David je bio zaigrani dječak, smeđokos, smeđih očiju, iznimno živahan… Bio je dječak koji je imao najveću bijelu kuću na brijegu. Nitko od nas djece nije imao tako ogromnu kuću. Prizemlje, prvi i drugi kat… Rekli su kako se cijela obitelj vratila iz Australije, zato imaju tako veliku kuću… David je bio dječak godinu dana mlađi od mene. U školskom je autobusu sjedio iza mene. Nisam ga dobro poznavala.
U parku spomenik, mladi ljudi nasmiješeni, život pred njima… Ispod fotografija dva datuma i jedno mjesto: datum rođenja i datum smrti. Kod Davidovog imena piše mjesto Slana, mjesto smrti… David nije dočekao dvadeseti rođendan. Dao ga je Domovini. Ostala je kuća, velika, bijela i osamljena.Ostala valovita kosa nalik morskim valima.U mome sjećanju još živi kao dječak. Sol u suzama sjeća na okus mora.
Ovu priču govorim svojim učenicima kad se spominje Domovina. Nisam im rekla da ispred spomenika teško mogu suspregnuti suze. Tuga je velika kao Davidova bijela kuća, široka kao njegov osmijeh. Osmijeh dan Domovini. Dječak u vječnosti…
Jagoda Vičević