je završio tečaj za radio amatera vozeći se nakon radnog vremena dva puta tjedno mopedom na predavanja u Čakovec u Časnički dom (u ono vrijeme Vojni dom).
29.04.1967. godine ekipa u sastavu Premuš Marijan ,Vuglač Ivan , Dobranić Stjepan te Vladimir Srša- Cima u M. Središću formiraju udrugu pod nazivom Klub spretnih u čijoj domeni se nalazilo modelarstvo, a i radioamaterizam.
1971. godine Pepi se uključio u rad kluba te je formiran radioamaterski klub pod nazivom YU2CMS (danas 9A1CMS). Od prvog dana Pepi se zdušno prihvatio posla te sa svojim stručnim znanjem i velikim entuzijazmom cijeli svoj život provodi u radu kluba.
U bivšoj državi klub je bio među 10 najboljih klubova koji su pratili razvoj tehnike, prelazili na rad na više frekvencija što u ono doba nije bilo nimalo lako. Mnogo svojeg vremena, znanja, a i dosta vlastitih financijskih sredstava uložio je Pepi u svoju veliku ljubav radioamaterizam i klub u Središću.
U Hrvatskoj klub nastavlja sa svojim uspjesima, a tako i naš Pepi i opet je klub u samom vrhu u Hrvatskoj s lijepim i velikim rezultatima.
4 godine bio je član IO HRA Saveza te predsjednik regije ČK-VŽ-Ludbreg. Svojim najvećim uspjehom smatra sudjelovanje na Svjetskom prvenstvu radioamatera u Kini 2000. godine gdje postiže odlične rezultate. U lovu na lisicu osvaja pojedinačno 17. mjesto, kao član ekipe Hrvatske 4. mjesto u paru sa Brankom Vidovićem. „To je moje životno djelo jer nije bilo lako doći na Svjetsko prvenstvo, kvalifikacije su trajale cijelu godinu i trebalo je puno odricanja da se takvo nešto ostvari.“ veli Pepi.
Uz puno volje, odricanja i zalaganja nakon što su izgubljene prostorije u M. Središću u Grabrovniku je napravljena takmičarska lokacija, a sve to uz pomoć raznih donacija i pomoći mnogih privatnih osoba. Tako da sada radioamateri M. Središća imaju zaista reprezentativno mjesto za svoj rad.
Kad dođete kod Josipa-Pepija i kad pogledate sve te silne medalje, plakete, priznanja jednostavno se morate zapitati pa koliko vremena, ljubavi, odricanja je potrebno da čovjek sve to uspije sakupiti?
„Koliko to ni sam ne znam“ veli Pepi, ali jedno sigurno znam, da nije moje supruge Marije uvjeren sam da svega toga ne bi bilo. Jer kad sam ja bio odsutan netko je o svemu morao voditi brigu, bila su tu djeca, posao. Ljudi zovu traže me, a sve je to moja Marika morala riješiti. „
Teško je nabrojiti sve te silne nagrade i diplome, ali neke su mu posebno prirasle srcu. Svakako je tu kao učesniku Domovinskog rata, Spomenica Domovinskog rata, 1988. godine dobiva srebrnu značku Nikola Tesla za zasluge na području radioamaterizma. To je u ono vrijeme bilo najveće priznanje u Jugoslaviji.
Povelja Hrvatske zajednice tehničke kulture za izuzetan doprinos za razvitak i promicanje tehničke kulture i radioamaterizma 2012. godine.
2014. godine dobiva priznanje Obrtničke komore Međimurske županije kao član prvog Nadzornog odbora obrtničke komore.
2015. godine Nagradu Grada Murskog Središća, te zahvalnice od svih Udruga s područja Grada za pomoć u njihovom radu.
Ovo je samo mali dio od bezbroj pohvalnica, zahvalnica, nagrada, medalja, pehara i ne znamo čega sve ne u zbirci Josipa Rihtarca Pepija.
Ali nemojte misliti da je tu kraj aktivnosti Pepija. Godinama je bio član UO NK Rudara, danas je njegov najvjerniji navijač na svakoj utakmici. Ništa se u Rudaru nije moglo napravi što se tehnike tiče, a da u tome svoje prste nije imao Pepi pa i danas ako zatreba Pepi je tu.
Ni politika ga nije zaobilazila. Bio je u 3 saziva Skupštine Mjesne zajednice. Na prvim izborima za Skupštinu 1989. godine dobio je najviše glasova te je u tim turbulentnim vremenima bio predsjednik Savjeta MZ. Ponosan je na taj dio svog života jer u njegovo doba uveden je plin u M. Središće, kanalizaciju su dobile ulice J. Broza, Martinska, Tekstilna, R. Končara, Frankopanska i dr., restauriran je kip Sv.Ivana Nepomuka koji je postavljen u Vatrogasni dom, a danas se nalazi u parku u centru Grada.
Kad sve to pogledate mislite, stvarno Pepi imaš na što biti ponosan, ali on nam otkriva još jednu crticu iz svog života koja nadmašuje sve ove diplome, priznanja. Naime ne sjeća se točno godine no zna da je bilo u vremenu između 1958.-60., vozeći se kolima na zemlju na Šudrani, s druge strane rijeke Mure s ceste je ugledao dva dječačića negdje starosti oko 5-6 godina kako se utapaju na tom šljunčanom jezeru. Skočio je sa kola i uspio dotrčati do jezera i izvući oba dječaka iz vode i tako im spasiti život. Nije ih pitao za imena jer su svi bili previše uzbuđeni i uplašeni. To su trenuci koji su također velikim dijelom obilježili njegov život. Trenutke te sreće i radosti kada uspiješ spasiti tako dva mlada života ništa ne može nadoknaditi.
Imali bi sigurno još puno tog napisati o Pepiju o tom serjojnskom radoholičaru, ispričavamo se ako smo nešto nenamjerno izostavili.
(Z. Rihtarec, foto Tin Tomanić, Z. Rihtarec, arhiva J. R.)
