Zagrebačka biskupija osnovana je 1094. g., te je Međimurje teritorijalno potpalo pod tu biskupiju. Zasigurno da je vjerski i crkveni život u Međimurju postojao i prije, ali od tada se počeo odvijati organizirano i od tada imamo neke čvrste povijesne dokaze, te sam prvi spomen Međimurja u crkvenim dokumentima kao „insula inter Dravam et Muram” – otok između Drave i Mure.
Tako imamo iz 1334. godine i prvi popis župa zagrebačke biskupije. U tome najstarijem popisu spominje se 11 župa. Samo tri župe spominju se po mjestu u kojem se nalaze: Štrigova, Subotica i Prelog. Dok se ostalih osam župa spominju samo s imenima župne crkve. Tako se spominje i župa sancti Marci. Neki povjesničari govore kako se ne može sa sigurnošću reći kojih je to osam župa jer se ne navode ime mjesta gdje se nalaze. No, do dana današnjega jedina župa između Drave i Mure koja je nosila i koja još uvijek naziv svetog Marka jest u Selnici. I zato sa sto postotnom sigurnošću tvrdim da je to prvi i najstariji spomen naše župe svetog Marka u Selnici mada se ne spominje ime mjesta – Selnica.
Zato nam drugi popis župa Zagrebačke biskupije iz 1501. godine donosi nam popis 14 župa u Međimurju (tri više nego 1334. g.) i donosi nam, osim imena župa, imena mjesta u kojima se nalaze i imena župnika. Tako se te godine spominje župa svetog Marka u Selnici i njezin župnik Martin. Napomenuo bih da se te 1501. g. spominje se još župa sv. Martina u Murskom Središću. Što se točno dogodilo da se Mursko Središće nakon te godine u kanonskim vizitacijama više ne spominje kao župa i kada je točno Mursko Središće pripojeno našoj selničkoj župi nisam uspio za sad otkriti.
U 16. i 17. stoljeću preko grofova Zrinskih (Nikola i sin Juraj) dolazi protestantizam u Međimurje. Tako nam kanonske vizitacije za 1622. i 1649. godinu govore o stanju katoličke vjere u Međimurju, pa tako i u Selnici. „Naprotiv u Selnici bijahu župljani većim dijelom Protestanti. Znatno više katolika nalazilo se u selima koja spadaju pod župu selničku. Zanimljivo je pri tomu, da jedni i drugi – tj. katolici i protestanti – u velikom broju dolaze na svetu misu, koju u Selnici služi katolički svećenik.“ No, par godina kasnije prigodom kanonske vizitacije 1657. g. našlo u Selnici samo 20 protestantskih obitelji.
U kanonskim vizitacijama obavljenim 1660. godine imamo prvi detaljniji opis župne crkve: U Selnici je zidana župna crkva sv. Marka koja je valjano pokrivena (prvi spomen zidane crkve). Nad crkvenom lađom je drveni strop. Crkva ima 4 oltara (ne navode se koji). U zidanom tornju su dva zvona. Župnik je Ivan Benković, a orguljaš Nikola Kralj. Župi Selnica pripada i selo Vratišinec, gdje postoji drvena kapela sv. Križa. Također, joj pripada i crkva sv. Martina u Središću, koja je nekoć bila samostalna župa. Opisuje nam se glavni oltar sv. Marka (1692. g.): oltar je posve nov, ima dvije slike, od kojih je slika sv. Marka smještana usred oltara, a slika sv. Vida iznad nje.
S obzirom da nosim prezime Leskovar, moram spomenuti i tu činjenicu da je već jedan Leskovar bio u Selnici. Tj. po nalogu zagrebačkog biskupa Stjepana Selišćevića početkom 1698. godine u Međimurje dolazi kanonik Ivan Leskovar kako bi obavio kanonski pregled svih župa. Dotični kanonik Leskovar obavlja vizitaciju župe Selnica i piše kako na području župe stanuju sami katolici, koji rado dolaze na službu Božju, a o Uskrsu se ispovijedaju. Dakle, vjernika protestanta pod kraj 17 stoljeća više nema u Selnici.
Cijelo Međimurje je 30. ožujka 1738. (nedjelja Cvijetnice) godine pogodio veliki potres. Podaci u literaturi ukazuju na značajne štete na sakralnim objektima, pa tako i na crkvi u Selnici. Ali samo devet godina nakon potresa, iz kanonskih vizitacija, saznajemo kako je već župna crkva sv. Marka obnovljena i popravljena.
U 18. stoljeću počinje mađarizacija Međimurja. Zbog toga zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovec 1789. i 1790. godine osniva nove župe i šalje nove svećenike kako bi očuvali hrvatski jezik u Međimurju. Tako su 1789. g. osnovane 4 nove župe: župa Vratišinec podjelom župe Selnica, Macinec, Gornji Mihaljevec i Sveta Marija. A već iduće 1790. godine osnovano je još 5 novih župa u Goričanu, Dekanovcu, Draškovcu, Donjoj Dubravi i Kotoribi. Dakle, nasuprot mađarizaciji, osnivanjem župa i povećanjem broja svećenika u Međimurju biskup Vrhovec želi preko Crkve očuvati hrvatski jezik u Međimurju.
Tu možemo i zaključiti kako je do 1789. godine župa Selnica bila jedna od najvećih župa u Međimurju, jer su joj teritorijalno pripadale današnje župe Vratišinec i Mursko Središće. Tih godina (1793.) saznajemo i ime četvrtog oltara u župnoj crkvi sveta Ana. U grobnici u crkvi više se ne pokapaju plemići, dapače groblje oko crkve izmješteno je izvan naselja, tj. na današnje mjesto. Vatra je 1791. g. u Selnici spalila župni dvor, ali je župnik Mikulec za godinu dana podigao novu kuću i sve gospodarske zgrade zahvaljujući pomoći grofa Festetića.
Naišao sam na jedan podatak koji spominje Rudolf Horvat u svojoj knjizi Povijest Međimurja da je Selnica 1857. godine imala učitelja koji podučava 42 dječaka i 30 djevojčica. Taj podatak bi svakako vrijedilo istražiti za povijest školstva u Selnici.
Nakon što je zahvaljujući banu Josipu Jelačiću Međimurje od 1849. do 1861. godine kratko bilo ujedinjeno s Hrvatskom, započinje još intenzivnija mađarizacija Međimurja nego prije. Uvodi se mađarski jezik u urede, škole, općine, sudstvo, vojsku, čak je grof Aponyi kao ministar prosvjete 1906. godine donio zakon po kojem djeca moraju u školi učiti molitve i vjerske istine na mađarskom jeziku.
Velika zasluga očuvanju hrvatske svijesti i hrvatskog jezika u vrijeme mađarizacije u Međimurju ide svećenicima. Ovdje bih spomenuo Stjepana Šadla, župnika u Macincu, rodom iz Selnice (r. 21. 12. 1845.) koji je iz Zagreba u Macinec doveo časne sestre milosrdnice za učiteljice u tamošnjoj školi. Ali, nažalost, brzo su bile protjerane. Mihael Gašparlin (r. u G. Hrašćanu 2. 12. 1850.), župnik u Gornjem Mihaljevcu, sastavio je i štampao mali i veliki katekizam za pučke škole u Međimurju s ciljem da spriječi širenje katekizma na mađarskom jeziku. Jedan takav primjerak Katoličkog katekizmuša za cirkveno hasnuvanje iz 1886. g. možete vidjeti na današnjoj izložbi.
Od 21. svibnja 1885. godine selnički župnik Ivan (Janko) Šenk(o) počinje voditi župnu spomenicu u koju se bilježe najvažniji događaji za župu, ali i za samu povijest Međimurja i Hrvatske. Nažalost, župnu spomenicu, od smrti Janka Šenka 26. 2. 1892. do dolaska Stjepana Kavrana 30. 5. 1950. godine (58 godina), župnici nisu vodili.
Župnik Stjepan Kavran osvrnuo se na to razdoblje ne pisanja župne spomenice samo na dvije stranice, prema onome što je čuo od ljudi. Pa je tako napisao da je Ivan Šenk svoja vremenita dobra koristio za duhovno i tjelesno dobro svojih vjernika, te da je bio Hrvat. Dok za njegovog nasljednika Josipa Tišlera kratko piše da bio vrlo imućan (selio se tri dana iz Sv. Jurja na Bregu, kola za kolima) i još k tome bio mađaron. Potom je župnikom u Selnici od 1896. godine bio Valent Kraljić koji je 1912. godine umirovljen radi bolesti. A od 1912. do 1950. godine župnikom u Selnici je Ignacije Rodić. Nažalost, ni on nije vodio župnu spomenicu, te smo svi mi zakinuti za vrijedne povijesne podatke naše župe koji su se dogodili u tom vremenu, a napose za vrijeme Prvog i Drugog svjetskog rata i između njih.
Njegov nasljednik Stjepan Kavran osvrnuo u spomenici na njegovo župnikovanje na svega jednoj stranici. Iz toga saznajemo sljedeće o Ignaciju Rodiću: rođen u Prelogu 31. 1. 1986. godine, za svećenika zaređen 1909. godine, školovao ga je njegov ujak i pomoćni zagrebački biskup dr. Dominik Premuš, za vrijeme Drugog svjetskog rata zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac imenovao ga je generalnim vikarom za cijelo Međimurje, umro u Selnici 11. 2. 1950. gdje je i pokopan. U njegovo vrijeme je 1913. g. postavlja novi glavni oltar (sadašnji sv. Marka sa kipivima) i tako je spriječio propast novca koji je radi ratnih prilika izgubio vrijednost. Zvona su za vrijeme Prvog svjetskog rata oduzeta i pretaljena u topove, pa je 1924. g. nabavio nova (sadašnja) četiri zvona. U Štrukovcu je 1928. podignuo kapelu. Dolaskom komunista na vlast i Agrarnom reformom 18. 1. 1947. g. oduzeto je župi 155 jutara i 561 čhv zemlje, a ostavljeno samo 17 jutara i 664 čhv, da bi 22. 6. 1949. g. bilo oduzeto još 10 jutara obradive zemlje. O ponovnom osnutku župe Mursko Središće 1946. godine nažalost ništa ne piše u spomenici.
Zahvaljujući sadašnjem župniku u Goričanu vlč. Josipu Drvoderiću i njegovom diplomskom radu „Generalni vikarijat za Međimurje 1941-1945.“ ipak možemo saznati kakav je selnički župnik Ignacije Rodić bio kao generalni vikar za cijelo Međimurje i kako je tu službu vršio. Naime, svi znate da je Međimurje za vrijeme Drugog svjetskog rata svega osam dana bilo u sastavu NDH, a potom je opet potpalo pod Mađarsku. Napominjem, da se Katolička Crkva u Hrvatskoj, na čelu sa nadbiskupom zagrebačkim Alojzijem Stepincem, ali niti vlast NDH, nikad nisu odrekli hrvatskog Međimurja. To nam potvrđuju mnogobrojni dokumenti.
Dakle, Međimurje je teritorijalno za vrijeme Drugog svjetskog rata potpalo pod Mađarsku, ali crkveno je ono uvijek od samih svojih početaka (1094. g.) spadalo pod vlast Zagrebačke nadbiskupije i njezinih biskupa.
Vidjevši što se događa, a i poučen povijesnim događajima, osobito mađarizacijom Međimurja, nadbiskup Stepinac u kolovozu 1941. g. osniva Generalni vikarijat za Međimurje i imenuje generalnim vikarom selničkog župnika Ignacija Rodića, sa ovlastima vrlo sličnima samom biskupu. O svim događajima za vrijeme Drugog svjetskog rata u Međimurju župnik i generalni vikar izvještava nadbiskupa Stepinca. Spomenut ću samo nekoliko njih koji mi se čine najvažnijima:
1. Mađari su željeli da se Međimurje izdvoji iz zagrebačke biskupije i pripoji szombathelyskoj. Rodić javno prosvjeduje u crkvi radi čega je pozvan na preslušavanje u Čakovec i o tome izvještava nadbiskupa Stepinca. Stepinac odmah intervenira kod hrvatskog veleposlanstva i mađarskih vlasti u Budimpešti koje donosi odluku da svi svećenici u Međimurju ostaju na svojim mjestima do daljnjega. Stepinac zatim intervenira i u Vatikanu kod samog pape. Dr. Josip Lach, pomoći zagrebački biskup po tom pitanju šalje Rodiću pismo u kojem stoji: „Ravnanja radi saopćuje Vam se, da je Sv. Stolica ovamo na preuzv. gosp. nadbiskupa Stepinca saopćila, da se do svršetka rata ništa neće mijenjati s obzirom na jurisdikciju zagrebačkog nadbiskupa u Međimurju.“
2. Godine 1942. Rodić šalje u Budimpeštu dopis u kojoj traži slobodan ulazak hrvatskog katoličkog tiska i molitvenika. Naravno, da mu je molba odbijena. Zato ponovno šalje istu molbu 1943. godine. Kako mu ni to nije uspjelo, kod mađarske vlade ponovno reagira Stepinac s molbom da bi se molitvenici i katekizmi, štampani u Hrvatskoj, nesmetano mogli upotrebljavati u Međimurju. Stepinac čak predlaže da se molitvenici i katekizmi mogu štampati u Mađarskoj, ali na hrvatskom književnom jeziku i dozvolom Nadbiskupskog duh. stola u Zagrebu. Mađari popuštaju i odobravaju tiskanje molitvenika i katekizama na hrvatskom jeziku u nakladi „Društva sv. Stjepana“ u Budimpešti.
3. Pod presjedanjem generalnog vikara i selničkog župnika Ignacija Rodića održana je 6. 9. 1943. g. Pastoralna konferencija hrvatskog svećenstva Gornjeg i Donjeg Međimurja u Prelogu. Prijedlozi konferencije su sljedeći: izdavanje „Kritičke povijesti katoličke Crkve u Hrvatskom narodu“ kojim bi se pokazalo da je Međimurje oduvijek pripadalo zagrebačkoj (nad)biskupiji, a međimurski čovjek oduvijek je činio živo tkivo hrvatskog naroda.
4. Mađarske vlasti izdaju naredbu da se crkveni dokumenti ne smiju izdavati na hrvatskom jeziku nego na mađarskom. Svećenici su se snašli pa su dokumente počeli izdavati na latinskom, službenom jeziku crkve, pod izgovorom da ne znaju mađarski. Oni koji su izdavali na hrvatskom najčešće su završavali u zatvoru.
5. Mađari 1944. godine šalju u Međimurje 15 mađarskih svećenika kako bi vojnicima služili mise na mađarskom jeziku. Ignacije Rodić uputio pismo svim svećenicima da se strogo drže crkvenih zakona i da nijedan strani svećenik ne smije bez njegova znanja i pismenog odobrenja obavljati bilo kakve funkcije na našem teritoriju. O tim svećenicima Rodić isto obavještava Stepinca, ali i vatikanskog nuncija u Budimpešti i posebno mu naglašava da Međimurje pripada po crkvenoj jurisdikciji zagrebačkoj biskupiji i da je u njemu 99% hrvatsko pučanstvo. Alojzije Stepinac odmah reagira i uskraćuje jurisdikciju mađarskim svećenicima, te podsjeća mađarsku vlast da je još 1941. g. dao ovlast dvojici franjevaca za Mađare u Međimurju.
Dakle, mogu samo jasno i glasno, bez ikakve dvojbe, priznati da je veliku ulogu za vrijeme Drugog svjetskog rata, uz nadbiskupa Stepinca, odigrao i selnički župnik Ignacije Rodić, u službi generalnog vikara za hrvatsko Međimurje. Te da Ignacije Rodić svakako zaslužuje detaljno istraživanje, knjigu, pa čak i jednu ulicu ili trg u Selnici.
Nakon smrti Ignacija Rodića dolazi u Selnicu za župnika Stjepan Kavran kojeg se stariji još rado sjećaju po tome što je imao magarca, a ne nekako po njegovoj duhovnoj i materijalnoj brizi za župu. Stjepan Kavran bio je selnički župnik do 1950. do 1982. godine. Odlično je vodio župnu spomenicu iz koje saznajemo sljedeće: u rujnu 1950. g. bila je provala u crkvu, krivci nisu pronađeni; u studenom 1951. g. nepoznati su počinitelji oštetili križ na Lipici i križ kod Štrukovca, zločinci nisu pronađeni; 4. 12. 1951. tri zamaskirane osobe došle su na farof, predstavili su se kao članovi UDBE i da će vršiti premetačinu jer sam optužen da skrivam „križare“, slučaj prijavljen UDBI u Čakovcu, nitko nije pronađen; 1952. g. nakon obavljenog „križeca“ po župi pozvan sam na preslušanje u Čakovec, osuđen sam na 30 dana zatvora i zapljenu novca u visini 21500 dinara; nakon žalbe zatvor mi je prenamijenjen u 5000 dinara globe; 1953. g. Narodna vlast mi zabranjuje predavanje vjeronauka u crkvi, budući da zabranu nisam dobio na pismeno, makar sam je tražio, ja sam i dalje podučavao djecu; 1954. ponovno je porušen križ kod Lipice, porazbijani su prozori na župnom dvoru, nitko nije pronađen; 1956. g. oštećen je kip sv. Josipa na raskršću, a djetetu Isusu otkinuta je glava, nitko nije odgovarao.
U Kavranovo vrijeme obnovljena je crkva; održane su svete Misije 1961., osvrće se na nesreću u rudniku u Murskom Središću, nabavljen je kip Gospe Fatimske, bile su četiri mlade mise (1970. g. bile su tri mlade mise u župi: p. Antuna Goričanca, Alojzija Hoblaja i Stjepana Vinka; 1975. g. mladu je misu proslavio Antun Hoblaj); obnovljeno je hodočašće u Ludbreg koje je nakon rata zamrlo; 1973. g. na zimske školske praznike naše obitelji su primile siromašnu i bez obitelji „Caritasovu“ djecu čime zapravo počinje caritativno djelovanje u našoj župi.
Početkom 1982. godine župnik Kavran je teško obolio i završio u bolnici. Zbog toga je 31. 1. 1982. g. razriješen službe selničkog župnika, a na njegovo mjesto dolazi vlč. Josip Horvat, koji službu župnika vrši do 22. kolovoza 2011. godine. Za njegovo vrijeme u župi je učinjeno sljedeće: 1984. g. na blagdan sv. Cecilije osnovan je župni zbor; održano je pet mladih misa (1988. g. Ljubo Vuković; 1993. g. Norbert Koprivec; 1999. g. Krunoslav Novak; 2004. g. Danijel Bistrović; 2008. g. Klement Danijel Horvat); obnavlja i popravlja crkvu i kapele, sagrađene su kapele u Zaveščaku, Donjem Koncovčaku i Merhatovcu. Bilježi važne događaje poput osnutka varaždinske biskupije 1997. g., proglašenje blaženim Alojzija Stepinca 1998. g.; organizira duhovne obnove, hodočašća i pobožnosti, nabavljene su nove orgulje itd. Na svoju zamolbu vlč. Josip Horvat je umirovljen, a župu 23. kolovoza 2011. preuzima vlč. Tomislav Leskovar.
Dakako, da mnogo toga nisam rekao o našoj župi, o samim župnicima, o njihovoj duhovnoj i materijalnoj brizi za župu zbog ograničenosti vremena. Ali nadam se da ćemo o tome imati priliku što prije slušati ili čitati u kakvoj monografiji o župi Selnica.
PRIPREMIO VLČ. TOMISLAV LESKOVAR
(foto: Tin Tomanić)